Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Brekalo: Svježa krv

Jako rano je napustio hrvatski nogomet; sada stiže među Vatrene praćen velikim očekivanjima

Zadnja izmjena: 4. studenoga 2018. Swen Pförtner/DPA/PIXSELL

Konkurencija nije mala, ali ako me pitate koji igrač u aktualnom reprezentativnom kadru najbolje epitomizira sportsku politiku domaćih klubova, onda bih rekao da je to Josip Brekalo.

U travnju 2016. Dinamo je igrao uzvratnu utakmicu polufinala Kupa protiv Hajduka, a tadašnji trener Modrih Zoran Mamić od prve je minute na travnjak poslao Brekala, tada 17-godišnjaka. Dinamo je iz Splita donio ugodnu prednost od 2:0, pa je to bio dobar povod da Mamić mlađi malo prošara sastav. Nisu prošle ni dvije minute, a Dinamo je poveo; Damir Šovšić — sjećate se njega valjda — povukao je kontru i oslobodio prostor za Brekala, koji je utrčavao preko lijevog krila i rutinerski matirao Lovru Kalinića za potop bilo kakvih ambicija Splićana na samom početku tog maksimirskog uzvrata.

To prisjećanje bi trebao biti uvod u neku lijepu razvojnu priču, o nekakvom debiju iz snova ili nečem sličnom. Ali za Brekala je to bio tek drugi start u modrom dresu i oproštaj od publike kojoj se nikada nije stigao pošteno ni predstaviti. Izuzevši Ivana Perišića i Marka Livaju, koji su se u svoja europska lutanja otisnuli i prije nego što su debitirali za Hajduk, Brekalo je od svih igrača u aktualnom reprezentativnom kadru odigrao najmanje minuta u dresu matične momčadi. Jer i Tin Jedvaj je u Dinamu skupio nešto više od 1.000 minuta u 13 nastupa, a Duje Ćaleta-Car u drugoligaškoj konkurenciji s Šibenikom prebacio četveroznamenkastu brojku minuta dok ga nije pokupio Red Bull Salzburg.

Brekalov ‘dječački san’ stao je u 11 utakmica, odnosno nešto više od četiri pune koliko stanu u njegovih 387 minuta. Kada je zabio svoj prvi i zadnji gol u Dinamovom dresu, bilo je već jasno da mjesec i pol dana kasnije talentirani dečko više neće biti u Maksimiru.

Prvensteno od Brekala i Vlašića se očekuje da Vatrenima donesu svježu krv

Mnogi s te pokretne trake nisu uspijevali naći svoje mjesto; neki, poput upravo Jedvaja, i dalje pokušavaju. Brekalu su mnogi proricali sličnu sudbinu, pogotovo nakon što je u zimskom prijelaznom roku svoje prve sezone u Njemačkoj poslan na posudbu u tada drugoligaški Stuttgart. Nepošteno je prema njegovim trenerima u Dinamovu omladinskom pogonu reći da je njegov nogometni razvoj počeo tek tada, ali činjenica je da su u Wolfsburgu točno znali što od njega žele i kako to dobiti kroz jasni razvojni put.

Dominirao u mladoj reprezentaciji

Nepune dvije godine kasnije Brekalo je dobio svoj prvi poziv u seniorsku reprezentaciju, a našao se i na Tuttosportovoj listi Golden Boy kao kandidat za titulu najboljeg mladog igrača koji nastupa na europskom tlu. Kocka kojoj je Brekalo bio izložen na kraju je pala na pravu stranu, jer je njegov status izrazito bitan i za hrvatsku reprezentaciju.

Post-mundijalska era obilježena je traganjem za rješenjima. I prije turnira u Rusiji znalo se da je Hrvatska momčad koja stari i kojoj hitno treba priključiti nadolazeće talente kako bi se što prije aklimatizirali na tu visoku razinu očekivanja, ali i kvalitete. Problema ima i oni su se odmah profilirali: problem napadača, rotacije na stoperskim pozicijama, kao i na bekovima nešto su s čim će izbornik Zlatko Dalić i dalje imati problema, ali malo tko računa na problem koji Hrvatska ima i sa krilima, pogotovo jer se sada Antu Rebića testira kao rješenje za vrh napada.

