Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Brat Jokara

Nikola Jokić sasvim je običan i prizeman lik. Ali kao košarkaš je sve, samo ne običan

Zadnja izmjena: 10. ožujka 2017. Profimedia

Kao što bi rekli učeni i pametni ljudi na Twitteru, and not a single fuck was given that day.

U svom prvom upisu na blogu ABA lige potkraj 2014., Nikola Jokić je napisao: „Volim košarku, volim teren, uzbuđenje pred utakmicu. Volim da se igram. Košarku shvatam kao ozbiljnu zabavu, kao nešto lepo i verujem da ću na taj način uspeti da sačuvam u sebi onog dečaka sa koša koji izlazi na teren zato što voli da igra basket. Bitno je da radite ono što volite, a  ja tako volim crtane filmove, Sombor, Nataliju, volim konje, teren, Balaševića, riblji paprikaš… Ide nam Nova godina, a sa njom i odluke i želje, možda je vreme da uradite nešto što volite! Srećni vam praznici!”

Mogu ga Amerikanci zvat (Fat) Jokerom i smisliti mu još koliko god hoće nadimaka koji jačaju brand, ali Nikola je karakterom baš primjerak onoga što se u balkansko-panonskom žargonu zove ‘Bratom’. Tip od kojega biste očekivali da i vas tako nazove prvi put kad vas vidi, još i da high five i provali neku glupost ili pošalicu na svoj ili tuđi račun, svejedno. Tip koji uživa u životu, radi ono što voli i ide svijetom bez nekih nepotrebnih inhibicija. Tip koji voli da se igra – kako na raspucalom betonu školskog igrališta, tako i na blještavom parketu najglamuroznijih NBA arena.

Njegovi potezi na parketu katkad oduzimaju dah, nastali na poimanju umijeća jednostavnosti življenja i doživljavanja košarke kroz oči i um Brata Jokare, kojega od nekog klinca iz susjedstva razlikuje samo nesvakidašnji, izvanserijski talent.

U tem Somboru kuhaju ozbiljni fiš paprikaš i Nikola ga se sigurno u životu nauživao, ali nauživao se on koječega. Odrastajući i izrastajući, tamanio je redovito masne bureke i pio, po vlastitom priznanju, i po 3-4 litre cole dnevno. Kad su ga prvi put došli vidjeti Miško Ražnatović, kontroverzni menadžer svih menadžera u europskoj košarci, i Branimir Tadić, ključni čovjek za skautiranje talentiranih klinaca u Mega Leksu, zatekli su pretilog momka koji je trčao kao da ima dvije lijeve noge, klatareći pritom dugačkim rukama u svim mogućim smjerovima. Ali taj je momak imao suludu statistiku u juniorskoj ligi Srbije, neviđenom je lakoćom zatrpavao koš i dijelio asistencije, izgledajući pritom kao da se samo jako dobro zabavlja.

Prespavao noć drafta

Kad je prešao u juniorsku momčad Mega Leksa, njegova je karijera strelovito krenula uzlaznom putanjom. Postao je MVP finalnog turnira za juniore u Srbiji, član idealne petorke Eurolige za juniore, a ljeto zaokružio srebrom na Svjetskom prvenstvu za igrače do 19 godina.

Krizni period tranzicije, kroz koji prolaze svi mladi igrači prelaskom u prvu momčad i seniorske vode ozbiljne košarke, poklopio se kod Nikole s povratkom starijeg brata Nemanje iz Amerike. On je ondje igrao za sveučilište Detroit Mercy i družio se s okorjelim propalitetom Darkom Miličićem, iskusivši iz prve ruke njegove razuzdane tulume umjesto ozbiljnih treninga. Shvativši da brat posjeduje ogromni talent, ali da mu je košarka samo jedna u nizu aktivnosti, snažno je utjecao na njega da ozbiljnije shvati trening i prehranu i ne ponovi njegove greške.

No, ključnu ulogu u razvoju Jokićeve karijere imao je čovjek koji ga je dočekao na mjesto glavnog trenera u ekipi Mega Leksa. Iako je imao sreću što je bio trener ekipe koja se bazirala na davanju šanse mladim igračima i razvoju istih, Dejan Milojević drugačije je shvaćao svoj posao od većine trenera u Europi. Ne želeći robovati krutim sistemima unutar kojih nije bilo previše individualnih igračkih iskakanja, davao je igračima slobodu na terenu, pa i po cijenu većeg broja tehničkih pogrešaka koje nije kažnjavao slanjem na klupu.

