U superkupu protiv aktualnog prvaka Zagreba, koji će Dinamo ipak osvojiti nakon zlatnog gola Vladimira Petrovića, bio je izravni krivac za oba gola, samo da bi, sasvim očekivano, postao predmet sprdnje, poruge, pa i svekolikog zgražanja. Valjda svaki drugi njegov kontakt s loptom, pa čak i prilaz lopti, a kamoli kriva predaja ili procjena bili su popraćeni onim uzdasima koji proklinju, a onda i žamorom koji se pita što uopće ovaj nesretni tip radi na terenu; sada ga, međutim, na piku imaju i nemilosrdni Bad Blue Boysi koji staju fućkati i kad je na metar od lopte, pa ga Ćiro Blažević, vidjevši koliko je čovjek istraumatiziran i psihički nestabilan, ostavlja na poluvremenu u svlačionici.

“Sine,”, kaže mu. “Svakom se takve pogreške mogu dogoditi, ali nemoj da ti se dogode opet!”.

Pamtim osjećaj dinamovštine koji ispod tog zapravo tankog sloja ravnodušnosti i dalje živi i koji nitko i ništa ne može ubiti

Točno dva mjeseca poslije, odnosno 19. rujna 2002., negdje oko 19 sati i 15 minuta, u kutu maksimirskog travnjaka Polovanec ide izvesti aut; točnije, ispod sjevernog dijela istočne tribine, kad mu 10-ak ili 20-ak dobronamjernika stidljivo kreće skandirati, a što on pozdravlja pljeskom, čekajući valjda taj trenutak s jednakom čežnjom kao i nesretni Ćiro. Kiki je večeras pravovremen i skoncentriran, oštar, vodi se i devizom “tko leži, ne bježi”, a ispred sebe ima i uvijek odgovornog Jasmina Agića.

Inače, 61. je minuta, Dinamo vodi 3-0, pa je, eto, škrta zagrebačka publika danas razdragana i širokogrudna, a samo minutu prije Stjepan Balog — uvijek spreman pobrkati igrače, pa je tako Petrović sam sebi asistirao kod šestog zgoditka — staje baljezgati o najvećoj Dinamovoj europskoj pobjedi otkad je Hrvatske; neki ribari s Farskih Otoka jednom su stradali sa 6-0. Jest, da, mađarski ZTE večeras djeluje kao skupina otrovanih likova koji su mjesec dana prije, u kvalifikacijama za Ligu prvaka, pitajboga kako pobijedili Manchester United — prethodno su bili izbacili upravo Pjesnike — ali opet, trebalo bi se u tih pola sata dogoditi nešto posebno, nešto što se ne događa svaki dan.

“Tisuće srca… sad za vas kuca…”

Nekih 13, 14 minuta kasnije i dalje je 3-0, atmosfera prati ritam utakmice i lagano se primiruje, kad Silvio Marić oduzima loptu na nekih 30 metara od svog gola, jednu od njih valjda 10 koliko ih je te večeri oduzeo. Odigrava potom na ‘sitno’ s Petrovićem, pa nešto prije centra loptu daje Niki Kranjčaru. Već tada, iz samo njemu poznatih razloga, budalasti Polovanec počinje sprintati prema naprijed, kao da bi ga u kontri ili kakvoj završnici akcije itko normalan htio proigrati.

Trči on i u stopu prati Kranjčara koji loptu vuče lakoćom, kao da nije na terenu već punih 75 minuta. Niko grablja onim svojim korakom, jedan Mađar, ili šta li je, od njega se odbija kao da je od čelika, a ispod oka već vidi što će odigrati, kako to već vide svi genijalci; doduše, ni danas nije jasno je li htio odigrati Polovaneca ili Ivicu Olića, ali dobro, to i nije toliko bitno. Olić se izvlači po loptu, kao da mu hoće reći upravo da je zalutao, iz jednog jedinog dodira munjevito ulazi u šesnaesterac te — proigrava Polovaneca.

