Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Brawn GP — kako je nastala i završila jedina prava bajka u povijesti Formule 1

Priča u koju je i danas teško povjerovati

Prema hrvatskoj Wikipediji bajka je osobita književna vrsta kod koje se čudesno i nadnaravno isprepliće sa zbiljskim na takav način da između prirodnoga i natprirodnoga, stvarnoga i izmišljenoga, nema pravih suprotnosti. Prisutna je odsutnost psihološke karakterizacije gdje su likovi uobičajeni, prisutan je polaritet dobra i zla te nesputana moć mašte i želje nad stvarnošću.

U svijetu sporta taj se izraz primjenjuje prečesto, zapravo gotovo u svakom slučaju kada neki pobjednik (o poraženima se ne pričaju i ne pišu bajke, dakako) nadvlada niz nepovoljnih okolnosti i dođe do uspjeha. Pritom se uglavnom zaboravlja kvantificirati objektivne parametre i uistinu objektivno valorizirati to što su određeni sportaš ili tim uistinu morali proći kako bi došli do uspjeha — odnosno, je li to bilo nadvladavanje uistinu gotovo nenadvladivog ili sretno poslagivanje svih elemenata u trenutku kada su predispozicije već postojale.

Po toj logici, recimo, ulazak Hrvatske u finale Svjetskog nogometnog prvenstva nije bajka, nego kombinacija sretnih okolnosti, kvalitetne mentalne priprema i odranije poznatih individualnih vrijednosti igrača, napokon posloženih u momčad koja je te potencijale uspjela i ostvariti. Dok bi se priča o obitelji Kostelić, učenju skijanja na brdu, jedva planini bez ozbiljnih staza, u kraju bez ikakve skijaške tradicije, već mogla kvalificirati za status bajke.

U povijesti automobilskih utrka bilo je podosta slučajeva koji su nazvani bajkama, a jedna takva je pobudila i moj interes, davne 1979. Pratio sam taj sport i ranije, ali ne pobožno, a onda se nešto nalik bajci počelo odvijati na prvim utrkama sezone, u Argentini  i Brazilu. Mala francuska momčad Ligier osvojila ih je i prometnula se u glavnog favorita sezone. Nije izdržala, Patrick Depailler se razbio na zmajarenju, a konstruktor Gérard Ducarouge je, legenda kaže, pri povratku iz Južne Amerike greškom bacio kutiju cigareta na kojoj je naškrabao aerodinamičke postavke bolida. Nikada ih ponovo nisu pronašli i momčad je potonula u prosječnost.

Upoznajmo glavne likove

Dobro, to s kutijom cigareta je budalaština, mada ćemo sličan rasplet vidjeti nekoliko godina potom i u jednoj sjajnoj epizodi Mućki. Priča o Ligieru nije imala sretan kraj, pa ni ne može biti definirana kao bajka. No, priča o timu Brawn GP i njegovoj jedinoj, pobjedničkoj sezoni 2009. vjerojatno jedina uistinu i opravdava takvo tituliranje. Svaka bajka mora imati glavne likove, pa evo tko su naši junaci.

Ross Brawn, stari lisac. Možda i mudra sova. Ima grijehe iz prošlosti i mnogi ga ne vole, sredstva kojima je dolazio do titula u Benettonu i Ferrariju često su bila diskutabilna, na granici ilegalnog ili preko nje. Nakon što se povukao i posvetio ribičiji, ponovo ga je pred reflektore izmamio glavni negativac, japansko čudovište Honda, samo da bi ga uoči najvećeg izazova karijere, središnje priče ove bajke, ostavio na cjedilu.

Jenson Button, posrnuli princ na putu iskupljenja. Nekada blještava, nova, velika nada Formule 1, zbog vlastite je oholosti pao u zaborav, na dno. Raskalašen, plejbojski način života doveo ga je na zao glas i udaljio iz vidokruga onih koji odlučuju. Činilo se da je neminovno osuđen na tavorenje u momčadima s dna poretka. Zapravo, prijatelji, najuža rodbina i oni koji ozbiljno prate ovaj sport svjesni su koliko je dobar — već nekoliko godina (ali s iznimkom beznadne 2008.) briljantno vozi, izvlači maksimum iz bolida i zaslužuje divljenje, ali svjetla reflektora su daleko. Zapravo, čak ni ova bajka o kojoj danas govorimo neće mu dati zasluženo priznanje; do njega će doći tek u sljedećim sezonama, kada će se pokazati da je ravnopravan ili bolji od mlađeg princa i momčadskog kolege Lewisa Hamiltona.

