Funaki je bio stabilan skakač. Kad je bio na svom vrhuncu — a kako to često biva u skijaškim skokovima, nije to trajalo dugo — znali ste što od njega možete očekivati. Vidjelo se to već kad bi zasjeo na onu rampu, po njegovu licu koje je možda bilo grubo, ali je imalo i nekakav vragolasti šarm. Oči kao da su bile našminkane, a pogled onda samopouzdan i prodoran, kao da već vidi gdje će doskočiti. Ta stabilnost mogla se primijetiti i u letu; Funaki je mirno letio i nije se trzao u zraku. Rezao ga je i s lakoćom mu prkosio, a što se ogledalo i u činjenici da je često dobivao jako dobre ocjene za stil. Funaki je jedini u povijesti sporta koji je četiri puta dobio ocjenu 20 od svih sudaca; nijednom drugom skakaču to nije uspjelo ni dvaput.

Ta se stabilnost ogledala onda i u tome da je, hvalabogu, dobro podnosio pritisak, ili, kako je to jednom nazvao Harada — jer u japanskom ne postoji doslovni prijevod — “teret nacije”. Kad su ga na Olimpijskim igrama u Naganu 1998. upitali kako se nosi s time, Funaki je rekao sljedeće: “Navikao sam na to jer je u Europi uobičajeno nastupati pred puno ljudi. Iskreno, nisam to baš ni primjećivao, ali onda sam čuo glasnu podršku pa me to ohrabrilo.”

Ryōyū Kobayashi trenutno je drugi u Svjetskom kupu — s manjim brojem nastupa zbog zaraze koronom — a osvojio je i prvu postaju Novogodišnje turneje

Kada je u Naganu u ekipnom natjecanju kao jedini preostali na zaletištu za zlato trebao skočiti onoliko koliko može skočiti zatvorenih očiju, Funaki je to odradio s lakoćom; doskočio je na više nego pristojnih 125 metara te 40-50 ili koliko već tisuća prisutnih ljudi bacio u trans.

“Trnci vam prolaze niz kralježnicu”, opisao je jednom što osjeća kad zasjedne na rampu te pogleda u daljinu. “Napetost. U pozitivnom smislu.”

Gotovo sve što se osvojiti može

S druge strane, Harada je bio nestabilan skakač. Kad je bio na svom vrhuncu — a kako to često biva u skijaškim skokovima, nije to trajalo dugo — niste znali što od njega možete očekivati. Niste znali hoće li upravo preletjeti cijelu skakaonicu i završiti na krovu kakve gostionice ili će možda sletjeti u ono cvijeće odmah ispod zaletišta. Vidjelo se to već kad bi zasjeo na onu rampu, po njegovu blagom licu koje se često smijalo, ali je znalo i plakati.

Ta nestabilnost mogla se primijetiti i u letu; Harada je nemirno letio i trzao se u zraku, kao da će se svakog časa otrgnuti i polomiti poput kakve staklene skuplture. Naravno, ogledalo se to u činjenici da je često dobivao skromne ocjene za stil. Ta nestabilnost ogledala se onda i u tome da je znao pucati pod pritiskom, što je, božemoj, on sam opisao kao “teret nacije”. Kad je 1994. Olimpijskim igrama u Lillehameru kao zadnji japanski skakač za ekipno zlatno trebao skočiti onoliko koliko može skočiti zatvorenih očiju, Harada je podbacio; doskočio je na mizernih 97,5 metara, samo da bi se od srama i boli skvrčio te stao plakati…

“Možda sam osjetio strah”, priznao je jednom, dobar kakav je. “Možda sam bio previše konzervativan. Možda sam previše mislio o zlatu prije skoka.” Možda stvarno je. Možda mu je u glavu ušao i Jens Weißflog; legendarni Nijemac prišao mu je prije zadnje serije te čestitao na osvojenom zlatu…

Funaki je na kraju osvojio gotovo sve što se u skokovima osvojiti može. U Naganu je imao jedan od tih savršenih skokova te uzeo zlato na velikoj skakaonici, uzeo je i to ekipno zlato, a bio je i srebrni na maloj skakaonici; bio je i svjetski prvak na maloj skakaonici, a svjetski prvak bio je i u skijaškim letovima; osvojio je i Novogodišnju turneju, ali proklet bio, nije uzeo Svjetski kup.