Alen Halilović je primjer jednog od onih koji su se pogubili, makar je on odigrao gotovo sedam puta više minuta u Dinamovu dresu od Brekala. Nikolu Vlašića mnogi vide kao krilnog igrača; istina, eksperimentiralo se s tim pokušajima za vrijeme igranja u Hajduku, ali s obzirom na njegove karakteristike vjerojatnost da će to upaliti nikada nije bila osobito velika. Marko Pjaca se tu nameće sam od sebe, ali njegov je povratak u formu nakon teške ozljede tek započeo i treba vidjeti hoće li nakon neuspjele posudbe u Schalkeu sada u Fiorentini konačno pronaći toliko željeni kontinuitet.

Koliko je tu bitno da Brekalo nalazi minutažu najbolje pokazuje i ovaj kvalifikacijski ciklus mlade reprezentacije, koja se nakon 15 godina konačno plasirala na završnicu Europskog prvenstva. Uz Vlašića je prvo ime te momčadi svakako Brekalo, koji je kvalifikacijski ciklus završio sa sedam golova i dvije asistencije. Uspjeh mladih pod Nenadom Gračanom ne otkriva razmjere mučeja u bezidejnim trenucima na terenu; u takvim situacijama najčešće isplivaju individualna rješenja, a njih su donijeli Vlašić i Brekalo. Prvensteno od njih se i očekuje da Vatrenima donesu svježu krv.

Luksuzni tip

Sada 20-godišnje krilo ima sjajne karakteristike. Brzinu i njeno tempiranje brusio je u danima kad je paralelno s nogometom trenirao atletiku; njegov tadašnji trener Slavko Petrović za Brekala će i dalje tvrditi kako je mogao biti barem podjednako dobar srednjeprugaš, ali atletika je Josipu poslužila kao sjajna podloga.

Usto on nudi odličnu kombinaciju igre jedan-na-jedan i ulaska u sredinu, pa i ne bi trebale čuditi pomalo i nagle usporedbe s Arjenom Robbenom koje su se progurale po njegovu dolasku u Njemačku. U pitanju je sličan tip invertiranog krila, igrač koji voli sam stvoriti sebi prostor za ući u zonu udarca i onda plasirati loptu u mrežu. Luksuzni je to tip, a u sjećanju ostaje i ona lanjska utakmica protiv Borussije Dortmund, kad je u Stuttgartovu dresu naizgled samom sebi zakomplicirao situaciju na manje prirodnoj poziciji desnog krila, samo da bi na kraju ipak uspio izvući nemoguće i slabijom, desnom nogom pogoditi za konačnih 2:1.

Tko zna, možda baš danas ponovi isto, ovog puta kao Wolfsburgov prvotimac.

Ovo je definitivno na svim razinama sezona etabliranja za Brekala. Uključivanjem njega i Vlašića u reprezentativni krug podebljavaju se opcije na više pozicija, a on itekako može rasteretiti Perišića i donijeti prostor za prebacivanje fokusa gorespomenutih igrača na kombinacije u vrhu napada. Baš kao što su Englezi u susretu protiv Hrvatske na Rujevici slavodobitno dočekali debi svog talenta Jadona Sancha na krilu, lako moguće da će odgovor u uzvratu na Wembleyju dobiti u liku Josipa Brekala. Dvojac će se vjerojatno danas i susresti u ligaškom susretu.

Potreba za brzom prodajom talenata tmurna je realnost hrvatskog nogometa, ali čak je i za te standarde Brekalo pomaknuo granice, napustivši Maksimir bez da je pošteno zasjeo u svlačionicu prve ekipe. To je dvosjekli mač kojem smo stalno izloženi — s jedne strane moramo puštati elitne talente da se razvijaju u okruženju najboljih europskih liga, ali s druge strane to predstavlja kocku za njihove karijere. Izuzetno je teško pomiriti igračev prvi tržišni vrhunac s najboljim trenutkom za korak naprijed kad je u pitanju igrački razvoj. Prečesto se događa da mladi igrači ne uspiju ispuniti svoj potencijal zbog niza faktora koji čak ne moraju uključivati ni njihovu razinu zrelosti ili stečene radne navike. Nekad su jednostavno jedni u nizu, pogotovo ako, kao primjerice Matej Delač ili Mario Pašalić, završe u klubu koji na platnoj listi ima 50-ak takvih talenata iz čitavog svijeta.

Brekalo će mnogim menadžerima poslužiti kao argument da rani odlazak nužno nije loša stvar, ali njihovo rezoniranje rijetko je sukladno interesima hrvatskog nogometa, a nije nužno ni onima igrača samih. U stvarnosti smo osuđeni na to da nam nogometna budućnost ovisi o sportskim politikama europskih klubova — koliko je to dobra stvar, vjerojatno znate i sami.

Ne propusti top članke