Rubens Barrichello, dobri, ali malo tupasti prijatelj. Sam Gamgee, Sancho Pansa, Chico, Ron Weasly… Karakter bez pravog potencijala za vlastitu franšizu, ali neprijeporno dobar, pouzdan i svima drag. Rođen za ulogu pomoćnika, vodonoše, broja 2. Ne svojom krivnjom, na Hungaroringu će se naći usred najružnijeg i najtužnijeg dijela ove bajke, ali i to će ipak završiti happy endom.

Honda, zla sila koja je isprva prigrlila naše junake, a potom ih maćehinski odbacila u ključnom trenutku. Njihov uspjeh bit će veliki šamar ovom zlotvoru, koji se zapravo nikada u potpunosti neće oporaviti od njega, repove čega gledamo još i danas, kada se nakon nekoliko godina previjanja i lizanja rana, odlučio vratiti u Formulu 1.

Beznando loša momčad i isluženi veterani

To su glavni likovi, a sada slijedi bajka.

Nakon Buttonove pobjede u Mađarskoj 2006., momčad Honde našla se u slobodnom padu. Blago je reći da su dvije sljedeće sezone, u kojima je tavorila na dnu poretka i borila se s veličinama poput Spykera, Force Indije i Super Agurija, bile loše. Nisu bile loše, bile su katastrofalne! Gotovo nezapamćena razina podbačaja za tvorničku momčad s impozantnim budžetom i dvojicom provjereno brzih vozača, pobjednika utrka.

Možda je najbolja ilustracija jalovosti prizor kojem sam svjedočio na Hungaroringu 2007. Smjestili smo se na travi, na samom početku startno-ciljne ravnine, tako da su nam vozači sa začelja grida bili ravno pred očima. Nekoliko minuta prije starta, svi su vozači već sjedili u bolidima i koncentrirali se na ono što je pred njima: doslovno svi, osim Rubensa. On je raskopčanog kombinezona stajao naslonjen na ogradu, smijao se, mahao rukama i pričao s nekim curama. Netko od ljudi iz ekipe došao je do njega, očito mu rekao koliko je sati, a on se, s gotovo unezvjerenim “zar već” izrazom lica oprostio od cura, na brzinu navukao zaštite i kacigu, zakopčao kombinezon i uskočio u Hondu možda minutu prije početka kruga za zagrijavanje.

Da, bilo mu je toliko svejedno, bili su tako beznadno loši.

Godine 2008. u momčad je došao Ross Brawn, pogledao oko sebe, okupio ekipu i rekao: “OK — realno, bolid je koma, nemamo šanse, idemo odmah zaboraviti ovu sezonu i koncentrirati se na sljedeću”. Ma koliko takav pristup u nekoj široj slici imao smisla, onima koji odlučuju, tamo daleko u Japanu, nije se baš svidjelo drugu sezonu zaredom gledati Honde na začelju grida.

FIA je najavila temeljite promjene pravila za 2009. i, premda je bilo nekih izmjena u hodu, njihove su osnove bile poznate još od kraja 2006. Bez podjele resursa na razvoj dvaju bolida, Honda nije bila u lošoj poziciji, razvila je čak tri različita projekta prema novim pravilima i odabrala jedan za završni razvoj. No, realno, nitko nije mogao znati što će posložiti konkurenti i hoće li takav novi bolid biti dobar za pobjede ili za 10. mjesta.

Nad autoindustriju su se te 2008. nadvili crni oblaci. Velika kriza, minusi, pad prodaje i profita. Globalna recesija posebno se snažno obrušila na ovu industrijsku granu, konzekventno prijeteći i Formuli 1. Toyota i BMW potvrdili su sudjelovanje u prvenstvu 2009. (ali obje će se momčadi nakon te sezone povući), no iz Japana je u prosincu 2008. odjeknula bomba: Honda se povlači, odmah.

Odluka je donijeta neplanski, preko noći, a Japanci su odlučili snositi njene konzekvencije. Momčad načelno nije bila na prodaju, odluka je bila otpustiti ljude i ugasiti čitavu operaciju, neovisno o trošku, smatrajući da je i takav uzmak bolji od daljnjeg upumpavanja milijardi jena bez garancije rezultata.

