Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Bonneville, legenda o brzini

Svetom mjestu lovaca na brzinske rekorde prijeti uništenje

Zadnja izmjena: 17. svibnja 2019. Profimedia

Kada je 2014. Southern California Timing Association (SCTA) morala otkazati Bonneville Speed Week i kasniji World Finals zbog katastrofalnog stanja podloge, bilo je to jasno upozorenje da je čovjek još i danas nemoćan protiv sila prirode. Nakon 65 godina slavna je slana ravnica prinudno utihnula, a fanovi diljem svijeta nemoćno slegnuli ramenima i poručili: “Vidimo se dogodine!”.

Samo što se to nije ostvarilo.

Obilne su kiše te zime natopile ravnicu, ali i izazvale eroziju u okolnim brdima i nanijele odeblji sloj blata na improviziranu stazu. Situacija je bila još gora nego prethodne godine i natjecanja su ponovo morala biti otkazana. Srećom, otada nije bilo tako katastrofalne kombinacije vremenskih uvjeta i Speed Week se vratio 2016. Iako stvari sad izgledaju bolje, jasno je da je to samo privremeno i da je, nažalost, vrlo upitno dokad će biti moguće izbjegavati neumitno i uživati u najvećem svjetskom skupu lovaca na brzine…

Ovdje nema nikakve direktne borbe sa suparnikom na stazi, samo protiv štoperice. Na određen način, riječ je o najčišćoj, najneiskvarenijoj formi utrkivanja na svijetu

Pretpovijesno jezero Bonneville pokrivalo je dobar dio današnje američke savezne države Utah, a njegov je najveći današnji ostatak Veliko slano jezero te nekoliko slanih ravnica, među kojima je Bonneville najprostranija. Tijekom zime te ravnice znaju biti prekrivene s nekoliko centimetara vode, ali u proljeće se to isuši, a od kolovoza do listopada ili čak studenog podloga je spremna za lov na brzinske rekorde. One koji su se vrlo rano tijekom razvoja automobila našli u gabuli. Cestovna infrastruktura već početkom 20. stoljeća više nije mogla pratiti ubrzani razvoj automobila, sposobnih za sve veće brzine, stoga se ubrzo postavilo pitanje pronalaženja dovoljno ravnih površina na kojima su bila moguća testiranja i obaranja brzinskih rekorda.

Najpoznatije takvo mjesto na svijetu je upravo Bonneville.

Stanoviti Bill Rishel je 1907. prvi prešao preko ravnice u automobilu marke Pierce-Arrow, a po nekim izvorima već je 1912. ondje održana i prva utrka. No, problem je što baš i nije jednostavno privući publiku za utrku na tako udaljenu lokaciju — zapravo, ni danas baš ne bi bilo jednostavno, a prije više od 100 godina bilo je gotovo nemoguće. Dobro, relativno veliki grad, Salt Lake City, nije jako daleko, ali ako ćemo iskreno — sorry, fanovi Janice Kostelić i Kreše Ćosića — to ipak nije baš neki svjetski pojam ozbiljnog velegrada…

Rekord u obaranju rekorda

Zapravo, jedna rečenica s opisa okruga Tooele, u kojem se Bonneville nalazi, na Wikipediji, najbolje pokazuje kakva je to lokacija (recimo da riječi koje bi je prikladno opisale počinju s “pripi…” i “vukoje…”): “Od osamdesetih godina prošlog stoljeća, veliki dio gospodarstva okruga Tooele odnosi se na privatna postrojenja za odlaganje opasnog otpada”.

Dakle, zamislite mjesto toliko beznačajno i toliko bogu iza nogu da Ameri ondje odlažu opasni otpad, umjesto da za to, kao inače, koriste prikladne lokacije u prijateljskim i savezničkim zemljama. E, pa, na takvom se mjestu dogodilo čudo.

Čovjek koji je prvi privukao pozornost na Bonneville bio je ‘TerribleTeddy Tetzlaff, bizaran i osebujan lik, jedan od onih za koje mi uistinu nije jasno zašto ih se holivudski scenaristi ne sjete… Rođen 1883., bio je velika zvijezda ranih američkih utrka, poznat po tome što je uvijek vozio punim gasom — što bi dovodilo ili do pobjede, ili do uništenja motora, ili do nesreće. Jednostavno nije bilo opcije nečega poput taktiziranja… Nastupio je na prvim četirima izdanjima utrke Indy 500, a najbolji rezultat bilo mu je drugo mjesto 1912. Postavio je prvi brzinski rekord na Bonnevilleu u ljeto 1914., postigavši Blitzen-Benzom brzinu od 229,85 km/h. Od 1913. do smrti 1929. nastupio je u nekoliko filmova, a i njegov će sin Ted postati jedan od vodećih holivudskih snimatelja, uz pristojnu redateljsku karijeru.

