Fanovi automobilizma očekivali su spektakularni vikend i dramatične rasplete uzbudljivih sezona, ali tek su u određenoj mjeri uistinu i uspjeli uživati u nečemu takvome.
U istom su danu Lewis Hamilton po četvrti, a Sébastien Ogier peti put osvojili svoje titule, na razmjerno sličan način, u antiklimaksu po mnogo čemu iznimnih sezona u Formuli 1 i reliju. Daleko od nezanimljivih, no reli u Walesu i F1 u Meksiku donijeli su samo rutinerske, odrađene nastupe prvaka; i jedan i drugi su ih itekako zaslužili, možda i više nego ma koji od ranijih, ali nekako bez onog pravog, dominantnog stila i prave priče koja se pamti.
Ogier je 14 mjeseci stariji, rođen potkraj 1983., ali kako je razvoj u reliju mnogo sporiji nego u kružnim utrkama, u Svjetsko je prvenstvo stigao tek 2008., godinu nakon što je Hamilton prodrmao svijet Formule 1 fenomenalnom prvom sezonom. U prvom WRC nastupu, u Meksiku, završio je osmi i postao prvi vozač Junior klase koji je ugrabio bod u apsolutnom poretku. Titula u JWRC-u ohrabrila je Citroën da mu na zadnjem reliju sezone da priliku i u pravom WRC automobilu. Odgovorio je na ponudu pobjedom na prvom brzincu, u teškim uvjetima, te je usprkos kasnijem izlijetanju najavio da dolazi Sébastien II Veličanstveni.
Malo tko je to primijetio, sve su oči tada bile usmjerene u Sébastiena I Osvajača.
Loeb je čvrsto vladao svijetom relija, osvojivši peti uzastopni naslov. Tijekom sljedeće četiri sezone nastavio je po starom, povukavši se nakon posljednje, devete pobjedničke sezone 2012. U istom je razdoblju Hamilton u Formuli 1 proživljavao teške trenutke, nakon osvajanja prve titule za McLaren 2008. uslijedio je niz sezona u nedostatno kompetitivnim bolidima. Ogier se pak počeo dokazivati, mada nešto sporije od očekivanja: 2009. je dohvatio prvi podij (i osvojio Monte Carlo, koji te sezone nije bio dio WRC-a), 2010. prve dvije pobjede, a 2011. ih je već imao pet, jednako kao momčadski kolega Loeb, ali zbog slabijih ostalih rezultata u poretku je završio ‘samo’ treći.
Odnosi u Citroënu nisu bili idilični i mlada je zvijezda bila prisiljena otići. Priliku je ugrabio Volkswagen, koji je upravo počeo rad na razvoju WRC automobila, te je Ogier dobio priliku od početka sudjelovati u razvoju Pola R WRC. No, to je značilo žrtvovanje prijelazne sezone u nekonkurentnoj Škodi.
Izgledalo je kao potez očajnika…
U sezonu 2013. i Ogier i Hamilton su ušli kao njemački plaćenici – u novim momčadima, Volkswagenu i Mercedesu. U Formuli 1 to je još bilo vrijeme Red Bulla i Sebastiana Vettela, ali u WRC-u je njemačko-francuska alijansa naprosto pomela konkurenciju te to nastavila činiti i u sljedećim sezonama. VW Polo R WRC jedan je od najdominantnijih automobila u povijesti relija, te su mnogi ljubitelji te discipline pomalo škrgutali zubima, smatrajući da su titule više do automobila nego do vozača. Slično se moglo čuti i u Formuli 1 tijekom dominantnih Hamiltonovih sezona 2014. i 2015., pa i pri porazu od momčadskog kolege Nice Rosberga 2016., koji je na momčadskom planu bio samo nastavak dominacije srebrnih strijela.
A onda je došla ova sezona.