U sezoni 1997./1998., uoči zadnjeg natjecanja na Planici, zaostajao je 33 boda za Primožom Peterkom. Potonji je, navodno zbog nanosa vjetra, u drugoj rundi skočio svega 115,5 metara, Funaki je bio tri mjesta bolje plasiran i čekao je skokove svojih sunarodnjaka — Noriaki Kasai i Hiroya Saitō samo su trebali malo istankirati; nije da bi im netko mogao nešto prigovoriti da su se odrazili koju desetinku prerano ili prekasno, ali pošteni kakvi jesu, obojica su nadskočili Funakija; Saito je završio drugi, a za mene tada nebitni Kasai upisao je pobjedu nakon četiri vražje godine… Funaki je ostao kratak za 19 bodova. Kao i velika većina vrhunskih skakača — zapravo, kao svi osim pijanca među anđelima — ipak nije osvojio sve što se u skokovima osvojiti može…

Strateška prednost

Istini za volju, nije ni taj Harada bio loš. Daleko od toga. Čovjek je bio dvostruki svjetski prvak — jednom na maloj, jednom na velikoj skakonici — a za kiks u Lillehameru iskupio se četiri godine kasnije; naravno, u svom stilu. Prvo je doskočio na mizernih 79,5 metara, zbog čega je nakon prve runde Japan pao na četvrto mjesto, samo da bi u drugoj izjednačio rekord skakaonice skokom od 137 metara te omogućio Funakiju da učini ono što može učiniti zatvorenih očiju. Koji dan prije, uzeo je i broncu na velikoj skakaonici; naravno, u svom stilu. Nakon prosječne prve runde u drugoj je skočio tada rekordnih 136 metara iliti toliko daleko da su organizatori nekih desetak minuta mjerili dužinu skoka, kao da je završio na krovu kakve gostionice…

Olimpijske igre u Naganu bile su svojevrsni vrhunac za japanske skakače, a bilo je tu još njih nekoliko vrhunskih, od kojih su svi barem jednom završili u prvih 10 u ukupnom poretku Svjetskog kupa.

Osim već spomenutih Kasaija i Saita, bili su tu još maleni, 164 centimetara visoki, ali veliki Takanobu Okabe — koji je zapravo nekoliko minuta prije Harade oborio rekord skakaonice u Naganu, doskočivši na tih 137 metara — a onda i Jinya Nishikata te Hideharu Miyahira. Te 1998. čak su četvorica Japanca završila u prvih 10 u Svjetskom kupu, isto kao i iduće sezone; od 1993. do 1999., na četiri Svjetska prvenstva osvojili su sedam od mogućih 12 medalja na maloj skakaonici, od čega tri zlata. Jedini koji su se tih godina u smislu širine kadra mogli mjeriti s njima bili su Finci.

A sve je počelo na Olimpijskim igrama u Sapporu 1972., kad su na maloj skakaonici pokupili sve tri medalje. Svi spomenuti skakači rođeni su inače svega nekoliko desetaka kilometara od Sappora ili makar na otoku Hokkaidu, gdje zimska sezona traje od studenog do početka svibnja, a zbog povoljne klime ondje se održavaju i ljetni trening-kampovi.

Osim klime, infrastrukture i tradicije, Japanci su imali i još jednu, nazovimo je, stratešku prednost — idealnu tjelesnu konstituciju za skijaške skokove. Dok je, primjerice, Janne Ahonen pričao kako nije talentiran, pod čime je mislio da sa svoja 184 centimetra spada u skupinu teških skakača, najviši Japanac od spomenutih bio je zapravo atipično visoki Nishikata sa svoja 178 centimetra. Tu su prednost Japanci djelomično izgubili kad su vodeći ljudi sporta, u želji da riješe problem premršavih skakača, počeli fiksirati vrijednost indeksa tjelesne mase te manipulirati s dužinom skija.