Tetzlaff je stavio bubu u uho Amerike, ali Ab Jenkins je najzaslužniji za svjetsku slavu ravnice. Na nagovor prijatelja je 1925. odvezao utrku protiv vlaka (pruga je prešla prelo Bonnevillea još 1910.) i zarazio se — do smrti će postaviti svjetski rekord u obaranju svjetskih brzinskih rekorda. Nitko zapravo ne zna koliko ih je točno srušio, ali FIA ih još i danas čak 15 priznaje kao važeće!

Karakterno nije mogao biti različitiji od Tetzlaffa: pobožan (najpoznatiji mu se trkaći automobil, na bazi Duesenberga, zvao Mormon Meteor), dobrodušan, siguran vozač koji je odvezao gotovo tri milijuna milja u životu bez ijedne nesreće — 42 je puta vozio od jedne do druge obale SAD, uključujući i pokušaje obaranja rekorda u brzini prelaska te rute! Nikada nije pušio ni pio, a tijekom vožnji bi konzumirao samo mlijeko i sok od naranče. Kad su vlasti tijekom Drugog svjetskog rata zabranile utrkivanje, nije znao što bi sa sobom, pa se kandidirao za gradonačelnika Salt Lake Cityja. Nije potrošio ni dolara na kampanju, niti održao neki govor ili predizborni skup, a pobijedio je premoćnom većinom glasova.

Vozila sklepana u garaži

Jenkins je svojim rekordima privukao pažnju i još ozbiljnijih igrača s druge strane Atlantika, britanskih lovaca na brzinske rekorde. Malcolm Campbell je na njegov nagovor zamijenio pijesak plaže u Daytoni utaškom solju i 1935. ondje vozio 484,598 km/h; dvije godine potom George Eyston je vozio 501,16 km/h, a potom su i on i John Cobb u još nekoliko navrata obarali rekord.

U svim je tim prigodama Jenkins bio od najveće moguće pomoći konkurentima, mada je vjerojatno duboko u sebi žalio što nikada nije imao sredstava i potpore da i sam napadne apsolutni brzinski rekord. Oborio je mnogo manjih, a posebnost je njegovih rekorda bio i dojam pri izlasku iz vozila: neovisno o tome koliko bi dugo u komadu vozio, pri zadnjem bi dolijevanju goriva sa sobom u auto uzeo britvicu, obrijao se i umio tijekom zadnjeg stinta te po završetku vožnje barem izvana odavao dojam savršeno odmornog i relaksiranog čovjeka.

Umro je od srčanog udara 1956., nedugo nakon što je Pontiacom oborio nekoliko rekorda za produkcijske automobile — ta mu se marka odužila nazvavši svoj najprestižniji i najekskluzivniji model, predstavljen sljedeće godine, Bonneville. Nije jedina, isti naziv nosi i jedan od najpoznatijih motocikala britanske marke Triumph — ovdje nisam mnogo spominjao taj dio, ali ravnica je vidjela i obaranje nebrojenih motociklističkih rekorda, što znaju svi koji su odgledali sjajni novozelandski film Legenda o motoru.

Novo poglavlje povijesti Bonnevillea počelo je 1949., kada su se prvi puta ondje na Speed Weeku okupili pripadnici kalifornijske hot rod scene. Njihova su okupljanja postala središnja događanja sezone, dani u kojima obližnji gradić Wendower, na samoj granici s Nevadom, mjesto u kojem je tijekom Drugog svjetskog rata obučavana posada bombardera Enola Gay, postaje jedan od svjetskih centara automobilizma. Na stotine se natjecatelja i tisuće ljubitelja okupljaju i kampiraju ondje, kako bi uživali u možda i najspektakularnijoj proslavi brzine na svijetu.