U F1 je Ferrari napokon uspio složiti dobar bolid, koji je tijekom velikog dijela sezone bio ravnopravan Mercedesu, a u reliju se Volkswagen, protresen aferom Dieselgate, naprasno odlučio povući nakon završetka sezone 2016., ostavivši svoju zvijezdu bez ugovora za ovu sezonu. Jedino mjesto koje je uspio dobiti u tako kratkom roku bilo je u momčadi M-Sport, koja je pripremila novu generaciju Ford Fieste za WRC. Problem je u tome što se Ford službeno povukao još 2012., ostavši u natjecanju samo kroz relativno ograničenu tehnološku potporu M-Sportu, koji u te četiri sezone nije uspio osvojiti niti jednu pobjedu. Ogierov se dolazak činio kao potez očajnika, na papiru su Hyundai i Toyota izgledali kao favoriti, i trebali su biti.
Samo što nisu računali na Sébastiena II Veličanstvenog.
Na ‘mišiće’ je osvojio Monte Carlo, a potom nastavio vrebati iz prikrajka i iskorištavati greške protivnika, ponajprije Thierryja „Jedan dan vozim, a drugi ću se razbiti“ Neuvillea. Način na koji su Belgijanac i Hyundai izgubili titulu ove godine pomalo me podsjetio na sezonu Formule 1 2003. i samoubojstvo iz zasjede Juana Pabla Montoye.
Ogier je osigurao titulu. Nevjerojatnu 14. u nizu za nekoga tko se zove Sébastien
Nekada nije dostatno imati jako brzog vozača u najboljem automobilu, ako im je suparnik još bolji vozač u slabijem bolidu, sposoban kvalitetom načiniti razliku. Baš kao što me niti jedna od titula Michaela Schumachera ni približno nije fascinirala poput te iz 2003., kada je nadvladao sve slabosti Ferrarija i marljivim skupljanjem bodova prešao Montoyu i za titulu tada još neiskusnog Kimija Räikkönena, tako me i ova sezona, u kojoj je Ogier pobijedio još samo u Portugalu, oduševila mnogo više od prethodne četiri titule i pokazala zašto je toliko poseban.
Pitanje naslova riješeno već u prvom krugu
Lewis je imao sezonu na tom tragu i tukao Vettela na mirniju glavu, no ipak se Mercedes do kraja sezone opet pretvorio u najbolji bolid na gridu, što Ogierova Fiesta nikako nije, neovisno o tome što i drugi M-Sportov vozač Ott Tänak još može preteći Neuvillea i završiti drugi u poretku, ako ovaj nekim čudom zabrlja štogod na zadnjem reliju u Australiji. U Walesu nije, završio je drugi, ali Ogier trećim mjestom nije dozvolio iznenađenje i matematički je osigurao titulu. Nevjerojatnu 14. u nizu za nekoga tko se zove Sébastien! Prvu pobjedu karijere odnio je domaći heroj Elfyn Evans, koji je u WRC-u debitirao još 2007., ali sve je bolji, pa bi mogla i ne ostati zadnja. I on je vozio Fiestu, no s Dunlopovim gumama, što je također neočekivana promjena i moguće osvježenje.
Predzadnja je utrka F1 sezone donijela ipak više zanimljivosti.
Održana na klasičnoj stazi u Ciudad de Mexicu, efektivno je riješena već u prvom krugu, kada je došlo do dodira dvojice kandidata za naslov. Vettelu, koji je možda bio mrvicu previše entuzijastičan u tom trećem zavoju (no, zapravo je riječ o čistom trkaćem incidentu, koji ne bi trebao imati nikakvih reperkusija niti dovesti do povlačenja repova) stradalo je prednje krilo, a Hamiltonu pukla guma, te su odmah završili na začelju utrke. Nijemac se probio do – za prenošenje nade u naslov u Interlagos nedostatnog – četvrtog mjesta, a Britanac do za potvrdu naslova dostatnog devetog. Uvjerljivu je pobjedu odnio Max Verstappen, potvrđujući talent koji bi ga lako u nekoj od sljedećih sezona mogao, nađe li Red Bull kakvog pristojnog dobavljača motora, dovesti do statusa prvog nizozemskog osvajača titule prvaka svijeta.
Ali to je još budućnost, bliska ili daleka, a danas se trebamo nakloniti dvojici velikih majstora, ponajboljih vozača u svojim disciplinama, koji su, eto, titulama uspjeli okruniti sezonu koja im po mnogo čemu nije išla na ruku. Što je dokaz stvarne veličine.