Zapravo, mada je to teško sa sigurnošću reći, ponuda najvjerojatnije nije ni bilo, osim jedne opskurne, povezane s prevarama i organiziranim kriminalom. Preuzimanje jedne od najgorih F1 momčadi na vrhuncu recesije teško da se ma kome ozbiljnom činilo kao dobar poslovni potez. Barrichellovi i Buttonovi agenti odmah su nazvali ostale momčadi, samo da bi doživjeli kurtoazno odbijanje jer nitko nije želio te islužene veterane.

Šok i nevjerica

Ross Brawn odlučio je pokušati spasiti što se spasiti da, vjerujući da su razvili uistinu dobar bolid i da nisu bez šanse u 2009., uspiju li ga nekako dovesti na grid. Počeli su dugi i nesmiljeni pregovori s Japancima, kao i traženje potencijalnih investitora. Brawn nije bio siromah, ali kombinirane ušteđevine njega i ostalih članova vodstva ekipe teško da su bile dostatne i za polovicu sezone u tako skupom sportu kao što je Formula 1. Ožujak i početak sezone ubrzano su se približavali, činilo se da nema dogovora ni izlaza.

Ipak, dogovor je postignut u posljednji tren i momčad Brawn GP je službeno oformljena 6. ožujka 2009., 23 dana prije prve utrke sezone! Paralelno je potvrđen i dogovor s Mercedes-Benzom oko isporuke motora, ali tek je 17. ožujka stigla i potvrda iz Pariza: FIA je prihvatila posve zakašnjelu prijavu momčadi i odlučila joj dopustiti nastup. Čak je i prihvaćeno da ne moraju uplatiti tada im nedostižan iznos za ulazak u Formulu 1, zahtijevan od svake nove momčadi.

To je jedan od trenutaka u kojima se upliću elementi bajke. Gotovo bi u svakom drugom trenutku Brawn GP bio hladno odbijen, ali aura neizvjesnosti i recesije uplašila je čelnike sporta. Prethodne sezone već su izgubili jednu momčad, Super Aguri, budućnost još je nekoliko njih visjela o koncu i smanjenje grida na samo 18 bolida u tako se nepovoljnom okruženju nije činilo kao dobra ideja.

A drugi element u korist te odluke nedvojbeno su bile gotovo nevjerojatne vijesti koje su stizale iz Barcelone, s predsezonskih testiranja. Prvog se jutra Brawn GP, nova momčad s tek instaliranim Mercedesovim motorom, bez vremena za pripremu i podešavanje bolida novom proizvođaču, našla na vrhu, s najbržim vremenima kruga. Do kraja dana BMW Sauber ju je prešao, ali sljedećih su se dana prvo Button, a potom i Barrichello, ponovo našli na vrhu, sa sekundom i više prednosti pred svim konkurentima.

Štogod da su složili u Brackleyu, uspjelo je.

Ne treba umanjivati ulogu Honde, odnosno vremena uloženog u razvoj prije odluke o napuštanju F1. Moguće je da su njeni ljudi uspjeli bolje prilagoditi bolid slickovima, koji su se nakon desetljetnog izgnanstva 2009. vratili u Formulu 1. Svakako su bolje od svih, pa čak i genijalnog Adriana Neweya, shvatili aerodinamičke promjene u pravilima — smatra se da je dobar dio brzine BGP 001 dolazio od inteligentno osmišljenog prednjeg krila, dok je dvostruki stražnji difuzor otpočetka bio predmet kontroverzi i protesta. No, ni taj difuzor sam po sebi nije bio toliko revolucionarna ideja, slična rješenja istovremeno su predstavili i Toyota i Williams.

Ništa od toga ne bi stvorilo pobjednički bolid da nije bilo elementa sreće, odnosno savršenog poklapanja s nevjerojatno kasno u bolid ugrađenim motorom. Premda su na bazi računalnih simulacija i gotovo identičnih točki pričvršćenja motora za šasiju i odabrali Mercedes kao najkomplementarniji, u praksi ne bi smjelo biti moguće tako brzo prilagoditi bolid razvijan za jedan motor (mada objektivno po svim karakteristikama slabiji, kakav je i tada bio Hondin) drugome.

