Koliko su god mediji skloni simplificiranju te suviše olako etiketiraju, toliko je i sam Novak Đoković odgovoran za kreiranje vlastite javne slike. Laž je da nema nikakvu kontrolu i moć nad time, a nakon više od 15 godina javnog prisustva pomalo je komično što se upravo tako ponaša, kao da je maločas pao s Marsa.
To što je njegov PR takav deficitaran i amaterski nekom bi se možda moglo učiniti zgodnim ili simpatičnim. Đoković nije poput većine vrhunskih sportaša koji imaju gotovo savršeno izglancani imidž u javnosti. On pokušava biti autentičan i originalan, ali često je u tome samo nespretan i nesretan. Kao kad krene drobiti o vučjoj energiji pa u suštini ništa ne kaže, do te mjere da apsolutno nijedan od tog mnoštva citata ne možete iskorisiti za tekst o novom Grand Slam naslovu. Ne znam, netko bi mogao reći kako bi mu bilo bolje da ponekad naprosto začepi gubicu…
Takav loš ili makar dvosmisleni status Đoković nije imao zbog svog stava o cijepljenju, barem ne donedavno. Više se radilo o tome kako se ponaša na terenu. Pritom ne pričamo o benignom razbijanju reketa i slično jer katkad je dobro istresti bijes na takav način, već općenito o njegovu pomalo djetinjastom i razmaženom, pozerskom ponašanju onda kad stvari ne bi išle onako kako bi on to zamislio; pričamo onda i o disrespektu prema suparniku koji je znao slijediti iz toga. Možda i najvažnije od svega, publika nije mogla osjetiti da je Đoković iskren. Jedino što je osjetila je to da je suviše opterećen svidjeti se svima te biti voljen poput Rogera Federera i Rafaela Nadala.
Nažalost, i on sam će drobiti o nekakvom malom od Srbije koji je došao pomrsiti račune velikima, a što je klasični nacionalistički i mitomanski narativ koji prevladava u Srbiji. I Goran Ivanišević je bio mali od još manje Hrvatske, pa je stekao status omiljenog igrača, ponajprije zato što je bio prirodan i iskren. Đoković je u očima teniske publike jednostavno pao na tom ispitu. Jesu li navijači i novinari znali biti nekorektni prema njemu? Pa jesu, svakako; ponašanje je znalo prelaziti granice dobrog ukusa čak i u finalu Grand Slama, a napisano je i mnoštvo površnih i zapravo samopromotivnih materijala od novinara koji ne prate tenis.
To je suština Novaka Đokovića: može nam slati ona srca na kraju mečeva koliko god želi, ali on je čovjek koji radi protiv samog sebe
Međutim, često je sam bio svoj najveći neprijatelj, a to će pokazati i ovaj slučaj.
Pomalo je pardoksalno, s obzirom na sadašnju situaciju, da su se stvari počele mijenjati prošle sezone. Kao da je Đoković postao svojevrsna zamjena za ozlijeđene Federera i Nadala ili možda jedan od posljednjih tragova ere koja polako ipak nestaje. Kao da su se ljudi konačno trgnuli i shvatili da Trojka neće trajati vječno, a onda i da su monstruozni rezultati koje Đoković ostvaruje uistinu vrijedni divljenja. Povijesni trenutak dogodio se zapravo u New Yorku, na stadionu Arthur Ashe, dana 12. rujna prošle godine.
Kako biti voljen
“Kad sam kročio na teren, nisam mogao vjerovati kakvu sam podršku dobio”, opisao je nedavno za L’Équipe. “Inače nisam miljenik publike u velikim mečevima. Nisam bio pripremljen za takav prijem. Uhvatilo me na krivoj nozi. Emotivno sam drugačije reagirao što je možda utjecalo na moju igru”, rekao je, pa kasnije još dodao: “Jedino za čime žalim je to što se nisam prije rasplakao. Trebao sam prije otpustiti sve te emocije.”
