I da je odgovor na pitanje iz naslova pjesme — ne.

Pedro Rodríguez, doimalo se, uistinu nikad dotad nije vidio kišu.

Pedrov je napredak bio mrvicu sporiji od bratova. Kad je osvojio titulu nacionalnog prvaka u motociklizmu bilo mu je već 12 godina

Bilo je to zlatno vrijeme utrka izdržljivosti, doba velike borbe Porschea i Ferrarija, s nekim od najfascinantnijih trkaćih automobila ikad napravljenih. Obje momčadi dobile su po jednu od prvih utrka, a svaka je u svom taboru imala podosta majstora koji mogu donijeti prevagu. Ferrari je imao dvije tvorničke postave, Ickx-Oliver i Amon-Merzario, dok je Porsche, po običaju, došao s dvije polutvorničke momčadi. Za Martini Salzburg vozili su Elford-Hulme i Herrmann-Attwood, a za JWA, ekipu Johna Wyera, Siffert-Redman i Rodríguez-Kinnunen. I pored navedenih bilo je odličnih bolida i vozača, ali ipak je bilo za vjerovati da će pobjedu odnijeti netko od velike šestorke. No, među njima se sve činilo otvorenim i gledatelji su se otputili na stazu nadajući se spektakularnoj borbi za pobjedu.

Nisu je dobili. Dobili su mnogo više.

“Zaboga, može li neko Pedru reći da kiši?”

Borbe za pobjedu uopće nije bilo, utrka je bila dominacija samo jednog vozača koja nikada neće biti zaboravljena. I danas, povede li se negdje među znalcima povijesti utrka rasprava o najboljim utrkama, odnosno najboljim nastupima vozača u povijesti, neće proći mnogo dok netko ne spomene kišni BOAC 1000 i vožnju Pedra Rodrígueza.

Dakako, kišilo je. Ta govorimo o Engleskoj u travnju! Zapravo, bolje je reći da je lilo kao iz kabla. Došlo je do nesreće na stazi i suci su počeli mahati žutim zastavama. No, Meksikanac u Porscheu 917K Gulfovih boja ignorirao je zastave i pretjecao pod njima. Kasnije će tvrditi kako ih nije vidio, ali sudac Nick Syrett ostao je uvjeren da ih je Pedro svjesno ignorirao; ne jednom, nego iz kruga u krug.

Pokazana mu je crna zastava.

Po tadašnjim pravilima to nije značilo diskvalifikaciju nego obavijesni razgovor sa sucem. Bijesni je Rodríguez punom brzinom uletio u boks i zakočio u zadnji tren, tik do Syretta. Ništa manje bijesan, sudac mu je očitao bukvicu, nekoliko minuta, a onda ga pustio natrag u utrku. U kojoj je zbog tog zadržavanja pao na 12. mjesto.

Bio je bijesan.

Dubinski, istinski bijesan. Onako bijesan kako može biti samo čovjek u kojem vrije, da se poslužimo najstereotipnijim od svih karakternih stereotipa, “vruća latinska krv”. Pardonček zbog sintagme, ma koliko ofucana bila, ovdje paše kao Syr… ma, kao nekoj budali šamar.

Do 20. kruga utrke Pedro je pretekao sve bolide ispred sebe i preuzeo vodstvo. Nakon čega nije nimalo usporio, nego nastavio voziti nesmanjenom žestinom. Međutim, pravila su nalagala zamjenu vozača tijekom utrke, pa je morao ući u boks. Predao je 917 Leu Kinnunenu i gledao kako ga Jo Siffert, jedini vozač njegova kalibra u univerzumu hrabrosti, ludosti i cojonesa, polako stiže.

Nakon manje od sat vremena Finac (nipošto slab, samo u tom trenutku nedovoljno sjajan vozač) je doslovce potjeran iz automobila, a Pedro ponovo sjeo za upravljač. Činilo se da njegov bijes i želja za pokazivanjem nadmoći tom prokletom sucu nisu nimalo popustili tijekom hlađenja u boksu. Stekao je prednost, prvo solidnu, pa veliku, pa enormnu, ali nije usporavao; naprotiv, iz kruga u krug vozio je sve sumanutije i brže.

I prije i nakon toga, vidjeli smo fantastične nastupe velikih kišnih majstora: Rudolf Caracciola, Jackie Stewart, Jacky Ickx, Gilles Villeneuve, Ayrton Senna, Michael Schumacher… No, mnogi misle da je ovaj Pedrov bio iznad svih.

U boksu je lucidni Chris Amon u jednom trenutku zavapio: “Zaboga, može li neko Pedru reći da kiši?”.