Uglavnom, upalilo je.

Također, mora se pohvaliti hrabra odluka o zadržavanju obojice vozača, premda je u jednom trenutku izgledalo da će Bruno Senna prikupiti sponzore i uspjeti izgurati jednog od njih, vjerojatno u lanjskoj sezoni krajnje neuvjerljivog Buttona, iz ekipe.

Crni oblaci

Na otvorenju sezone u Melbourneu Brawn GP je dominirao. Barrichello je bio brži u prva dva kruga kvalifikacija, ali kada je uistinu bilo važno, Button ga je nadmašio te potom vodio od starta do cilja. Idilu je donekle pomrsio samo Nico Rosberg, ukravši najbrži krug utrke.

U sljedećih je šest utrka Button zabilježio pet pobjeda, samo u Kini prepustivši tu čast Sebastianu Vettelu. Nakon sedam utrka, Button je imao golemih 26 bodova prednosti ispred Barrichella, koji je konstantnošću, uključujući još dva druga mjesta, uspio na tablici biti ispred Vettela. U momčadskom su poretku Brawn je imao ogromnih 39,5 bodova prednosti ispred Red Bull-Renaulta.

No, nije sve bilo idilično.

Kada su se na prvim utrkama sezone pojavili s gotovo praznim bijelim bolidima, bez sponzorskih oznaka, to nije bilo čudno i pripisivali smo problem mladosti ekipe, naprosto nisu stigli postići dogovore… Ok, troškovi su smanjeni, svi su, uključujući vozače, pristali na drastično smanjenje plaća, a od Honde je momčad, najvjerojatnije, otkupljena za simboličnu jednu funtu, uz preuzimanje troškova i obaveza.

Međutim, ubrzo je bjelina počela uistinu udarati u oči. Dolazili su i odlazili kratkoročni sponzori za jednu utrku, ali osim nešto prominentnijeg Virgina nitko nije ostajao. Vodeća, dominantna momčad Svjetskog prvenstva u vremenima recesije nije uspjela uvjeriti nikoga od velikana da investira nekoliko desetaka milijuna eura u nju i dobije, laiku bi se činilo, reklamnu priliku snova. Ni tada nisam uspio razumjeti kako se to moglo dogoditi, a još ni danas mi nije posve jasno.

Bajka je trajala, ali crni su oblaci bili sve bliže.

Realno, bilo je vrlo upitno može li Brawn GP i tu prvu sezonu privesti kraju bez bankrota. Usto, potpuni nedostatak novca za razvoj značio je neminovno: ostale momčadi počele su je pristizati. I pristizati. Posebice nakon što su i ostali ugradili te famozne dvostruke stražnje difuzore…

U drugom dijelu sezone BGP 001 više nije bio najbrži bolid na gridu. Button je vozio vrlo konzervativno, u grču, svjestan da je dobio prvu, a vjerojatno i jedinu priliku za naslov u karijeri, radije se zadovoljavajući mrvicama i skupljajući bodove nego riskirajući. Barrichello je pak, kao svaki dobar side-kick, upravo tada, kada je junak u dvojbama i izvan forme, priskočio u pomoć i s dvije pobjede preoteo bodove konkurentima, pomogavši usput održanju sna o momčadskoj tituli.

Još je nekoliko faktora uvelike pridonijelo sretnom završetku bajke. Ponajprije izjednačenost ekipa, koje nisu uspjele materijalizirati nova pravila u dominaciju kakvu će već od 2010. uspostaviti Red Bull. Šest različitih pobjednika u 17 utrka ne daju toliku sliku o izostanku konstante te sezone poput osam osvajača pole positiona i čak desetorice vozača koji su zabilježili najbrži krug utrke.

Usto, te su sezone u sklopu programa štednje drastično ograničena testiranja, uključujući i vrijeme provedeno u zračnim tunelima. Rezultat toga bila je smanjena brzina uspostavljanja prirodne hijerarhije kojom najbogatije momčadi gotovo uvijek isplivaju na vrh. Prazan novčanik Brawn GP-a bio je uteg oko vrata i razlog pada forme u drugom dijelu sezone, ali te je godine to ipak bio nešto manji uteg nego ranije. Vrijedi primijetiti i da većina ekipa te sezone nije uopće koristila dozvoljeni KERS, ponajprije zbog nedostatka vremena za razvoj i testiranja.