“I četiri-nula, četiri-nula…zaslužio je i taj dečko pogodak”, razgalio se i Balog, a onda i tribine koje nakratko, ali ipak malo manje stidljivo produciraju huk: “Kiki, Kiki…”

Bilo je, otkad je Hrvatske, pa otkad je i mene, i većih utakmica u modroj povijesti, puno većih. Bilo je, naravno, i većih partija od te Kikijeve partije — uostalom, Mara je te večeri jeo malu djecu — ali opet, utakmica protiv ZTE-a urezala mi se u pamćenje kao rijetko koja europska; točnije, kao nijedna druga. Razlozi su vjerojatno generacijske prirode, a onda i one fanatične; bilo je, da, u Maksimiru i više od te večeri 12 do 15 tisuća prisutnih gledatelja, ali nije bilo, barem ne za mene, puno utakmica s boljom atmosferom, a onda i sintezom među inače ‘posvađanim’ tribinama.

“Tisuće srca… sad za vas kuca…”

Pjevao je i uključivao se neuobičajeno puno čak i nadmeni i rezervirani Zapad, Zapad koji morate očarati igrom da biste ga pridobili. Doduše, te uistinu bjesomučno dobre igre se ni ne sjećam; ne sjećam se ni tog božjeg Polovaneca, ne sjećam se ni Marinih oduzetih i podvaljenih lopti, ni kako šeprtljavi Olić uspijeva zabiti eurogol — prvo pa muško, veli Balog — kojim će konačno malo smekšati publiku, ni male škole lažnjaka Dumitrua Mitua, a onda ni ove Nikine minijature, možemo slobodno reći i asistencije za konačnih 6-0, iako je Boško Balaban mogao utrpati i sedmi…

Ne sjećam se ni da je Zapad u jednom trenu počeo skandirati “Ćiro, majstore”… Sezona je 2002./2003., a na klupu je Ćiro stigao uoči sezone, dočekan od BBB-a na nož; naravno, u pitanju su stari, nerazriješeni računi vezani za ime kluba, a navodno je jednom rekao i da bi volio „umrijeti kao trener Hajduka”, što zapravo i ne bi čudilo kad znate koliko voli pričati u afektu.

Cicini i Nikini purgeri

Dinamo je inače već dvije godine bez naslova prvaka, postoje raznorazne sjene nad klubom, ponajprije dugovi Dinama d.d., ali ništa od toga tada nam, hvalabogu, nije bitno; živimo u blaženom neznanju i to je za nas samo nova sezona, nova nada i nova strepnja, nešto od čega živimo, valjda sve tamo do prije Svih Svetih, kako se volio sprdati Tomislav Židak. Samo koji dan prije utakmice, i on odiše pesimizmom — Dinamo je u sedam prvenstvenih kola prosuo sedam bodova, posljednje na Maksimiru protiv Zagreba koji je srušio mit o velikom Dinamu. Dinamo ima problema i s realizacijom, obrana mu pliva, Tomislav Butina nesiguran je u istrčavanjima, a 17-godišnji Niko skinuo je 12 kila — Ćirine riječi, naravno, iako je skinuo njih sedam-osam — ali još uvijek nije Taj… Bit će, kaže Butina, dobro ako završi 1-0…

“Igrali smo odlično od početka”, zaustio je nakon utakmice Mitu, koji je iscijedio valjda sve pive koje je popio taj tjedan te izašao krepan u 65. minuti “Trener je naredio presing koji je ubrzo rezultirao vodstvom”, pojasnio nam je svu filozofiju, sličnu onoj iz 1982. Doduše, imali su Mađari te večeri i sreće jer mogli su, brat-bratu, primiti 11-12 komada. Dinamo je imao 26 udaraca, od čega otprilike 17 dobrih i jako dobrih prilika, od čega osam ili devet zicera.

Bio je to jedan od rijetkih dana kad smo osjećali da je Dinamo velika momčad. Velika europska momčad. Kad smo vjerovali da Dinamo, Mara, Niko, pa i taj ćudljivi Polovanec to mogu biti, pa i kad smo, kao i svi, naivno pomislili da mogu srediti i Fulham; samo da bi ih londonska momčad — prevođena šmekerima poput Stevea Marleta i Steeda Malbranquea — posramila već na Maksimiru te ih vratila tamo gdje im je i mjesto; u čistu prosječnost iliti anonimnost.

