Na kraju je sve onako kako smo i očekivali da će biti. Onako kako inače jest. Ne zato što je Slaven Bilić loš trener, ne zato što je njegova momčad igrala loše, što rezultati nisu bili dovoljno dobri, ne zato što se Super Slav nije uklopio u okruženje ili nije slagao s igračima, vodstvom kluba ili navijačima. Možda se nešto od toga i dogodilo, možda se i sve to dogodilo, ali ništa od toga zapravo nije važno. Ne kad si bivši nakon samo 163 dana i 26 utakmica, i to nakon što si ekipu preuzeo mjesec dana nakon početka sezone. Važno je samo da je to Watford. I da tamo tako treba biti.
Nisu to nikada izgovorili naglas, ali jasno je da i u tom klubu vrijedi ona mantra o vjerovanju u proces. To što je njihov proces dijametralno suprotan onome koji predstavlja većina ostalih sasvim je druga priča. Ali proces u koji Gino Pozzo čvrsto vjeruje očigledno postoji.
On počinje s imenovanjem trenera kojem se da dugoročni ugovor i dugoročni cilj i kojeg se uvjeri u povjerenje bez obzira na rezultate. Nisu li rezultati onakvi kakvi su planirani nakon par mjeseci, tu povjerenje nestaje, a sljedeći korak u Pozzovu procesu je otkaz i instaliranje novog trenera. U kojeg onda ima manje povjerenja, koji ima manje klupske javne podrške i od kojeg su očekivanja veća. Kad ni on ne napravi očekivani rezultat — koji usto ne mora biti ono što javnost očekuje ili što je realnost kluba ovog profila — dobiva otkaz. A Talijan — koji, naravno, ne misli da ikad u bilo čemu griješi — instalira trenera koji zna da je vrlo vjerojatno privremeno rješenje s kojim će završiti proces, ili u najboljem slučaju sljedeće sezone započeti novi. I tako u krug, dosad desetak puta.
Bilić je 18. menadžer kojeg je Watford otpustio u posljednjih 11 godina; naslijedio ga je Chris Wilder koji je dobio ugovor do kraja sezone. Od njih 19 samo su Gianfranco Zola (2012.-2013.) i Javi Garcia (2018.-2019.) dobili 50 i više utakmica u komadu; čak devetorica su vodili manje utakmica nego Slaven Bilić. Od prošle sezone i povratka u Premier ligu do današnjeg gostovanja kod Queens Park Rangersa Watford je odigrao 73 prvenstvene utakmice i promijenio petoricu trenera. Od početka sezone 2019./20. Watford samo jednom nije promijenio trenera bar triput u sezoni.
Bilić nije ništa izgubio. Oni koji su ga imali na svojim listama eventualnih želja, bez obzira koliko je takvih i koliko su ozbiljni, neće ga prekrižiti nakon ovakvog posla
I naravno da je Bilić znao sve to kad mu je krajem rujna prošle godine na telefonu zasvijetlilo Pozzovo ime. I naravno da mu se negdje po glavi motala misao o tome koliko je taj čovjek lagan na obaraču, koliko često talijanska sjekira pada na vrat trenera, odnosno koliko je nestabilan svaki projekt kojeg je taj klub ikada započeo. Uostalom, njegov prethodnik Rob Edwards, za kojeg su u klubu tvrdili da je višegodišnji projekt uz kojeg će biti i u dobru i u zlu i koji ima njihovo bezgranično povjerenje, dobio je otkaz nakon 11 utakmica.
No, u tom trenutku to nije bilo važno. Jer Bilić, kao ni većina njegovih prethodnika, u ovaj posao nije ušao da bude prolaznik ili da zaradi nekoliko stotina tisuća funti odštete. U ljudskoj prirodi je vjerovati da smo sposobni promijeniti stvari i nema nikakve sumnje da je i Slaven vjerovao da će jednom kada napravi rezultat na terenu sve drugo biti nevažno.