I na kraju, kao glavni se i jedini pravi konkurent Buttonu i Barrichellu tijekom sezone nametnuo tada 22-godišnji Vettel, u prvoj sezoni u ozbiljnoj, za pobjede (dobro, jednu je, senzacionalnu, za Toro Rosso, ostvario još 2008.) sposobnoj momčadi. Neovisno  o tome što će već sljedeće sezone uspostaviti rijetko viđenu dominaciju, Vettel tada još nije imao iskustvo, a vjerojatno ni psihičku snagu potrebnu za titulu, prilika mu je došla mrvicu prerano.

Čemu služe bajke?

O tome koliko je ranjiv bio Brawn GP možda najbolje svjedoči to što su njegovi ljudi uspjeli proizvesti samo tri šasije. Button je tijekom čitave sezone koristio istu, Barrichello je nakon oštećenja u incidentu tijekom kvalifikacija u Singapuru prešao sa šasije 002 na 003. Da su im u nekom trenutku tijekom sezone kojim slučajem oba bolida bila jače oštećena, netko bi od vozača morao propustiti nastup! Sumnje o nedostatnim sredstvima i kontroli dodatno su pojačane kada je tijekom kvalifikacija u Mađarskoj ovjes Rubensova bolida kolabirao, a opruga s njega odletjela u kacigu nesretnog Felipea Masse, gotovo ga ubivši — Massa, nažalost, nakon toga više nikada neće biti vozač najviše klase, ono što je napokon postao sezonu ranije.

Da će bajka iz Brackleya ipak imati sretan završetak moglo se naslutiti kada su se sredinom sezone McLaren i Ferrari priključili pobjedama, otimajući bodove i Red Bullu, a ne samo vodećoj momčadi. Utrku prije kraja, u Brazilu, i Button i Brawn GP i matematički su potvrdili naslove. A dva tjedna nakon posljednje utrke Mercedes je potvrdio kupnju momčadi i ulazak pod vlastitim imenom u Formulu 1. Brawn i njegovi suinvestitori uspjeli su isplatiti dugove, održati momčad na životu i još pritom dobro zaraditi.

Brawn GP najuspješnija je momčad u povijesti Formule 1, s pobjedama u 47,06 posto utrka u kojima je nastupila te maksimalnim učinkom, jednom titulom u jednoj i jedinoj sezoni. Bajka je to koja će se još dugo proučavati i koja će zbunjivati generacije novih ljubitelja ovog sporta, ako i kada krenu u istraživanje njegove prošlosti.

No, bajka je vrlo brzo završila.

U planovima novih vlasnika nije bilo mjesta za dotadašnje vozače, a i sam će Ross Brawn 2013. dobiti šut-kartu. Od prošle godine je ponovo u Formuli 1, i to efektivno kao prvi čovjek čitavog sporta, kamo ga je postavila Liberty Media. Button je, nakon što je zbog vrlo neuvjerljive druge polovice šampionske sezone često omalovažavan i nazivan slučajnim prvakom, u završnim sezonama F1 karijere u McLarenu uz Hamiltona i Fernanda Alonsa dokazao da to nije bio, odnosno da se brzinom, a pogotovo vozačkom inteligencijom mogao mjeriti s najboljima. Barrichello je odvezao još dvije sezone u neuvjerljivom Williamsu, nakon čega se povukao kao apsolutni F1 rekorder s 323 utrke, mada bi ga Alonso nagodinu mogao preteći.

Što nam govori bajka o Brawn GP-u? Da se hrabrost, vjera i ustrajnost (kada izgubiš sve ostale opcije, jer te Honda iznevjeri prekasno da stigneš pobjeći u neku drugu momčad) isplate? Svakako, dijelom. Da i ćorava koka ponekad ubode zrno? Svakako, i to.

No, zapravo nam ne govori ništa doli da se bajke eto, ponekad, mogu dogoditi i u tako sofisticiranom, visokotehnološkom i u načelu predvidljivom sportu poput Formule 1. Vraćajući nam, čemu bajke i inače u nemaloj mjeri služe, poljuljanu vjeru i oslabjeli interes i podsjećajući nas zašto smo se u nekom trenutku zaljubili u taj sport.

I potom dugo, do kraja života (nadajmo se) nastavili sretno biti zaljubljeni u njega.

Ne propusti top članke