Ono što je najljepše jest da na Speed Weeku možete nastupati i bez enormnog budžeta, s vozilima sklepanima u vlastitoj garaži. Već je 70 godina to festival umješnosti i entuzijazma običnih ljudi i, za razliku od mnogih drugih automobilističkih natjecanja, nikada to nije u potpunosti prestao biti. Dakako, riječ je o posebnoj sceni, koja ima svoje heroje i idole, ljude kao što su Mickey Thompson ili Al Teague, ali ti heroji nisu nužno i ljudi koji su zaradili milijune, niti oni u čije su uspjehe uloženi milijuni.

Dolazak mlaznih motora

Povijest Bonnevillea obilježila je genijalna inventivnost ljudi poput Billa Burkea, čovjeka koji je bio oduševljen rekordnim vožnjama i vozilima britanskih asova, ali nije imao budžet da sam konstruira nešto slično. No, tijekom rata na Guadalcanalu je gledao zrakoplove P-51 Mustang i oduševio se njihovim aerodinamičnim dodatnim spremnicima za gorivo. Dosjetio se da bi od jednog od njih, kupljenog na vojnom otpadu za 35 dolara, mogao napraviti trkaće vozilo. Njime nije došao dalje od El Miragea i Kalifornije, ali inspirirao je Alexa Xydiasa, gazdu tuning firme So-Cal da napravi svoju kopiju — nastao je Belly Tank Lakester, ikonički hot rod za Bonneville i obaranja brzinskih rekorda.

Tipična priča Speed Weeka je ona iz 1951., kada je Xydias sjeo u So-Cal Lakester i postigao brzinu od 234 km/h. Nezadovoljan, okupio je ekipu i još iste noći u vozilo ugradio veći i snažniji Mercuryev motor, te drugog jutra s 291,42 km/h oborio rekord klase — do danas nije ništa neobično gledati kako se preko noći mijenjaju motori i iskušavaju kojekakva rješenja, samo u potrazi za nekim dodatnim povećanjem brzine.

Braća Pierson, Dean Moon, Vic Edelbrock… konstruktori, mehaničari, vozači… desetljećima su se na soli stvarale legende, a žestoka i bespoštedna nadmetanja od klase do klase traju i do danas. Nigdje na jednom mjestu nećete pronaći toliko raznovrsnih i neobičnih vozila, ali sva su napravljena samo s jednim ciljem — da postignu što veću brzinu. Za razliku od i kod nas popularnog drag racinga, ovdje nema nikakve direktne borbe sa suparnikom na stazi, samo protiv štoperice. Na određen način, riječ je o najčišćoj, najneiskvarenijoj formi utrkivanja na svijetu.

Koja je, baš poput mnogih aspekata zapadne civilizacije, svoj vrhunac doživjela 1960-ih.

Ključni su akteri bili američki lovci na apsolutni svjetski rekord, Craig Breedlove i braća Arfons, Art i Walt. Doduše, već je Mickey Thompson 1960. podigao rekord na 654,36 km/h, a Bob Summers će 1965. postaviti i danas važeći rekord za vozila s klasičnim motorom s unutarnjim izgaranjem od 658,526 km/h — ali oni su bili sporedni akteri, jer je stiglo nešto širokoj publici mnogo zanimljivije.

Mlazni motori.

Potkraj 1950-ih oni više nisu bili novost, te su se rashodovani primjerci počeli pojavljivati na američkim vojnim otpadima, a to su vrlo brzo uočili konstruktori dragstera — Walt Arfons predstavio je prvi Green Monster s mlaznim pogonom i pokrenuo revoluciju u utrkama ubrzanja. Žestoka svađa s polubratom Artom dovela je do najveće borbe u LSR povijesti, čiji je treći (i najuspješniji) akter bio Craig Breedlove. Između 1963. i 1965. njih su trojica čak devet puta rušili rekord, podigavši ga pritom čak na 966,574 km/h. Bila su to nevjerojatno uzbudljiva nadmetanja, a priče o njima ostavljale su bez daha i našu publiku, redovno objavljivane u Moto magazinu, najznačajnijem domaćem auto-moto časopisu 1960-ih, iz kojeg je nastao legendarni Start.

Raketa na kotačima

Bile su to bespoštedne borbe, pune kojekakvih smicalica i podmetanja, a stvari su se odvijale nevjerojatno brzo. Samo tijekom listopada 1964. Waltov vozač Tom Green, te Art i Craig, koji su sami upravljali svojim bolidima, čak su pet puta obarali rekord.

