Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Broj 1

Mate Pavić trenutačno je prvi tenisač svijeta u parovima. A gotovo ništa se o njemu ne piše

Zadnja izmjena: svibanj 26, 2018 Kieran Galvin

Hrvatski su tenisači pravo čudo, nema što. Nije to neka novost, a vjerujem da ne bismo pogriješili kad bismo takvo što generalno ustanovili za hrvatske sportaše. Ma, zapravo, kad bih na ovom mjestu mogao lupiti bilo što, bez nekakvog pretjeranog argumentiranja, izvalio bih to da su Hrvati s obzirom na broj stanovnika, uvjete u kojima treniraju te raznovrsnost sportova u kojima žanju uspjehe uvjerljivo najbolji sportaši na ovom planetu.

No, niti je mjesto niti vrijeme za takve provale, pa ostavimo to zasad po strani.

Još u ponedjeljak smo mogli čitati kako Hrvatska nije teniska nacija te kako se za mlade tenisače iznimno bitan sustav futures turnira u Hrvatskoj i regiji raspada. Istog tog dana, međutim, na prvo mjesto ATP ljestvice u parovima zasjeo je Hrvat, 24-godišnji Splićanin Mate Pavić. Odmetnuti Pavić, koji zbog nesuglasica s izbornikom Željkom Krajanom ne nastupa za reprezentaciju, uspio je isplivati iz te muljevite močvare, baš kao što su to uspjeli Goran Ivanišević, Ivan Ljubičić, Mario Ančić i, recimo, Marin Čilić — sve vrhunski tenisači, ali niti jedan od njih okrunjeni broj 1.

I nećemo se lagati, dijelom ste u pravu kad kažete “Okej, ali to su samo parovi”.

Parovi uistinu jesu nešto lakši i neugledniji od singla, ali naravno da i oni imaju neke svoje zakonitosti, posebnosti i čari koje ih čine zahtjevnim i zanimljivim sportom. Prije svega, radi se o timskom sportu, iako ne posve klasičnom, jer ne možete za vrijeme meča naprosto zamijeniti partnera ako lošije igra, niti će taj lošiji period igre proći nekažnjeno, što može biti slučaj u, primjerice, nogometu.

Štajaznam, iako to zvuči malo suludo, možda je najbolje da vam to opišem kroz vlastito amatersko, a prilično neugodno iskustvo.

Bilo je to prije sad već nekoliko godina i zakleo sam se da parove više neću igrati, barem dok me moje staro i oronulo tijelo ne natjera na to. Osim same činjenice da ne možete konstruirati poene onako kako ste to sami zamislili, a nije ni da me to nešto ide, posebno je frustrirajuće bilo saznanje da je moj partner totalni idiot. Njegovo neprestano grintanje u situaciji kad obojica radite mali milijun grešaka naposljetku je eskaliralo u uzajamno, da oprostite, jebanje majke, začinjeno uz preostali, a vrlo bogati asortiman psovki na našem jeziku. Ispostavilo se na kraju da smo tog mučnog prijepodneva, iako izvan terena dobri prijatelji, i jedan i drugi igrali sami protiv preostale trojice na terenu.

No, ostavimo sad zajebanciju po strani.

Prihvatiti partnerove pogreške, pogotovo sasvim bezazlene neforsirane i makar one stigle u najgorem mogućem trenutku, zaista se čini iznimnim mentalnim naporom. Progutati pak vlastite i to što je prije moguće, jer vas partner naprosto ‘čeka’, ne čini se ništa lakšim.

Pavić i njegov partner Oliver Marach, prekaljeni Austrijanac i inače četvrti igrač na svijetu, zajedno su zaigrali u ožujku prošle godine. Mate je prije svega tražio probitak na velikoj sceni, jer je s prethodnim dvogodišnjim partnerom, Novozelađaninom Michaelom Venusom nastupao dobro samo na razini ATP-a 250. Nije to bila ljubav na prvi pogled, ali ono što moj nazovi-partner i ja nismo njegovali jest strpljenje, još jedna bitna komponenta u kompleksnom ogranizmu kakav je dubl.

Pavić je najmlađi broj 1 od 1996. i legendarnog Todda Woodbridgea

Doduše, nakon lošijeg perioda na zemljanom dijelu sezone prošle godine, odlučili su kako će nakon Wimbledona potražiti nove suigrače. Uslijedila su, međutim, tri finala na travi – dva na turnirima iz kategorije 250 te konačni breakthrough u All England Clubu. Nakon što su u polufinalu svladali — a koga drugog — hrvatsku kombinaciju, Franka Škugora i Nikolu Mektića sa 17-15* u petom setu, Pavić i Marach su u finalu poraženi od poljsko-brazilske kombinacije, Lukasza Kubota i Marcela Mela, također u petom setu s 13-11. I 10 mjeseci nakon wimbledonskog finala Pavić je s 30 bodova prednosti na vrhu svjetske rang ljestvice prešišao upravo Mela i Kubota.

