Biste li radije da se vaš klub odrekne dijela svoje povijesti i tradicije i postane jedan od najuspješnijih u zemlji ili da ostane dosljedan i ispadne u niži rang natjecanja?
Kraj je 90-ih godina prošlog stoljeća i nogomet je dobio miris, okus i boju novca, a uspjeh se prije svega mjeri debljinom novčanika i platežnim mogućnostima. Na San Mamesu su itekako svjesni svega što se oko njih događa; svjesni su da je nogometna revolucija protutnjala pod tribinama stare Katedrale i Athletic stavila u podređeni položaj. Vide to i osjete na svojoj koži.
Između 1975. i 1989. godine osmerostruki je prvak Španjolske samo jednom bio u donjem dijelu ljestvice; u tom je periodu osvojio dvije titule, jedan kup, četiri puta je bio treći, devet puta igrao u Europi. U idućih 10 godina samo će dvaput uhvatiti mjesto među top pet ekipa i većinu će vremena provesti u sredini Primere.
Zato je pitanje kojeg je tih dana El Mundo, drugi po važnosti nacionalni dnevnik, proslijedio članovima kluba bilo potpuno logično i očekivano, baš onoliko koliko je logičan i očekivan bio i odgovor ponosnih Baska. Više od 75 posto članova Athletic Cluba poručilo je kako će radije gledati svoj klub u nižem rangu nego se odreći najvažnijeg dijela svoje tradicije i identiteta. Baskije.
Kao i mnogo drugih nogometnih priča, i ona baskijska počinje s dolaskom Engleza i industrijalizacijom. El Arenal u Bilbau bila je jedna od najmodernijih i najvećih luka svog vremena, a povezanost s Velikom Britanijom postoji još od 16. stoljeća i izvoza vune. Pojava Bessemerovog postupka obrade željeza Bilbao je pretvorila u španjolsko središte proizvodnje čelika, koji su na početku eksploatirali upravo Englezi. Međutim, za razliku od većine gradova tog vremena, Bilbao nije prihvatio klasičnu kolonijalnu ulogu, nego je stvorio urbanu radničku klasu, koja se odbijala polako podčiniti poslodavcima.
Nepisano pravilo
Nogomet je čitavo to vrijeme korišten kao most između lokalaca i došljaka. Englezi su u kasnim 1890-ima osnovali svoj klub, uskoro su i baskijski mladići koji su se vraćali sa studija u Engleskoj uradili isto, a onda je 1901. pao dogovor o odigravanju međusobnih utakmica.
Klub pripada sociosima i njihova je povezanost s momčadi toliko duboka da rezultati na kraju ne znače ništa, ili barem ne onoliko koliko u drugim klubovima
“Alirón, Alirón, el Athletic campeón“, i danas se može čuti s tribina San Mamesa – All Iron je bio pojam kojeg su vlasnici rudnika pisali na ploči nakon što bi rudari pronašli iskopinu sa preko 70 posto iskoristivog željeza. Za siromašne radnike to je automatski značilo i povišicu za taj mjesec, što je uvijek dočekano s oduševljenjem, a takva se proslava preselila i na tribine Athleticova stadiona.
Klub koji su u principu pokrenuli (i) stranci još je 1912. počeo primjenjivati model po kojemu su nogometaši mogli biti isključivo članovi lokalne zajednice. Nikada to pravilo nije stavljeno na papir, apsolutno nigdje u klupskim dokumentima ne piše da se ono mora poštovati, no već tada se Athletic počeo pretvarati u klub sa jakim vezama s baskijskim nacionalističkim pokretom i mjesta za strance više nije bilo.
Na početku je to nepisano pravilo bilo izuzetno strogo – samo igrači rođeni u užoj regiji Baskije su mogli nastupati za Lehoiak, odnosno Lavove. Bez obzira na to, i činjenicu da su se i Real Madrid i Barcelona pojačavali strancima kojima su davali državljanstvo, Athletic je do 1942. dominirao španjolskim nogometom, osvojivši pet titula, pet kupova i u prvih 15 godina Primere samo jednom završivši ispod prva tri mjesta – tad je bio četvrti.
No, dolaskom generala Francisca Franca na vlast klub je postao gotovo pa marginaliziran. Snažne veze sa republikancima i baskijskim separatistima za vrijeme rata kasnije su skupo plaćene, pa se moralo mijenjati ime i iz upotrebe izbaciti sve baskijske simbole. Štoviše, Francovi su fašisti iz upotrebe izbacili sve engleske i baskijske termine, pa je referi postao arbitro, offside su morali nazivati fuera de juego, a corner – saque de esquina. Zvuči nekako poznato, zar ne?
Međutim, sve je ovo Athletic – odnosno Atletico, kako se tada morao zvati – pretvorilo u simbol baskijskog patriotizma, a San Mames u utvrdu otpora fašistima. Athleticovi su navijači bili jedini u Španjolskoj koji su na stadionu i oko njega organizirali proteste protiv režima, koji su ugušeni u krvi i zbog kojih je policija kontrolirala sam klub. U studenom 1975., Franco je nakon duže bolesti umro, a samo 20-ak dana kasnije, na baskijskom derbiju, kapetani Real Sociedada i Athletica na centru su razvili Ikurrinu, baskijsku zastavu, simbolično proglasivši slobodu.