Još važnija od toga bila je činjenica da nisu pratili razvoj nove opreme i tehnologije; dok su europske reprezentacije upregnule cijeli tim znanstvenika u tu svrhu, Japanci su tapkali u mraku, što se možda može objasniti iz geografsko-kulturološke perspektive, činjenicom da su povijesno gledano bili skloni izolacionizmu. Također, japanski treneri nisu pratili ili možda nisu htjeli pratiti razvoj tehnike, što dobro ilustrira činjenica da je Kasai na neko vrijeme otišao živjeti u Finsku baš zato što je htio poraditi na tehnici.

Perverzne misli

Upravo je taj nama nekada nebitni Kasai najzaslužniji za to što skokovi u Japanu nisu pali u zaborav kao u Finskoj. Doduše, treba reći da i Japanu, za razliku od Europe, postoje komercijalne profesionalne ekipe, pa se ne događa da skakači napuštaju skokove zato što nemaju dovoljno podrške saveza. Osim Kasaija, jako dugo je skakao i Okabe, koji je neko vrijeme držao rekord kao najstariji pobjednik jednog natjecanja — pobijedio je 2009. u Kuopiju s 38 — sve dok ga nije srušio, a tko drugi nego Kasai. Novu su nadu u nama probudili još uvijek aktivni Daiki Itō i Taku Takeuchi koji su se možda ovjenčali ekipnom broncom u Sočiju 2014., ali ipak nisu dosegnuli status svojih prethodnika.

Bilo je tako sve dok, pa tko drugi nego Kasai nije primijetio i pod svoje uzeo dečka koji se zove Ryōyū Kobayashi.

Dotični je tek s 18 godina došao u ekipu u kojoj je Kasai skakač i trener, a najvažnija stvar koju je naučio od legende bilo je to što je počeo, pa, mrziti gubiti. Hvala bogu, barem Kasai poznaje taj osjećaj koji ga ujedno tjera da se još uvijek baca s brda; nakon što je već mali milijun puta bio drugi ili treći, čovjeku je na Igrama u Sočiju nedostajalo svega 75 centimetara do zlata…

Kobayashi je imao podosta problema jer u svojoj prvoj sezoni nije uspio osvojiti nijedan jedini bod, za što se obično leti iz japanske reprezentacije, samo da bi u sezoni 2018./2019. pomeo konkurenciju u Svjetskom kupu. Dečko je skoro srušio rekord Petera Prevca od 15 pobjeda i 22 postolja, upisavši 13 pobjeda i 21 postolje. Japanci su, izgleda, uhvatili korak s tehnologijom jer je dobar dio uspjeha bio zasnovan na novim vezovima; kad je konkurencija iduće godine otkrila u čemu je kvaka, Kobayashi je završio treći u Svjetskom kupu. Svejedno, 25-godišnji Japanac ove sezone opet pokazuje svoju kvalitetu jer je trenutno drugi u Svjetskom kupu — s manjim brojem nastupa zbog zaraze koronom — a osvojio je i prvu postaju Novogodišnje turneje.

Kobayashi je inače bio star godinu i pol dana kad su održane Igre u Naganu, a na skije je prvi put stao s tri godine, u svom dvorištu u gradu Hachimantaiju, što će reći da je jedan od rijetkih japanskih skakača koji nije rođen na Hokkaidu. Prvi je skok izveo s pet-šest godina, a njegov stariji brat Junishiro zasigurno mu je pričao i pokazivao snimke tih velikih Funakija, Harade i ostalih.

I dobro je da je bilo tako jer skijaški skokovi trebaju Japance. Doduše, nije da neki od tih starčića još uvijek ne skaču. Funaki je možda još malo grublji u licu, ali s 46 na leđima i dalje povremeno skače na domaćim natjecanjima; još većem luđaku Kasaiju ponovno se javljaju perverzne misli i sad veli da će skakati do svoje 60. godine, iako je trenutno daleko od stare forme… Pa iako ni taj Kobayashi nije baš tako loš, kad pišem i mislim o skokovima jednostavno se ne mogu oteti zagrljaju jednog prosječnog romantika ili možda zanovijetala.

I ne znam za vas, ali danas oko 14 sati i 50 minuta, zatvorit ću oči, ugledati onog čovjeka možda grubog, ali neobično šarmantnog lica kako sjedi na rampi, te na tih 12-13 sekundi odlepršati u sad već poprilično daleku prošlost.