Puno baba, kilava djeca
I tako je i počelo. Bilić je iskusan trener koji jako dobro poznaje okruženje Championshipa i engleskog nogometa generalno, pa je iz solidne ekipe koja je zadržala nekoliko važnih igrača iz premierligaške sezone izvukao nekoliko dobrih rezultata. Debitirao je trijumfom kod Stokea, a onda nakon dva pomalo nesretna poraza izgubio još samo dvaput u osam utakmica i prvu zimsku pauzu ikad dočekao na petom mjestu i u borbi za povratak u društvo najboljih.
No, da bi stvari funkcionirale na terenu, one moraju funkcionirati i izvan njega, a na to trener u klubu kakav je Watford često nema velik utjecaj.
U mjesec dana pauze Pozzo je instalirao Bena Mangu na poziciju tehničkog direktora i zadržao Cristiana Giarettu na poziciji sportskog direktora. A gdje je puno baba, kilava su djeca, kaže stara narodna. Započele su interne igre moći, a klub ih osjetio u zimskom prijelaznom roku kada su stigla sedmorica igrača, od kojih je za dobar dio bilo jasno da nemaju veze s Bilićevim željama i potrebama.
Na čitav taj cirkus iza kulisa — o kojem su detaljno pisali na The Athleticu, koji tvrdi da je igračima i trenerima Pozzo skinuo po 300 funti s plaće za hranu koju jedu u klupskom kampu — poklopili su se i problemi s ozljedama i sve više je djelovalo da Bilić gubi kontrolu nad događanjima oko svoje momčadi. Od ispadanja iz kupa od Readinga u siječnju Watford je dobio samo dvije utakmice od njih devet (doduše, i izgubio je samo dvije) i skliznuo do 10. mjesta, pa je nakon remija bez golova s Prestonom prošlog vikenda svima, čini se. bilo jasno što slijedi. Jer tako ovaj klub funkcionira.
Sam Bilić s ovim neuspješnim poslom nije ništa izgubio.
Bez obzira na to što je i on sam kritiziran zbog nekih svojih odluka na samim utakmicama, odnosno na njegov eventualni doprinos rezultatima — a oni, za klub koji je uoči početka sezone proglašen glavnim favoritom lige, jesu loši — jasno je da otkaz u klubu kakav je Watford u javnosti (i među ostalim klubovima) percipiran kao sasvim normalna stvar za koju trener i ne mora nužno biti kriv. Oni koji su ga imali na svojim listama eventualnih želja, bez obzira koliko je takvih i koliko su ozbiljni, neće ga prekrižiti nakon ovakvog posla.
S druge strane, Watford je u Wilderu lako pronašao čovjeka za nastavak onog svog procesa, jer takva je ljudska priroda i vjerovanje da će baš on napraviti što je potrebno da se stvari preokrenu.
S obzirom na ulaganja u posljednjih nekoliko godina, eventualni ostanak u Championshipu i manje prihode još jednu sezonu ovaj bi klub sasvim sigurno bi gurnulo u ozbiljne probleme i pred njega stavilo imperativ povratka te izbjegavanja propadanja u dugove i prosječnost. No, čini se da u Pozzovoj glavi baš i nema mjesta za nešto što bi se moglo nazvati stabilnim projektom ili, nedajbože, poštovanjem za trenere koji ga vode, pa je najbolje čemu se mogu nadati da će ovaj ili neki sljedeći Wilder napraviti čudo i rezultat iznad realnih mogućnosti. Ako ne, naprosto će ga napucati i tražiti novog. Vjerujte u proces, svakako nemate izbora.
To je Watford. S vremenom se, ma koliko to njegovi navijači prezirali ili ignorirali, ono što Pozzo radi s trenerima pretvorilo u najvažniji dio identiteta ovog 142 godine starog kluba. To je ono po čemu ga prepoznajemo.
I zato je Slavenova priča u Watfordu baš onakva kakva je prije ili kasnije i morala biti.