Ideja čitave jedne zajednice
Sa svojom politikom angažiranja igrača iz regije Athletic je bio baskijski nacionalni ponos, ali nije bio jedini; svi su tamošnji klubovi imali slično pravilo, koje je ostale klubove dodatno ograničavalo. Tako je Real Sociedad, Athleticov tradicionalno najveći rival, regrutirao igrače isključivo iz regije Gipuzkoa, koja je u to vrijeme imala manje od pola milijuna stanovnika. Ironično, upravo je Athletic ostale klubove pogurao u ‘komercijalizaciju’.
Bilbao je, pogotovo nakon Francove smrti, imao najviše novca i najveću popularnost u Baskiji, a upravo tada je odlučio olabaviti vlastito pravilo i bazu igrača proširiti na prostor koji se smatra širim područjem Baskije, uključujući i Navarru, te dijelove Francuske u kojima se govori baskijski jezik. Za klub danas mogu nastupati igrači koji su ili rođeni na tom području bez obzira na svoju nacionalnost ili su u klubovima regije proveli svoj juniorski staž. To je u praksi značilo da su počeli kupovati igrače od Sociedada, Alavesa, Osasune i ostalih klubova regije, ne ostavivši im zapravo nikakvu mogućnost nego da se odreknu vlastite tradicije.
Tako je, primjerice, Real Sociedad – koji je 1980-tih s tako malim bazenom igrača osvojio dvije titule i igrao polufinale Kupa prvaka – upravo 1989. bio prinuđen dovesti prvog stranca, Liverpoolova Johna Aldridgea. I otvoriti se tržištu.
Athleticova je popularnost u Baskiji u to je vrijeme bila na vrhuncu; još uvijek je bjesnio rat između vlade i ETA-e a i, iako je ova teroristička organizacija, između ostalog, jednom otela i Athleticovog igrača, klub nikada nije zabranio podršku na tribinama, pravdajući to potpunom slobodom govora. Značilo je to da je Athletic, nakon otpora Francu, još jednom preuzeo ulogu simbola oko kojeg se gradila ideja čitave jedne zajednice, bez obzira koliko radikalna ili liberalna bila. To što su momčad činili lokalni dečki čitavu stvar je dizalo u mitske visine i kada je krajem desetljeća došlo pitanje El Munda odgovor je – bez obzira na rezultate – mogao biti samo jedan.
Rezultat nije najvažniji
No, što Athletic Bilbao predstavlja danas?
Politike i društvene prilike u Španjolskoj su drugačije; Baskija ima snažnu autonomiju, njen jezik i simboli se normalno koriste u ovom dijelu zemlje, a ETA je, nakon nekoliko primirja koje je sama proglasila, u listopadu 2011. u potpunosti “obustavila oružane aktivnosti”. Nogomet je u međuvremenu evoluirao u veliki biznis u kojem na velikoj sceni nema – barem ne bi trebalo biti – mjesta za klubove poput Athletica.
Ono što bi trebalo biti njegova najveća mana – ograničen izbor igrača – on je pretvorio u prednost. Filozofija po kojoj “s domaćim talentom i jakom navijačkom bazom ne trebate uvoz” u praksi znači maksimalno jačanje veza sa lokalnom zajednicom. Klub pripada sociosima i njihova je povezanost s momčadi – u šali znaju reći da barem jednog igrača morate osobno poznavati – toliko duboka da rezultati na kraju ne znače ništa, ili barem ne onoliko koliko u drugim klubovima. Stvorili je kultni status među Baskima, gdje mladi igrači ne sanjaju o bogatstvu, dresu Reala ili Barcelone, nego o prilici na San Mamesu.
To je Athleticu dalo slobodu da se posveti jačanju vlastite nogometne škole. Njihova cantera – rudnik ili kamenolom u slobodnom prijevodu – prošla je kroz potpunu rekonstrukciju, čime su je u Bilbau pretvorili u jednu od najmodernijih nogometnih škola na planetu. Usto, planira se daljnja modernizacija i ulaganje 12 milijuna eura u razvoj infrastrukture i sustava. Izostanak imperativa rezultata, uvjetno rečeno, Athleticu znači i vrijeme i prostor za detaljno skautiranje baskijske regije; da mladim igračima može pristupiti lako i da ih rano može dovesti u svoje redove.
Sustav je manje-više jednostavan; Athletic ima filijalu CD Basconia, koja nastupa u Terceri i koja je prvi korak ka San Mamesu. Drugi korak je njihova druga momčad, koja se također natječe u nižem rangu, pa tako mladi igrači imaju veliku priliku za dokazivanje kroz skupljanje minuta, za razliku od većine ostalih velikih klubova.
Na kraju, Athletic svoje najbolje talente i produkte veže čvrstim ugovorima u koje ugrađuje obveznu otkupnu klauzulu i tako osigurava – ako već mora gubiti igrače – i zaradu na njima. Pronađe li dobrog trenera koji razumije identitet i filozofiju kluba i koji je sposoban iz momčadi izvući maksimum – kako je pogodio s Ernestom Valverdeom – onda je u stanju nositi se s konkurencijom i boriti za svoje mjesto u gornjem dijelu Primere.
No, drastične oscilacije rezultata realnost su ovakvog sustava i načina rada i u Bilbau su svi apsolutno svjesni toga. Zato im jedna utakmica, jedan rezultat ili jedan poraz ne znače ništa. Tradicija, lokalna zajednica i svi oni koji su dolaze na stadion ono su što im je važno. Zato je Athletic mnogo više od običnog nogometnog kluba.