Jedan od neobičnijih trenutaka u ovom nadmetanju se zbio kada je Craigova supruga Lee Breedlove u studenom 1965. njegovim bolidom Spirit of America – Sonic 1 vozila 496,492 km/h, dva dana nakon što je on oborio apsolutni rekord s 893,996 km/h. No bizarno je što je najavom napada na ženski rekord Breedlove zapravo dobio nekoliko dana više ekskluzivnog korištenja Bonnevillea, efektivno onemogućivši Arfonsima napad na rekord! Nije pomoglo, Art ga je srušio čim je izašao na stazu nekoliko dana kasnije, samo da bi ga Breedlove vratio tjedan dana potom.

Od 1935. do 1970. svi su svjetski brzinski rekordi obarani na Bonnevilleu, nakon čega su potražene još ravnije površine, poput pustinje Black Rock u Nevadi. Posljednji rekord na najslavnijoj svjetskoj slanoj ravnici oboren je 23. listopada 1970., kada ga je u vozilu Blue Flame srušio Gary Gabelich. Jedan je kilometar odvezao prosječnom brzinom od 1014,656 km/h!

Gabelich, dijete hrvatskih emigranata iz San Pedra u Kaliforniji, odmalena je pokazivao strast prema velikim brzinama. Već sa 16 godina počeo je nastupati u utrkama ubrzanja, a s devetnaest je pobijedio u prvoj ikada održanoj utrci dvaju dragstera na mlazni pogon. Osvajao je utrke i naslove na stazama i slanim jezerima, ali i na vodi, u utrkama glisera. Potkraj 1969. angažiran je kao vozač Blue Flamea, nakon što je Breedlove tražio previše novca, a drugoodabrani Chuck Suba poginuo. Tvrtka Reaction Dynamics Inc. konstruirala je ovo prekrasno vozilo, možda i najljepši automobil za brzinske rekorde napravljen nakon Drugog svjetskog rata, koji bismo najlakše mogli opisati kao raketu na kotačima.

Gotovo godinu dana testova i usavršavanja, uz nekoliko neuspjelih pokušaja, trebalo je da Gabelich postavi rekord koji će trajati čak 13 godina, ali i ostao najbrže što je itko ikada vozio na Bonnevilleu. Gabelich je bio uvjeren kako je Blue Flame, danas izložen u fascinantnom tehničkom muzeju u njemačkom Sinsheimu, sposoban za još veće brzine, pa i probijanje zvučnog zida, ali vlasnici vozila nisu bili zainteresirani za daljnje rekorde. Njemu, pak, slava nije donijela previše sreće; nastavio je nastupati u utrkama raznih vrsta i u jednoj mu je nesreći 1972. odrezana ruka. Kasnije je prišivena u bolnici, ali on više nikada nije bio isti. Poginuo je početkom 1984., kada se motociklom iz nerazjašnjenih razloga velikom brzinom zabio u kamion.

Koliko još?

Veliko je pitanje hoće li Gabelichev rekord ikada biti oboren — na Bonnevilleu danas naprosto zbog velike eksploatacije soli i s njom povezane erozije više nema dovoljno mjesta za to.

Nekadašnje ravne staze od 14 kilometara više nema, danas se vozi na čak 10 kilometara kraćoj, dok su 20-kilometarske ovalne staze na kojima je Jenkins postavljao rekorde odavno pale pred širenjem rudnika soli. Bizarno, paralelno je na stazu s drugih lokacija dovezeno više od 10 milijuna tona soli, ali od nekadašnje dubine bijelog pokrivača, sredinom prošlog stoljeća procijenjene na gotovo metar, danas je ostalo samo nekoliko centimetara.

Nema dileme da je utrkivanje pridonijelo uništenju slanog pokrivača, ali prilično je izvjesno da je to ipak bilo u manjoj mjeri spram industrijske eksploatacije Bonnevillea — da i ne spominjemo kako je SCTA najaktivnija u akcijama za očuvanje ekosustava. Rudnici će se, kada unište ovo mjesto, samo preseliti drugamo, dok će automobilistička scena izgubiti jedan od hramova, stoga se zapravo spas može očekivati samo udruženom akcijom trkaćih i ekoloških udruga.

Možda ste već bili u Le Mansu, Montecarlu i Monzi, odvezli Nordschleife, Stelvio i Col de Turini… No, volite li automobilizam uistinu, posjet Bonnevilleu, po mogućnosti za vrijeme Speed Weeka, svakako bi morao biti pri samom vrhu vaše to do liste — pogotovo znamo li da je vrlo upitno koliko će to još uopće biti moguće.

Ne propusti top članke