“Očekivao sam da ću imati karbonski čamac i da ću postati svjetski prvak, baš poput svog uzora”, priča mi Emil Milihram o onome o čemu je sanjao dok je bio klinac. Poprilično brzo, zapravo brže nego što je i sam očekivao, Emil je imao i karbonski čamac, a postao je i svjetski prvak; štoviše, danas 36-godišnji Varaždinac u svojoj disciplini slovi za najboljeg kanuista svih vremena. Šest je puta bio svjetski, pet puta europski prvak, što, eto, nije uspjelo ni njegovu uzoru Vladiju Panatu.

Govorimo o klasičnom spustu na divljim vodama, disciplini u kojoj utrke traju 10-15 minuta, kroz kanjone, tj. na prirodnim stazama zbog čega ih nije lako organizirati, pa nisu ni dio olimpijskog programa; organizatorima i sponzorima atraktivniji je slalom, koji je Emilu monoton i iskomercijaliziran. Traje oko minutu, vozi se na umjetnim vodama i previše šablonski, odnosno umijeće vožnje ne dolazi toliko do izražaja.

“Ja sam si u jako ranoj dobi zacrtao te ciljeve, stavio se u uske okvire i sve to slijepo slijedio… Ali kad sam došao do cilja, kao da to nije bilo to”

“Prva, druga medalja — to je sve lijepo, to je sve gušt”, polako se otvara. “Motiviran si, a motiviran čovjek može puno toga. Ali kad to postane rutina, nešto mehanički, tad to postane posao i nešto što ti mrziš”, priča pa naglo zastaje, ističući da je u rekreativnom smislu sport prekrasan. “Kad dođe do zasićenja, a ti moraš dalje jer znaš da konkurencija ne miruje, onda postaje jako teško… Pogotovo jer je i priroda sporta takva da si stalno sam na treninzima”, priča pa dodaje i da nikad nije imao stalnog trenera, već bi mu trener reprezentacije mailom slao plan rada. “Sam si po svakakvim vremenskim uvjetima, sam sebe moraš gurati iz dana u dan. Meni dan-danas nije jasno kak’ sam ja sve te godine tak nekaj mogao radit. Mislim da to graniči s normalnim.”

Prvi znakovi zasićenja, odnosno prve naznake da klizi u burnout, taj u javnosti poprilično podcijenjeni problem psihofizičke prirode, pojavili su se još dok mu je bilo 26, kad je treći put postao svjetski prvak.

U mlinu svog sporta

“Danas kad vrtim film nazad, vrhunac karijere i energetskog i motivacijskog pražnjenja doživio sam 2010., na prvenstvu u Španjolskoj”, kaže. “Tu sam došao do zida i mogu reć da nakon toga nije bilo zdravo nastaviti u tom stilu. Ali umjesto da prekinem karijeru i probam živjeti nekakav normalni život, ja sam nastavio ulaziti u te misije osvajanja medalja”, priča teško i sporo, još uvijek pomalo nepovjerljivo, sigurno dijelom i zato što komuniciramo telefonski. “Nisam valjda imao ni hrabrosti izaći iz zone komfora. Bio sam rob navike i rutine i to je onda postalo mučenje.”

Emil je tada, zapravo poprilično rano, izgubio svoju unutrašnju motivaciju, ono što ga je od malih nogu gonilo da se uopće upušta u mazohizam ove vrste, a nije bilo baš ni puno ‘vanjskih’ faktora zbog kojih bi nastavio karijeru — zbog toga što spust na divljim vodama nije olimpijski sport, Emil nije stekao bogznakakvu pozornost ili priznanje javnosti, pa tako nije bilo opjevano ni ono tipično treniranje u mizernim, možemo reći kostelićevskim uvjetima, a ni u egzistencijalnom smislu nije imao pretjerane koristi.

Tako se već s 26 godina našao u situaciji da mora razmišljati što će sa sobom nakon karijere.

