Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Buđenje dinamovštine

Crtice s futsal spektakla na Šalati

Zadnja izmjena: 14. rujna 2018. Foto: Borko Vukosav

Na balkonu stana u Travnom u kojem sam proveo veći dio svojeg djetinjstva nalazi se trošni bijeložućkasti, prilično visoki ormar. Kada prilikom posjete majci na taj balkon odem zapaliti cigaretu, nerijetko se pri pogledu na sada već prenamijenjeni ormar posprdno osmijehnem i pomislim: “Pa, dobro, koji si bog morao pisati koje su male, a koje su velike utakmice?”.

Bila je 2004. godina kada sam na njega počeo keljiti sve ulaznice sa Sjevera, a crnim sam flomasterom ispisao dvije spomenute ‘kategorije’. Valjda se radilo o tome kako sam samome sebi morao dokazati da sam ultras ili barem vjerni navijač, iako njima u suštini nije važno je li utakmica velika ili mala.

Upravo o, kakti, velikim i malim tekmama pričam s uistinu pravim pravcatim ultrasom — Jurajom Čošićem, danas dopredsjednikom Futsal Dinama.

“Trebat će jako puno vremena da ljudima ponovno stvorimo naviku pa da eventualno češće počnu dolaziti i na manje tekme… Jednostavno, to je proces”, priča mi Čošić, sada više u svojstvu predsjednika u travnju osnovane udruge Dinamo to smo mi, koja ulazi u možda posljednju fazu “borbe”, kako oni dinamovci-aktivisti nerijetko nazivaju taj proces.

S Jurajom pričam na Šalati, gdje se u rezultatskom smislu odvija prilično nebitna i mala utakmica, ali bi po svoj prilici ponad ulaznice za nju flomasterom pisalo da se radi o onoj velikoj. Otvaranje nove sezone Futsal Dinama jučer je upriličila futsal sekcija prijateljskog Panathinaikosa, a već petu godina zaredom početkom rujna Šalata postaje tradicionalno okupljalište Purgera zaljubljenih u alternativni Dinamo i alternativni nogač.

Nikad brojnije članstvo

“Šalata je zapravo nadišla okvire Zagreba”, ipak mi pojašnjava Čošić te mi prilaže dokaze u vidu dolaska dvaju autobusa iz Pakraca i Vukovara. Uz nesalomljivog kapetana Futsal Dinama te njegova predsjednika Matiju Đulvata, Čošić je ujedno idejni inicijator Trofeja Dinamo, natjecanja pokrenutog prošle godine čija se završnica na Šalati odvija kao uvertira glavnom programu, odnosno spomenutoj utakmici Futsal Dinama i Panathinaikosa, u kojoj su Plavi naposljetku slavili s 4-3.

Sam rezultat pak bio je ponešto važniji sudionicima Trofeja. pa ovom prilikom treba čestitati pobjednicima, odnosno SZZG-u (Studentskom zboru Sveučilišta u Zagrebu). Momci su revno skupljali bodove na turnirima u sklopu natjecanja, tj. u Dubravi i Dugavama te na Savici i Črnomercu. Također, iako je tek druga godina kako se Trofej održava, kvalifikacijski turniri odigrali su se i u Dinamovim utvrdama izvan Zagreba, odnosno u Bjelovaru, Kutini i Ivanić-Gradu.

Osjetiti onaj sirovi navijački poriv, ugodu i toplinu u prsima, naježiti se i zapjevati…

Dakako, nisu samo Juraj i Matija ti koji nose cijeli projekt Trofeja, već im pomaže niz volontera Futsal Dinama. Koliki entuzijazam vlada među tim ljudima dobro kazuje činjenica da je ovaj dinamovski vikend počeo još u petak u Gračanima sedmim Dinamovim pub kvizom. Dani Dinama u Gračanima nastavili su se sljedećeg jutra kad su mlađa godišta Futsal Dinama haklala s lokalnim klincima, a još je u subotu popodne započela završnica Trofeja.

Dan D, odnosno iskrcavanje na Šalatu, kako je na stranicama kluba dobro dometnuo jedan od volontera, kulminiralo je jučerašnjim programom, a jedan od poklona navijačima pristigao je u vidu novog pojačanja — Jakova Grcića, nesumnjivo ikone hrvatskog futsala. S njime će Futsal Dinamo ponovno krenuti po dosad neosvojeni naslov prvaka, ali i uz nikad veći broj članova — još je u svibnju pao rekord, a klub danas broji više od 2.000 članova.

Pa, ipak, nažalost, neki članovi ‘obitelji’ fale. Mate Čuljak, kultni lik zagrebačkog futsala te jedan od osnivača kluba, iznenada je preminuo u prosincu prošle godine, a nekoliko mjeseci kasnije u prometnoj su nesreći tragično stradali igrač Futsal Dinama, legendarni Matija Capar, te 15-godišnji Oskar Kadrnka, član omladinskog pogona. BBB su im, dakako, svojim skandiranjem još jednom odali počast.

Okidač pozitive

Upravo zbog cijelog tog ogromnog organizacijskog pothvata Juraj nema previše vremena, pa nakon 15 minuta razgovora osokoljen crvenom narukvicom, to jest akreditacijom, nastavljam zujati naokolo. Tu i tamo primjećujem koju legendu ‘starijeg’ Dinama, koje mi nemaju što drugo reći osim pozitivnog “A kaj da ti velim…”.

U jednom se trenutku po tribinama počinju migoljiti i vucarati obrijane glave u crnim i tamnoplavim majicama, pa to počinje više intrigirati od finala u ženskoj konkurenciji koje se ove godine prvi put održava u sklopu Trofeja. Prizor je to koji nisam gledao godinama jer još tamo negdje 2005., s odlaskom Nike Kranjčara iz Dinama, prestao sam keljiti karte na taj svoj ormar, a činjenicu da sam inficiran i indoktriniran dinamovštinom zatro sam negdje duboko u sebi.

Na maksimirske tribine nije me namamila čak ni ova posljednja pomama i euforija oko GNK Dinama. Za razliku od jednog dijela javnosti koji smatra kako je dobar dio dinamovaca ustao iz mrtvih zbog nepravomoćne presude popularnom Glavi, dojma sam kako se više radi o postprvenstvenoj euforiji te dobrim igrama i rezultatima družine Nenada Bjelice. Potvrda mojoj tezi kako ponajprije na Istoku još uvijek fali dobar dio starih i ‘pravih’ dinamovaca bio je selfie s utakmice protiv Young Boysa, koji je na Facebooku objavio jedan frend koji pak Dinamu u životu nije primirisao.

“Taj veći broj gledatelja u posljednje vrijeme samo je jedan mali korak, jedan od okidača pozitive“, svjestan je toga bio i Juraj dok smo pričali.

A na Šalati je pozitive uvijek napretek. Čak i kada bi pokoji fakin zakurio koju megicu ili dimnu bombu, ekipa bi u onoj najsirovijoj verziji upregla još jače navijati. Osim starije garde, ali i onih najmlađih, s BBB-ima su atmosferu podgrijavali i Panathinaikosovi ultrasi, Gate 13. Iskusnom, ali pomalo izgubljenom dinamovcu poput mene bilo je bitno ono što iz Futsal Dinama zazivaju poput kakve mantre — probuditi taj zahrđali osjećaj dinamovštine. Osjetiti onaj sirovi i divljački navijački poriv, ugodu i toplinu u prsima, naježiti se i zapjevati: “Igrači odlaze, uprave prolaze, u dobru i u zlu, sjever je uvijek tu…”

Ne propusti top članke