Nakon šest sati i 45 minuta Meksikanac je prošao ciljem s pet krugova prednosti ispred drugoplasirane posade Elford-Hulme. Pet krugova! U čistoj utrci, samo umijećem i znanjem.

Nevjerojatno mladi

Mnogo godina kasnije, kada je manija pub kvizova počela pokoravati Zagreb, u rezultatima jednog kviza na kojem nisam bio zamijetio sam ekipu naziva Pedro Rodriguez i oduševio se. Kasnije sam saznao da je to zapravo bio pseudonim jednog mog suigrača iz ekipe, a koristit će ga još u nekoliko navrata kada se nitko od nas ne pojavi, nego on zaigra sam. I, dakako, nema veze s pravim Pedrom, nego s nekakvim nogometašem, tada u Barceloni, danas igra za Chelsea. Nije loš, ali je i dalje lažnjak, postoji samo jedan pravi Pedro Rodríguez.

I njegov brat također.

Pedro Rodríguez de la Vega, rođen 1940., i dvije godine mlađi brat Ricardo krajem 1950-ih su se poput meteora pojavili na svjetskoj trkaćoj sceni, upisujući Meksiko na listu zemalja koje daju vrhunske vozače. Za današnje pojmove bili su upravo nevjerojatno mladi kada su se počeli natjecati, ali valja se prisjetiti da u to vrijeme još nije bilo kartinga, koji je kasnije preuzeo ulogu odgojnog sporta u kojem djeca i tinejdžeri mogu na relativno siguran način naučiti osnove utrkivanja. Tada nije bilo takve komocije, odmah su se uključili u borbu s odraslima.

Mlađi brat Ricardo već je s 11 godina osvojio naslov nacionalnog prvaka u motociklizmu, u klasi do 125 cc, a četiri godine kasnije se počeo utrkivati i u automobilima. Tada se blagonaklono gledalo na izdavanje licenci, pa je već 1957. i 1958. zabilježio nekoliko pobjeda u Porscheu na značajnim utrkama u SAD-u i na Bahamima. Na 24 sata Le Mansa su ga organizatori ipak pustili tek kad je navršio 17. Već u drugom nastupu, godine 1960. u Testa Rossi Ferrarijeva američkog uvoznika Luigia Chinettija i njegove momčadi NART, osvojio je drugo mjesto vozeći u paru s Andréom Piletteom, izdankom valjda najdugovječnije svjetske automobilističke obitelji.

Niz dobrih rezultata na značajnim europskim utrkama sportskih automobila donio mu je priliku da u tragičnoj utrci u Monzi 1961. debitira u Formuli 1, u četvrtom tvorničkom Ferrariju 156. Mada mu je bolid bio tehnički inferiorniji od onih koje su vozili momčadski kolege, kvalificirao se kao drugi, iza Wolfganga von Tripsa. U utrci je odustao zbog kvara motora, ali pogibija popularnog njemačkog aristokrata zasjenila je sjajan debi do danas najmlađeg Ferrarijeva F1 vozača.

Zloglasni zavoj

Von Tripsovom je smrću, s druge strane, otvoreno i mjesto u Ferrarijevoj tvorničkoj postavi za 1962. te je mladi Meksikanac odvezao čitavu sezonu. Samo četiri boda odraz su loše Ferrarijeve sezone, ali pobjede na Targa Floriju i druga uzastopna na 1000 km Pariza potvrđuju njegovu zvijezdu u utrkama sportskih automobila.

Pedrov je napredak bio mrvicu sporiji. Uostalom, prvu je titulu prvaka Meksika u motociklizmu osvojio nešto stariji — bilo mu je već 12 godina! Navodno je odbio Ferrarijevu ponudu za F1 nastupe, u to vrijeme još preferirajući utrke izdržljivosti u kojima je ubrzo postao ugledno i cijenjeno ime, mada pomalo u bratovoj sjeni.

Oduševljenje uspjesima braće u Meksiku je dovelo do euforije i povećanog interesa za automobilističke utrke, te je na kraju sezone 1962. ondje organizirana prva Velika nagrada Meksika. Utrka se nije bodovala za Svjetsko prvenstvo, pa je Enzo Ferrari odlučio ne prijaviti svoju ekipu, ali braća nisu mogla ne nastupiti pred obožavateljima u svom rodnom Ciudad de Mexicu. Ricardo je odlučio nastupiti za privatnu momčad Roba Walkera, u Lotusu 24. Na treningu je bio jako brz, ali ne i brži od Surteesa u jednakom bolidu. Vrela krv nije mu dopustila da se pomiri s drugim mjestom pred svojim navijačima, te je krenuo u potragu za još bržim krugom. Umjesto njega pronašao je izlijetanje i smrt u od tada zloglasnom zavoju Peraltada.