“Ja sam si u jako ranoj dobi zacrtao te ciljeve, stavio se u uske okvire i sve to slijepo slijedio… Ali kad sam došao do cilja, kao da to nije bilo to… Jednostavno sam previše očekivao. I onda se počneš propitivati koliko je sve to imalo smisla, koliko se uopće isplatilo toliko davati u to… U nešto što si volio, ali je bilo jako mala stvar i marginalni sport.”

Kako to nerijetko biva s nekime tko je cijeli svoj život živio na jedan način, Emil nije mogao izaći iz mlina svog sporta: “Onda sam počeo još više bježati u treninge”, priča o razdoblju nakon 2010. “Pa sam se i fizički jako potrošio, izgubio volju za treninzima, da bi mi se počele javljati tjeskobe, pa i depresivne misli”, kaže sad već nešto povjerljivije. “Pa sam to počeo micati alkoholom.”

Prošle godine Emil je na veleučilištu u Čakovcu diplomirao menadžment turizma i sporta na temi Psihofizičke kontraindikacije pretreniranosti u sportu. Još i prije nego što počinjemo kopati po njegovoj psihi, pričamo o činjenici da je burnout vrlo specifičan u svakoga, uvjetovan mnogobrojnim razlozima. Kad kažemo burnout, u užem značenju pričamo zapravo o krajnoj fazi kronične izloženosti stresu zbog koje sportaš mora duže vrijeme pauzirati.

Dobro teško i loše teško

Uzmite za primjer Svena Hannawalda — sjećamo ga se kao jednog od najboljih skijaša-skakača početkom 2000-ih — koji je nauštrb svojih ambicija i perfekcionizma izgorio i završio devet tjedana na bolničkom liječenju, a potom i zaključio karijeru.

“Dok svi drugi odmaraju, ja ću ići dalje”, bila je njegova deviza kojom je mislio pokoriti konkurenciju, u suštini ne shvaćajući važnost odmora. U malo širem smislu, pak, burnout je u vrhunskom sportu manje-više stalno prisutan; osobno u tekstovima često spominjem da je netko psihofizički iscijeđen, što je onda teško dokazati, ali priroda i logika ovako uređenog sporta naprosto nalažu da u jednom ili u više trenutaka sezone ili karijere osjećate kako lagano sagorijevate. Drugim riječima, taj vam mač manje-više stalno lebdi nad glavom.

Naravno, problem je i u tome što se o mentalnom zdravlju sportaša gotovo i ne priča, pa zato i imate činjenicu da velika većina njih jednostavno nema pojma što je burnout.

Potonje ističe i Igor Čerenšek, psiholog i mentalni trener koji je radio i radi s brojnim našim sportašima.

“S obzirom na to da se od sportaša traži da ustraju u trenucima kad im je iznimno teško, oni zapravo teško razlikuju granicu između onog što je dobro teško i loše teško”, objašnjava. “Zato se burnout u sportu često miješa s umorom jer, božemoj, svatko može biti umoran. Pritom ne pričamo samo o fizičkom zamoru materijala, već i o mentalnom”, priča i kasnije dodaje kako psihološki faktori mogu odigrati veću ulogu u kreiranju svojevrsne lavine, iako se najčešće radi o kombinaciji fizičkog i metalnog napora.

“Ljudi u sportu nisu svjesni koliko je to učestala pojava jer se s njom nitko konkretno ne bavi. A svaki trenutak kad sportaš puca najčešće se interpretira kao znak slabosti, što im dodatno otežava adekvatni oporavak od stresa. Od onih koji su dovoljno dugo radili s nama, ne znam gotovo nijednog, a da nije prošao kroz akutnu fazu”, priča baš o tom kratkoročnom, blažem burnoutu kojem su, primjerice, zbog dobro nam poznatog konteksta trenutno posebice izloženi nogometaši, pogotovo ekipe koje nastupaju u Europi.