Danas, skoro pa 19 godina kasnije, Dinamo je itekako ozbiljna europska momčad, i to već tri sezone zaredom. Momčad u kojoj i taj Polovanec zacijelo ne bi bio baš tako loš, a onda i momčad koja se ima pravo nadati da bi utakmice protiv Tottenhama mogle poprimiti mitsku dimenziju, dimenziju kakvu utakmica protiv ZTE-a teško da može imati.

Jedini je problem, bojim se, što se za 19 godina baš i neće pisati o tim i inim utakmicama, taman i da statičari stave zelenu naljepnicu na istočnu tribinu, a Stožer dopusti okupljanje od 30.000 ljudi. Jer, budimo iskreni, nemalom broju purgera — znate, ovih Cicinih i Nikinih purgera kojih po mom skromnom sudu još uvijek ima — i nije tako teška pala zabrana posjećivanja sportskih događaja; oni tako ionako već neko vrijeme ne odlaze na utakmice, one nogometne, košarkaške ili rukometne. Tužno je to zapravo, pa ne možemo reći i da nam ne fali, ali je naprosto tako, jednim dijelom znamo i zašto. Naravno, nismo budale pa da živimo u iluziji prošlosti, onoj da je prije Dinamo bio naš i slično, valjda klub ulice, iako ta prošlost u suštini i nije tako bitna…

Žar koji će se opet razgorjeti

Bilo kako bilo, baš je ta 2002. po mnogočemu bitna jer je u srpnju iz kluba otpravljen onaj koji je samo smetao, Velimir Zajec, a u studenom je održana ona, pokazat će se, sudbinska skupština, na kojoj se “nitko nije javio za riječ niti je itko postavljao pitanja”, pisalo se tada, pojedini skupštinari dobili su i ganc-novi Siemensov mobitel, a po njenu je završetku upriličen i prvoklasni roštilj.

No, dobro; iako me je već dio čitatelja okarakterizirao kao kvarnog i malicioznog čovjeka, jednog od onih koji su se našli narušavati pozitivu koja vlada na svakom koraku u Maksimiru, zapravo i ne želim ogresti u gorčinu, destruktivu, defetizam ili ravnodušnost. Dapače, upravo suprotno; jer jedina stvar koju pamtim s te najdraže europske utakmice upravo je ta pomalo nestvarna, i na Maksimiru rijetka atmosfera; jedina stvar koju pamtim je da dinamovci dišu kao jedan, sinergiju među tribinama koja nije bila nimalo umjetna, koliko su god te razlike među njima stvarne, a onda i razumljive i podnošljive. Pamtim i to da su čak i ‘šminkeri’ iz lože, konkretno jedan 12-godišnjak, na sjeverov “DINAMO”, grlato uzvraćali “ZAGREB”, pa i da su ga neki pomalo čudno, ispod oka gledali.

Pamtim i taj osjećaj, osjećaj koji ti može pružiti samo Dinamo; osjećaj ugode, topline, napetosti, euforije u prsima. Taj pomalo i sebični osjećaj koji nikome ne želim dati; pamtim i trnce koji me prolaze kad zagrme ovi ‘huligani’ sa Sjevera, trnce kad se uglavnom vjerni Istok pridruži, pa i kad se Zapad konačno malo raspusti. Pamtim osjećaj dinamovštine koji ispod tog zapravo tankog sloja ravnodušnosti i dalje živi i koji nitko i ništa ne može ubiti. Pamtim žar koji će se kad-tad, a bit će to brže nego što se trenutno čini, ponovno razgorjeti.

Da, pamtim dane kad smo na Maksimiru bili i Cico i Mlinka i Niko, a eto, igrom slučaja i mali od Mlinke.

I dečki moji, nema nam druge; vidimo se kad-tad. Gore, na tribini.