Bilo je to 1. studenog 1962, dobrih četvrt godine prije nikad dočekanog 21. rođendana. Danas se staza na kojoj je poginuo zove po Pedru i njemu, a Ricardo, nadajmo se zauvijek, drži tužnu titulu najmlađeg među poginulim vozačima Formule 1.

Pedro je odustao od te utrke, ozbiljno razmišljajući i o prekidu karijere, ali zov pista bio je jači. Do kraja desetljeća stekao glas jednog od najboljih vozača utrka izdržljivosti. Vozio je mahom za Ferrari, ali je do najpoznatije pobjede, one u Le Mansu 1968., došao za upravljačem Forda GT40. Zanimljivo, u čak 14 pokušaja, to je jedan od samo dva navrata kada je u Le Mansu uspio stići do cilja. U Formuli 1 povremeno je nastupao od 1963., a intenzivnije od 1967., te zabilježio dvije pobjede — po jednu za Cooper i BRM, ali nikad nije imao prilike voziti konzistentno konkurentan bolid i pokazati pune mogućnosti. Nastupao je i u Lotusu i Ferrariju, ali s manje uspjeha. Smatran je jednim od najboljih vozača kišnih utrka, što će se, dakako, pokazati i tog magičnog dana u Brands Hatchu.

Odluka koja je izazvala čuđenje

Najfascinantniji dio Pedrove karijere svakako je uslijedio 1970. nakon potpisivanja za Porsche. Veličanstveni 917 bio je kao stvoren za njega. Mada je u obje polutvorničke momčadi bilo još sjajnih vozača, nije bilo nikakve dvojbe da su Rodríguez i Siffert ispred svih, u pravoj sinesteziji s tim nevjerojatnim, moćnim automobilom. Pedro je u tom razdoblju bio najuspješniji Porscheov vozač — u prvoj je sezoni osvojio Daytonu, Brands Hatch, Monzu i Watkins Glen, a u drugoj Daytonu, Monzu, Spa-Francorchamps i Österreichring. Pobjeđivao je u paru s Kinnunenom, Brianom Redmanom, Jackiejem Oliverom i Richardom Attwoodom.

U ljeto 1971. Pedro je bio na vrhu svijeta.

Titula za Porsche osvojena je utrku prije kraja sezone, a BRM je napokon složio jako dobar F1 bolid. U gotovo potopljenom Zandvoortu je završio drugi, nakon velike borbe dobio ga je Ickx, možda i jedini vozač koji se po jakoj kiši mogao mjeriti s njim. Jackie Stewart jurio je prema tituli, ali činilo se da bi Pedro komotno mogao do još poneke pobjede i postolja. Nastupio je i na nekoliko NASCAR utrka, uživajući u svakoj prilici da vozi i nastupa.

Vjerojatno je upravo zbog toga prihvatio poziv Herberta Müllera da mu se priključi u utrci na njemačkoj stazi Norisring, uličnoj utrci u Nürnbergu poznatoj pod drukčijim imenom kako je ljudi ne bi brkali s jednom mrvicu poznatijom stazom… Müller je imao dva privatna Ferrarija 512M, evolucije ranijeg modela 512S, a Pedro nije nastupio u Ferrariju na nekoj europskoj utrci (mada jest u nekoliko navrata u SAD) još od Le Mansa 1969., tako da je odluka izazvala čuđenje u trkaćem svijetu. Utrka je vožena na razdaljini od 200 milja i bodovana za Interserie. Bilo je to jako, ali ipak drugorazredno natjecanje kojim je tada drmao Kinnunen. Zapravo, Pedro je dotad nastupio samo na jednoj Interserie utrci, godinu dana ranije, upravo na Norisringu.

Neki tvrde da je izgubio kontrolu, drugi pak da ga je u ogradu gurnuo neiskusni Kurt Hild… Kako god, u plamenu zapaljenog Ferrarija tog se bavarskog dana ugasio život jednog od najspektakularnijih vozača u povijesti utrka. Zaboravljen nije, po njemu je nazvan jedan zavoj u Daytoni, a najslavnija meksička trkaća staza, mjesto Ricardove pogibije, odavno nosi naziv Autódromo Hermanos Rodríguez.

Nikad kasnije neki meksički vozač nije osvojio utrku u nekoj od najviših kategorija. Sergio Pérez ima osam postolja u Formuli 1, ali ne izgleda kao da će se ikada uspeti i na najvišu stepenicu. Što to točno nedostaje jednoj velikoj i u utrke zaljubljenoj zemlji da iznjedri pravu, veliku zvijezdu, ne znam, ali u dva je slučaja, s dvojicom braće, bila prokleto blizu.