U najavi utakmice s Hajdukom Unai Emery spomenuo je nekolicinu imena kao onih koje bi posebno istaknuo kao “poznate na međunarodnoj sceni”, pa je pomalo i iznenadio tako što je, uz Marka Livaju i Nikolu Kalinića, u tom kontekstu spomenuo i Stefana Simića. Na prvu možda i djeluje čudno, jer je Simić praktički jedinu pravu seniorsku minutažu prije Hajduka dobio tek u danas ugašenom belgijskom Mouscronu, za koji je odigrao 32 utakmice, te u Vareseu i Crotoneu.
No, Simić je svojedobno bio jedan od zamjetnijih mladih talenata u Italiji; prvo je kao najmlađi profesionalni igrač u povijesti praške Slavije prešao u Genou, a onda je Milan — iako za Genoinu seniorsku momčad nikad nije nastupio — istresao razmjerno visokih 10 milijuna eura za tada tek 18-godišnjaka. Za Milan je na kraju odigrao tek jednu profesionalnu utakmicu, dok se u ostatku karijere dosad nije imao prigode ni slučajno sresti s Emeryjevim momčadima, ali je taj pečat skupo plaćenog potencijala u tinejdžerskoj dobi dovoljan da ga tako poznati trener sada istakne kao ime koje mu je poznatije od, primjerice, Filipa Krovinovića ili Lovre Kalinića, koji je branio i za reprezentaciju protiv Španjolske u onom potopu u Ligi nacija.
Iako se ne nameće na prvu kao logična stvar, iz tog je detalja neke bitne spoznaje mogao dobiti i Stipe Biuk, trenutno najveći mladi talent u Hajdukovoj svlačionici, za kojeg se vrti priča kako bi mu ovo mogle biti posljednje utakmice u dresu dječačkog kluba.
Biuku je i dalje samo 19, a ponekad se čini da je priča o njemu aktualna barem polovicu njegova životnog vijeka. Prošlo je godinu i pol dana otkako je šira javnost spoznala raskoš njegovog talenta; u pitanju je zapravo prototip talenta na koji ne može ostati ravnodušna ni ona šizofrena masa s istočne tribine poljudskog stadiona. On je zaista tip igrača za kojeg ne treba previše nogometnog predznanja, a ni iskusnog, analitičkog oka da podigne ljude sa sjedalica potezima koji graniče sa savršenstvom; ljudi s pravom obožavaju kad se nogomet igra jednostavno, a opet atraktivno; naprosto zato jer im ne treba nitko ukazivati na kretnje koje su specifične, poteze koji su skriveni, a vrijedni divljenja i bodova.
Biukova je priča sada na raskrižju — između ‘Vlašićeva’ i ‘Simićeva’ scenarija
Kupovao je Biuk mir i Paolu Tramezzaniju, u onom njegovu sistemu u kojem je Talijan silom prilika začepljivao limitiranu momčad kako bi istovremeno dao njemu da otčepljuje suparnike driblinzima, s kojima bi — vrlo često uspješno i atraktivno — tražio put prema golu s krila. Međutim, kako je Hajduk krenuo, odnosno, ostao pri trenerskim lutanjima i smjenama, zalutao je tu donekle i sam Biuk.
Iako se činilo kako njegova integracija u seniorsku momčad ima donekle veće uporište od problema u kojima se uslijed takvog skoka našao Marin Ljubičić, Biuk se također počeo mučiti, a šake s istoka koje su se stiskale u oduševljenju njime onda kad je momčad generalno davala malo zaloga za oduševljenje sada su se dijelom okrenule protiv njega.
Na muci se poznaju junaci
U tome i jest problem te instant-atraktivnosti, pogotovo s mladim igračima. Njihov talent uvijek traži adaptaciju, brušenje, ali i kontekst u kojem može biti maksimalno iskorišten unutar sustava.
I u tom dijelu se dobro vidjela manjkavost ideje i planiranja, jer nije problem u tome što Hajduk nije davao Biuku dovoljno šanse i pri tim turbulencijama vezanim uz trenerske smjene — u ovih godinu i pol dana od debija dečko je igrao pod čak trojicom trenera, dok je lani imao tek šest nastupa manje od nezamjenjivog Livaje te samo jedan manje od kapetana Kalinića — već u tome što je klub naprosto imao previše povjerenja u to da će njegova magija graditi svoj vlastiti kontekst, spreman za samostalno rješavanje utakmica.
Što je veća minutaža bila, to su te manjkavosti, tako normalne i kod najvećih talenata, došle su do izražaja s većim volumenom utakmica. Nedostajalo mu je snage, povratne trke koju je onda ispravljao sam, u hodu, a i postajalo je jasnije da njegova najveća snaga leži u eksplozivnosti i viziji, a ne u konačnom cilju tih proboja sa krila.
U jasnoj distribuciji uloga među iskusnijim zvijezdama na kojima ovaj Hajduk i klupske ambicije sada počivaju, nije bilo mjesta ni za kakve eksperimente, poput opcije sa selidbom na desno krilo, odakle bi čak i u rombu mogao, nešto uvučeniji u sredinu, tražiti mogućnost stvaranja viška driblingom. Dodatne opcije svakako postoje kako bi mu se omogućio i blagi ‘restart’, ali klub kao da je zadovoljan ispoštivanjem forme o davanju minutaže mladim talentima, a ne osiguravanjem da se iz njih izvuče maksimum, ili barem dodatni impuls.
Zato taj impuls Biuk mora sada tražiti sam, bez obzira na to sprema li mu se stvarno prodaja na račun tog potencijala i ograničenog učinka u prvoj momčadi ili ne.
Njegova je situacija sada slična onoj Hajdukovoj: iskorak koji momčad traži iziskuje najbolje i u okolnostima koje sada djeluju ‘nemoguće’, poput plasmana u skupine Konferencijske lige preko ekipe koja je među favoritima za osvajanje čitavog tog natjecanja. Suludo je očekivati da će 19-godišnji klinac dominirati protiv tako prekaljene ekipe i upitno je izgleda hoće li danas uopće dobiti prigodu od prve minute, ali okolnosti su htjele da je njegova priča izdvojena u kontekstu ovog dvomeča. Jer u slučaju ispadanja i ostanka bez značajnih prihoda od europskog plasmana, Hajduk će svakako morati odraditi pokoju unosnu prodaju da zatvori financijsku konstrukciju, a Biuk je jedini koji može postići relevantnu cijenu, a da trenutno ne predstavlja nezamjenjivo lice u svlačionici.
Uostalom, sličnu je priču u recentnoj povijesti prolazio i Nikola Vlašić, još jedan Hajdukov klinac oko kojeg su se valjale sumnje i priče koje su sezale iz krajnosti u krajnost; od titule generacijskog talenta koji diže i najveće skeptike na noge, pa do žrtve sustava, smjena i demagogije, a onda na koncu i spektakularnog ‘iskupljenja’ u dvomeču s Golijatom zvanim Everton.
Biukova je priča sada na raskrižju — između, uvjetno rečeno, ‘Vlašićeva’ i ‘Simićeva’ scenarija. Hoće li i on postati igrač koji je usprkos preprekama realizirao svoj potencijal i usput ga dobro unovčio, ili će se na njega uvijek vraćati kao onoga koji je ostao samo na tom potencijalu? Na muci se, kažu, poznaju junaci.