U hrvatskom je sportu svijest o mentalnom zdravlju sportaša niska, ali nije ni da se u većini drugih zemalja o tim problemima priča na sva zvona. Čerenšek sa svojim timom psihologa inače radi s nekoliko igrača iz HNL-a — iz gotovo svakog kluba je netko u njihovu mentalnom treningu — ali svi su se javili na vlastitu inicijativu. Također, zanimljivo je istaknuti da u mlađim kategorijama — kad zbog roditelja, menadžera i općenito pritiska okoline sagorijeva vjerojatno puno više klinaca nego što mislimo — sportskog psihologa zapošljavaju tek dva ili tri kluba; naravno, pitanje je i kako to u praksi funkcionira.

Četiri litre vina dnevno

Pitam Čerenšeka koliko trener mora biti i psiholog — pojedini sportovi u edukaciji stavljaju makar neki naglasak na psihologiju sporta, ali to opet ne znači da treneri u praksi ovladavaju tim znanjem.

“Treneri se nemaju dovoljno prilike upoznati s osnovama psihologije sporta, ali treba biti svjestan da nije ni njihov posao da previše uče o tome, nego da nauče prepoznati, recimo, baš signale pretreniranosti, kako bi onda pravovremeno mogli kontaktirati stručnjaka”, kaže pa se opet osvrćemo na burnout i to kako je povezan s depresijom.

“Ljudi koji se ne nose na odgovarajući način s prvim, akutnim simptomima ulaze u fazu sindroma i kroničnog stresa, tj. burnouta i oni u velikom broju slučajeva pate od simptoma anksioznosti i depresije. I onda, ako ne zatraže stručnu pomoć, najčešće si krenu sami pomagati kroz hranu, alkohol i slično.”

Milihram je, naravno, bio u specifičnoj situaciji jer se bavio, uvjetno rečeno, neuglednim sportom; bio je manje-više cijelo vrijeme sam, bez ičije pomoći, i 2013. je završio na bolničkom liječenju od alkoholizma. Kad se otrijeznio, apstinencija nije dugo potrajala zato što u suštini nije liječio uzrok, već posljedicu — i dalje je, kako sam kaže, živio u iluziji. I dalje je veslao i imao misije: bio je europski prvak 2011. i 2015. te svjetski prvak 2012., 2014. i 2016.

“Bio bih lud ako ne bih otišao na trening, a istovremeno mi je taj trening smetao”, kaže mi u jednom trenu, odajući da mu je trening postao supstitut za alkohol, ali i da nije znao kako krenuti od nule, započeti obični, normalni život, s običnim, normalnim poslom. Tamo negdje nakon zlata iz 2016. ponovno je posrnuo i počeo piti, već treći put. Tada je, međutim, postao teški, potpuno disfunckionalni alkoholičar — zatvorio bi se doma i pio bi po dva-tri tjedna, katkad i po četiri litre vina dnevno. Hrana mu “nije trebala”, kaže, a pio bi da bude mrtav-pijan ili da se onesvijesti. Jednog jutra probudio se u bolnici s infuzijom u svakoj ruci; gušterača mu je bila oštećena, a krvna slika i jetreni nalazi katastrofalni. Kaže mi kako se valjda trebao srozati tako duboko da bi došao k sebi.

Emil danas konačno živi taj normalni, obični život — radi kao spasilac na bazenu te u jednom plivačkom klubu s djecom s poteškoćama u razvoju. Pa ipak, prije nego što je ostavio svoj karbonski čamac…

“Razmišljao sam da se ne želim od veslanja oprostit kao alkoholičar”, slušam ga pomalo u nevjerici. Još kad se vratio s liječenja išao je terapijski veslati, onda kad bi se javljala tjeskoba, a i da olakša nesanicu, ali s vremenom je povratio onu dječju motivaciju te započeo još jedan, posljednji ciklus priprema za ono za što je godinama živio.

Nekoliko mjeseci kasnije, te 2019., osvojio je zlato na Europskom prvenstvu na Soči, na stazi po kojoj se spustio valjda više od 300 puta. Na stazi na kojoj je, usput budi rečeno, 20 godina ranije debitirao za seniorsku reprezentaciju.

Kao 16-godišnjak koji je samo, dječački naivno i iskreno, htio postati svjetski prvak.