Brat Jokara radi ono što voli, igra se, nasmijava i usrećuje ljude oko sebe. Kako suigrače, tako i one koji su platili ulaznicu i nas koji sve to gledamo ispred ekrana

Čak je i Milojević bio na kušnji kada je krenuo trenirati Jokića. Malo je trenera koji bi u tom trenutku toleriralo mladoga centra koji se odlučuje na apsolutno nekonvencionalna dodavanja, jer je zamislio da je Magic Johnson ili naprosto „voli da se igra“. Ali Milojević je vrlo rano shvatio da Jokić zaista vidi stvari prije drugih i ima viziju koju obrana ne stigne čitati na vrijeme, pa ga je dodatno poticao i ohrabrivao igru u njegovom pomalo ekscentričnom stilu. Jokić je krenuo dominirati u ABA ligi, osvojivši titulu najkorisnijeg igrača u sezoni 2014./2015. i obilato vraćajući ukazano povjerenje.

A onda se zaputio u Ameriku, gdje su ga ljeto prije kao 41. pick na draftu uzeli Denver Nuggetsi. Po vlastitoj priči, tu je noć rutinski prespavao i nije se pretjerano uzbuđivao ni kad ga je brat nazvao da mu kaže kako je izabran. Not a single fuck was given that night, samo je utonuo natrag u san.

Daj loptu Jokiću

Danas, kad rastura i u NBA-u, mnogi će kazati da su bili svjesni kako on to može, ali istina je da je jako puno stručnih osoba bilo skeptično oko te njegove odluke. Zbog tjelesne konstitucije i manjka atleticizma predlagali su mu Europu kao bolju soluciju za nastavak karijere. Međutim, teško da bi u nekoj top euroligaškoj momčadi s prevelikim odobravanjem gledali na njegovu slobodnu i lepršavu igru; po svoj bi ga prilici ograničili unutar sistema.

Denver je bio u tranzicijskom periodu izgradnje momčadi i traženja optimalnih rješenja unutar vlastitog rostera, a trener Michael Malone spremno je dao šansu mladom Srbinu. Jokiću nije trebalo dugo da se prilagodi; iskoristivši prostor koji se otvorio ozljedom Jusufa Nurkića, pokazao je da Denver komotno može igrati u postavi s dvojicom front court igrača, a uskoro je počeo njegov atipični show kojim je zaludio mase.

Kreirajući sa visokog posta, ostavljao je praznim ogroman prostor za suigrače da cutovima prema reketu dobiju loptu na zicer. Posebno su impresivna backdoor dodavanja koja se doimaju nevjerojatno laganima, kao da ispred sebe nema obranu koja ometa nesmetani prolaz lopte. Ako mu igrač ne izađe na šut izvana, bez problema može pogađati u serijama.

Još je impresivnije snalaženje i kreiranje iz reketa: osim što može igrati i leđima i licem prema košu, Jokić je nevjerojatno snalažljiv i nepredvidiv u situacijama udvajanja na njemu; po dodavanjima otvorenim suigračima podsjeća na Chrisa Webbera. A ‘give and go‘ akcije sa strane koje izvodi sa bekovima znaju biti stvarno spektakularne, kao i kontre kad povuče loptu i provlači spin dodavanja između dvojice obrambenih igrača. Loptu baca kao elitno rukometno krilo dok ‘šarafima’ vara golmane. U repertoaru nekonvencionalnih poteza posebno se ističe i modificirani tip in jednom rukom s poda, koji američki komentatori zovu “vaterpolo šutom”.

Daj loptu Jokiću, nastavi se kretati i nešto će se već dogoditi. A događaju se sve češće i all-round partije koje su u veljači krenule završavati triple double učinkom.

Brat Jokara radi ono što voli, igra se, nasmijava i usrećuje ljude oko sebe. Kako suigrače, tako i one koji su platili ulaznicu i nas koji sve to gledamo ispred ekrana. Srećni vam praznici.

Ne propusti top članke