Nakon što je Barcelona 2009. osvojila trostruku krunu u možda i najdominantnijoj sezoni u povijesti, klub je imao jednu poziciju na kojoj je morao dodati još kvalitete. Sve je bilo pod kontrolom, ali nedostajao je samo još jedan stoper kako bi se stvarno spavalo sasvim mirno.
Dmitro Čigrinskij je bio naizgled savršeno rješenje. Bio je visok, brz i dobar na lopti, a u Šahtaru je bačen u vatru još kao maloljetnik i iz ozbiljnih izazova je izašao kao ozbiljan igrač. S tek 22 godine, skupio je toliko rutine i iskustva da je bez problema držao stvari na terenu pod kontrolom. Posebno je to teško bilo u Šahtaru, klubu u kojem se uvijek osjećao opušteni i pomalo neodgovorni duh brazilske sambe koja je određivala identitet kluba. Međutim, to nije bio toliki problem jer Čigrinskij je bio onaj koji je donosio autoritet i pouzdanost u obrani, onaj čija je pojava donosila stabilnost momčadi i mirnoću u početku svakog napada. Dugokos, karakteran, beskompromisno oštar i s ogromnim potencijalom vođe bio je mala kopija Carlesa Puyola kojemu je tada već bila 31 godina i za kojeg je Barcelona već tražila potencijalnu zamjenu.
Ali stvari su se rasplele malo drugačije od očekivanog. Nakon samo 851 minute u dresu Barcelone Čigrinskij se vratio u Šahtar.
“Tih 25 milijuna eura koliko je Barcelona platila za mene nije bila moja realna vrijednost”, ispričao je mnogo kasnije Čigrinskij za Marcu. “Ta je cifra stavila mnogo pritiska na mene. Kad sam potpisivao ugovor nisam mislio da ću igrati odmah bez ikakvih problema, ali nisam mislio da će biti ovako teško. Stil igre je drugačiji nego u Ukrajini, a pritisak medija i navijača je ogroman. Bio sam iznenađen kako se Camp Nou ponašao prema meni, nisam mogao razumjeti kako su navijači koji su me podržavali pet minuta kasnije vikali na mene.”
Čigrinskij nije uspio zbog niza razloga, ali možda je najjednostavnije to svesti na činjenicu da je zaista teško je biti stoper u Barceloni. Zbog specifičnog stila igre i navijača koji traže napadački pristup baš cijele momčadi, možda je i teže nego igdje drugdje.
Elitni Umtiti
Stoper koji igra u Barceloni mora biti dobar tehničar, odličan dodavač i imati sjajan pregled igre jer stil igre cijele momčadi uvjetuje da napadi počinju iz zadnje linije. Isto tako, mora bit jako brz jer je nužnost da se dobro snalazi na širokom prostoru na kojem će uvijek biti ostavljen zbog potrebe da zadnja linija stoji visoko. Usto mora biti dobar i u tradicionalnim stoperskim zadacima pokrivanja napadača koje obavlja u prilično nepovoljnim uvjetima, jer drastično je lakše braniti mali prostor.
Skoro uvijek do savršenog rostera i mirnog sna nedostaje baš taj jedan stoper. Bez Umtitija, sad nedostaju dvojica
I onda nevjerojatno rijetka kombinacija stopera koji je tehnički ispoliran, brz i dobar u duelima i pokrivanju prostora postaje još rjeđa kad se uzme u obzir koliko igrač mora biti mentalno stabilan da se nosi s pritiskom i da zadrži koncentraciju cijelu utakmicu s obzirom na to da mora biti savršen u onih nekoliko intervencija koje ima.
Stoga nije ni čudo da Barceloni, baš kao i one 2009. kad je dovela Čigrinskog, uvijek nedostaje baš taj jedan stoper kako bi spavala sasvim mirno. A takvih nema na tržištu.
Upravo zato Barceloni je nevjerojatno važan Samuel Umtiti koji je doveden prije dvije godine iz Lyona i također plaćen 25 milijuna eura kao i onomad Čigrinskij, što danas vrijedi mnogo manje zbog inflacije cijena. On je, pomalo iz sjene i lišen pritiska javnosti, odmah postao ključni igrač obrane i vrlo bitan kotačić za ispunjavanje klupskih ambicija. Visok i dobar u duelu, odličnih tehničkih sposobnosti, baš kao svojedobno Čigrinskij izvrsno spaja karakteristike staromodnog stopera sa zakonitostima modernog nogometa. Umtiti osim toga pokazuje nevjerojatnu mirnoću na terenu, staloženost i koncentraciju koja je konačni znak da zapravo pripada samoj eliti.
I upravo zato je njegova ozljeda ogromni problem za Barcelonu i Ernesta Valverdea koji je izgubio najkvalitetnijeg stopera i čovjeka kojeg ne može nadomjestiti.
Piqué u slobodom padu
U prošloj je sezoni Umtiti imao 3,7 oduzetih lopti i 83 posto uspješnih startova na loptu. Za usporedbu, Gerard Piqué je imao tek 1,8 oduzetih lopti i 59 posto uspješnih startova. Kada znamo kako su Piquéovi podaci otprilike prosječni za stopera u La Ligi, tek onda dobivamo pravu sliku koliko je Umtiti superioran. Oduzima dvostruko više lopti i ima nadnaravnih 83 posto uspješnosti u startovima. Usto daje 69 dodavanja po utakmici s 91 posto točnosti, a u 40 utakmica prošle sezone zaradio je tek sedam žutih kartona.
Valverdeu je Umtitijev izostanak još veći udarac jer Piquéova je forma drastično pala s prošlogodišnjeg prosjeka, a jednostavno mora igrati jer nema drugog izbora. Clément Lenglet, koji je ove sezone doveden iz Seville za 36 milijuna eura, još prolazi kroz fazu adaptacije, a treća opcija na stoperu je Thomas Vermaelen. Za ambicije koje Barcelona ima, to je jednostavno pretanko. Za standard kojem Barcelona teži, to je put u katastrofu s obzirom na to da u iduća tri kola u La ligi ima Valenciju, Sevillu i Real Madrid, a između toga Tottenham i Inter u Ligi prvaka.
Doduše, Barcelona se polako mijenja. Više se ne igra onako kako se igralo dok su na terenu bili Xavi i Andrés Iniesta, a Valverde u velikim utakmicama sve češće momčad postavlja u klasičnih 4-4-2 kako bi dodao dozu pragmatičnosti i osigurao što je moguće veću obrambenu stabilnost i kompaktnost linija.
Međutim, ono što se ne mijenja je činjenica da su Barceloni stoperi Ahilova peta jer skoro uvijek do savršenog rostera i mirnog sna nedostaje baš taj jedan stoper. Bez Umtitija, sad je u situaciji da joj nedostaju dvojica.