Bilo je to prvi put da se taj robot rasplakao pred svekolikim auditorijem, pa moram priznati da je to i mene, tog gnjusnog i površnog samoreklamera, dotaknulo. Zašto? Pa zato što ste konačno vidjeli Đokovića bez maske, kako indirektno priznaje koliko mu je zapravo stalo biti voljen. Bilo je to nešto duboko ljudski i nešto što nadilazi te glupave i isprazne priče o tome tko bolje mlati lopticu i tomu slično.
Međutim, čini se da Đoković tu jednadžbu — kako biti voljen — nikad nije bio u stanju riješiti. Može on pričati o ne znam kakvim zavjerama i slično, ali epizoda protiv Australije samo je još jedan u nizu njegovih blamova.
Kada i ako Đoković uopće kroči na Rod Laver Arenu, mogao bi to biti trenutak koji će u njemu izazavati poprilično negativne emocije, pa nisam sasvim siguran ni da je svjestan što ga čeka. Davis Cup atmosfera? Ne, vjerojatno nešto puno gore. Bit će tu njegovi mali, ali veliki Srbi, kao i veliki broj Australaca koji bi mu mogli stvarati problem tijekom cijelog turnira. Mnogi će odmah pohitati i reći da će to razjariti Novaka i pomoći mu, ali prije bih rekao da će ga sve to mentalno iscrpiti. Australci ga percipiraju kao antivaksera koji se popišao po tome što su oni prolazili u zadnje dvije godine, iako teško da on može biti kriv za to.
“Neću da otkrijem svoj status da li sam se vakcinisao ili ne”, zavapio je u listopadu prošle godine pa nastavio: “To je privatna stvar i po našem zakonu ko god te pita, ti na neki način možeš i da ga teretiš za to što te je pitao.”
Koliko moraš bit glup?
Po njegovu zakonu, a trenutno i po valjda svačijem zakonu na kugli Zemaljskoj, Đoković je počinio teško kazneno djelo kad je, nakon što je saznao da je zaražen, dva dana zaredom bez ikakvog kompleksa i zadrške hodao okolo kao da se sve to njega ne tiče. Takvo što relativizirati može samo budaletina.
Na kraju krajeva, ne možeš jednog dana donirati bolnicama respiratore i glumiti dobrotvora, a drugog bezbrižno hodati okolo s pozitivnim testom; ne možeš glumiti nekog pravednika, boriti se za prava igrača i veću jednakost, a onda se ponašati poput Boga i misliti da se zakon ne odnosi na tebe. Ne možeš jednog dana glumiti skromnost i dobrotu, a drugog se ponašati kao arogantni kreten. Ne možeš jednog dana drobiti o nekakvim prokletim elitama, a drugog se ponašati poput nedodirljivog lorda. Ne možeš glumiti nekog velikog Srbina, a ne poštivati zakone svoje zemlje.
Toliko je zapravo toga čudno u toj priči da se postavlja pitanje i koliko moraš biti glup od 0 do Novak Đoković da si dopustiš takav, malo je reći, gaf? Mjesec dana prije turnira dobiš koronu, što ti de facto osigurava nastup na turniru, i onda hodaš okolo s pozitivnim testom? Fascinantno, mora se priznati. To je inače pitanje na koje Đoković nije odgovorio, a ono otvara i neke druge, vrlo ružne spekulacije…
No, kao što smo rekli, to i ne treba previše čuditi i možda je ovo samo logičan završetak. Đokovića sam pokušao shvatiti, pa bio sam prema njemu i pošten i profesionalan; gledao sam i na recentni slučaj iz neke realne i hladne, ali i ljudske i humane perspektive; nisam smatrao potrebnim nekoga demonizirati i dehumanizirati zato što nije cijepljen, a nisam ni pisao tekstove pune dezinformacija samo zbog klikova.
I kad se učinilo da bi u ovoj oluji ipak mogao sačuvati svoj ugled, Đoković je po tko zna koji put samom sebi postavio nogu te pokazao da je nesposoban riješiti tu jednadžbu. Kako biti voljen. I to je suština Novaka Đokovića: može nam slati ona srca na kraju mečeva koliko god želi, ali on je čovjek koji radi protiv samog sebe, a nisam siguran ni da je svjestan toga. I, falabogu, prije samo četiri dana pisali smo da on i nije tako loš momak, ali tko bi se to danas usudio ponoviti?
