Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Bio je poštar, skladištar i trećeligaš. Danas je jedan od glavnih belgijskih aduta

Priča o Thomasu Meunieru

Ovaj tekst objavljen je u sklopu The Guardianove medijske mreže za Svjetsko prvenstvo 2018., čiji je i Telesport član. Kristof Terreur piše za Het Laatste Nieuws u Belgiji.

“Ta mi je najomiljenija”, kaže Thomas Meunier. “Predstavlja pojam vremena. Nadrealna je i iskače od svega uobičajenog. Možda je to razloga zašto me dira. Već i samo vizualno me privlači, ali također razumijem i razloge koji stoje iza nje. Za mene tu nije riječ samo o estetici.”

Desni bočni Paris Saint-Germaina i belgijske nogometne reprezentacije priča o poznatoj slici Les montres molles, kako joj je naslov na francuskom, iliti Postojanost pamćenja na hrvatskom, slavnog Salvadora Dalija. Ona stoji na ekranu njegova mobitela kao podloga i Meunier je gleda više puta dnevno.

Nogometaš se još u ranom djetinjstvu zaljubio u umjetnost. Odrastao je u Saint-Odeu, malom selu i Ardenima, gdje ga je baka, inače učiteljica, upoznala s osnovama. Osobito je volio crtati i slikati i njegova fascinacija potječe iz tih dana. “Neko sam vrijeme govorio da ću u životu biti crtač stripova”, sjeća se s osmijehom. “Kao dijete sam nevjerojatno obožavao Zekoslava Mrkvu.”

Ipak ga to nije odvratilo od druge — pokazalo se, dublje i trajnije — ljubavi. Nogomet je postao važan dio njegova života kad mu je bilo pet godina; jednog dana ušetao je u kuhinju obiteljske kuće i zamolio roditelje da mu dopuste trenirati u lokalnom nogometnom klubu. Tad je već neumorno brusio svoje vještine igrajući se loptom u vrtu, tražeći od svakog člana obitelji koji bi se zatekao u njegovoj blizini — često i baku — da mu posluži kao golman i pokušava obraniti udarce koje je uvježbavao. “Lopta u nogama bila je sve što mi je bilo potrebno za sreću”, prisjeća se.

Kad je YouTube postao svakodnevna stvar, Meunier je počeo trošiti sate i sate gledajući svoje tadašnje heroje i pokušavajući imitirati njihove poteze. Kao dječak je bio veliki simpatizer Manchester Uniteda, obožavao je Davida Beckhama i Paula Scholesa, kao i Erica Cantonu (“mada ga nikad nisam uživo gledao”, kaže), ali još više ikone reprezentacije s kojim je ždriijeb Svjetskog prvenstva sada spojio njegovu Belgiju: Ronaldo, Rivaldo i Ronaldinho bili su njegovi najveći nogometni idoli.

“Meunier? Ne znam tko je to”

Lokalni skauti su vrlo brzo uočili njegov talent. Bio je predobar za Saint-Ode i kao 10-godišnjak je preselio u nešto veći klub, Givry. Veliki Standard Liege također ga je već pratio i 2004., kad je Thomasu bilo nepunih 13, pozvao ga u svoju akademiju. Činilo se da se njegov nogometni razvoj teče nesmetano i nezaustavljivo.

Ubrzo će se, međutim, uvjeriti da nije bilo tako.

Nakon samo dvije godine u Standardu rečeno mu je da ne mora više dolaziti. Bilo je to prijelomno iskustvo za dječaka u najosjetljivijim godinama, koji je usto prolazio i kroz traume zbog razvoda svojih roditelja. Bila je to točka u kojoj mnogi odustaju i ne žele se više ozbiljno baviti nogometom. Ali on nije odustao.

“Ako ste u potpunosti fokusirani na nogomet, kao što sam ja u toj dobi bio, a klub vam kaže da niste dovoljno dobri i da odjebete, naravno da je to ogromni šok”, izjavio je.

Thomas je napravio korak natrag i pridružio se Virtonu, trećeligaškom klubu koji je bio bliže njegovu rodnom selu. Kao 18-godišnjak je 2009. debitirao u seniorskom nogometu, ali nije to bilo nešto od čega bi mogao zarađivati za život. Najprije se zaposlio kao poštar, a onda, godinu dana kasnije, kao skladištar u tvornici stakla za automobile. Zarađivao je 1.250 eura mjesečno, što je za belgijske pojmove iznimno malo, ali uskoro će se to nepovratno promijeniti i Thomas će početi živjeti život o kakvom je kao klinac samo sanjao.

U svoje redove doveo ga je Club Brugge. Tada je slovio za solidnog veznjaka, ali ubrzo mu je nađena nova uloga, ona vrlo ofenzivnog desnog beka. I ta promjena drastično je ubrzala njegov put prema vrhu. Već 2011., u prvoj sezoni ondje, pozvan je u mladu belgijsku reprezentaciju, a dvije godine kasnije i u seniorsku. Upao je u momčad za Euro 2016 i tijekom turnira dogodio se njegov prilično iznenađujući transfer u PSG.

“Kad sam stigao u Pariz, nijedan od suigrača me nije poznavao”, sjeća se. “Možda su me tek dvojica znala po imenu, samo zato jer su ga čuli ili me vidjeli na Euru. Recimo, Thiago Motta je igrao za Italiju protiv Belgije i ja sam ga, iako sam ostao na klupi i nisam ulazio u toj utakmici, pitao da zamijenimo dresove. On se toga slabo sjećao. ‘Da, imam doma belgijski dres’, rekao mi je. ‘Ali Meunier? Ne znam tko je to’.”

Ponekad ne mogu vjerovati svojoj sreći”

Meunier nikad nije izgubio taj fanovski odnos prema nogometu. Za njega je velika stvar ne samo to što u Parizu ima pristup samo muzejima i umjetničkim galerijama, nego i prilike susresti neke od idola iz svog djetinjstva, čije je pokrete oponašao svih onih godina u vrtu.

“Prošle je sezone u klub navratio Ronaldinho i morao sam se slikati s njim”, kaže. “Bio mi je to jedan od najboljih dana u karijeri. Ponekad ne mogu vjerovati svojoj sreći, tome da mi posao omogućuje upoznati ljude zbog kojih sam se zaljubio u ovu igru. Samo pet godina nakon Virtona odjednom igram protiv Messija, Piquea i Inieste, igrače koje sam nekad viđao samo na televiziji.”

I dok je u Parizu na marginama prvog sastava i nikad ne može računati na svoje mjesto u početnih 11, za Belgiju se ispostavio kao pravo otkriće. Meunier je možda i najviše od svih profitirao od odluke izbornika Roberta Martineza da prijeđe na sustav s trojicom u obrani; to mu je otvorilo puno prostora za ofenzivni doprinos u kojem briljira. U kvalifikacijama za SP zabilježio je čak pet golova i sedam asistencije — doduše, tri gola i tri asistencije došli su u susretu s Gibraltarom — i uoči Mundijala mnogi su baš njega naglasili kao igrača Crvenih vragova koji bi mogao sve iznenaditi svojim doprinosom. I radi to — asistirao je i protiv Tunisa i protiv Japana, a sad ga čeka okršaj s Brazilom. Ne samo momčadi u kojoj igraju trojica njegovih današnjih klupskih suigrača — Thiago Silva, Marquinhos i Neymar — nego i domovinom njegovih najvećih idola iz djetinjstva.

Ne propusti top članke