*radi se o gemovima, ne o tzv. match tie-breaku

Mate je inače solidno započeo singl karijeru, ali naposljetku će se ponajprije iz financijskih razloga fokusirati na parove. Kao 19-godišnjak je u Umagu rušio nekoć prvog igrača svijeta, tada 37., kultnog Juana Carlosa Ferrera, a nešto ranije na svojoj najdražoj travnatoj podlozi u Hertogenboschu svladao tada 40. na svijetu Nizozemca Robina Haasea. Bile su to prilično impresivne dvije pobjede za jednog anonimnog 19-godišnjaka, ali Mate s Baterija uvijek je dobro igrao parove, a još je u juniorima osvojio Wimbledon. Kažemo Mate s Baterija jer Pavić je stasao na teniskim terenima na Baterijama u Splitu, niti stotinjak metara od slavnih Firula, valjda jedinog teniskog kluba na svijetu koji je izbacio četvoricu top 10 igrača – Nikolu Pilića, Željka Franulovića te već spomenute Ivaniševića i Ančića. Nekako simbolički, baš kao što su tereni na Baterijama bili manje ugledni od onih na Firulama, tako se i Mate odlučio za ‘drugorazrednu’ igru parova te u njoj stigao do vrha.

Na putu do tog vrha je kombinacija Pavić/Marach uraganski otvorila ovu sezonu, osvojivši tri turnira zaredom, odnosno upisavši 17 pobjeda uzastopce, posljednju u toj seriji u finalu Australian Opena protiv Kolumbijaca Juana Sebastiana Cabala i Roberta Faraha. Taj podvig od 17 pobjeda zaredom tim je veći znajući da se prilikom deucea u parovima igra odlučujući poen; izuzev na Grand Slamovima, u eventualnom trećem odlučujućem setu igra se match tie-break ili drugim riječima tie-break do 10 poena umjesto klasičnih sedam. Stoga, što je manji ‘uzorak’ poena, to je veći faktor sreće te je u parovima teže dominirati, a bitnu ulogu igraju veliki, psihološki teški poeni.

Psihološki vjerojatno nimalo lako nije bilo niti kad je Pavić samo 16 sati nakon pobjede u finalu AO-a zaigrao još jedno finale, ono u mješovitim parovima, te i to osvojio s Kanađankom Gabrielom Dabrowskom. Bio je to njegov treći Grand Slam, jer je mješovite parove osvojio na US Openu još 2016. s Njemicom Laurom Siegemund.

Za Matu su pak manje-više svi konkurenti “starci“.

“Starcem“ tako u šali naziva i svog 38-godišnjeg partnera Maracha, kojemu je osvojeni Australian Open zasad kruna karijere. Međutim, ubrzo bi se mogao Mati pridružiti na vrhu ljestvice. Pavić je pak postao najmlađi broj 1 od 1996., kad je to bio legendarni igrač parova, 16-struki osvajač Grand Slamova Australac Todd Woodbridge. U prvih 30 igrača na svijetu samo je njih pet mlađe od 30 godina, među njima i trenutno 21. na svijetu, ranije spomenuti Mektić. Razlog tomu jest taj što se većina igrača ipak želi okušati u single pa se parovima posvećuje tek kasnije, po ‘potrebi’. Pavić je usto najmlađi od prvih 66 igrača na svijetu.

Upravo mu činjenica da je već tako mlad postao toliko uspješan pruža priliku da pomisli kako bi mogao postati jedan od najvećih u konkurenciji muških parova, toj svojevrsnoj oazi u kojoj ne caruje preveliki pritisak te još uvijek stanuje romantika. Pruža mu se priliku da postane ikona dubla poput Mikea i Boba Bryana, poput Johna McEnroea i Jonasa Björkmana ili poput još uvijek aktivnih romantičnih likova kao što su 45-godišnji Daniel Nestor i 44-godišnji Leander Paes, obojica s po osam Slamova u svojim vitrinama.

I sada bih na ovom mjestu mogao izvaliti svašta, pa i bez nekog pretjeranog argumentiranja reći da on to može. Samo zato jer je ‘ludi Hrvat’.

Ne propusti top članke