Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Budući kapetan na bolovanju

Ruben Loftus-Cheek je Chelseajeva budućnost. Nažalost, ne i sadašnjost

Zadnja izmjena: 25. svibnja 2019. Clive Rose

Roman Abramovič nikad nije skrivao da je ambiciozan čovjek. Kada je 2003. kupio londonski Chelsea, u glavi je imao nacrt globalnog brenda koji će za par godina moći parirati nogometnim dinastijama poput Real Madrida ili Manchester Uniteda. Rekordni gubici koje je financijska služba prijavljivala u prvim godinama njegove vladavine nisu ga zanimali. Želio se popeti na vrh piramide, ne pitajući pritom za cijenu i ne birajući sredstva. Krao je liste pojačanja, miješao se u poslove rivala i otimao im igrače.

Nadmetati se s Chelseajem na transfer tržištu u to vrijeme bila je đavolja rabota. Sizifov posao. I danas se pripovijeda kako je John Obi Mikel u suzama stavljao potpis na ugovor, nakon što je prethodno imao dogovor sa Sir Alexom Fergusonom. Abramovič nije mario. Želio je najbolje i znao kako doći do toga. Ako će to postići mijenjajući paradigmu uz negodovanje čangrizave nogometne aristokracije, tim bolje.

Impulzivan, nemilosrdan i nadasve inteligentan, Abramovič je paralelno radio na stvaranju platforme za dugoročnu stabilnost. Pri tome se nije stidio zaviriti u dvorište uspješnijeg.

Suviše dobar da bi se od njega pravio sistemski igrač, Loftus-Cheek sve je više preuzimao clutch ulogu od Edena Hazarda

Po uzoru na Manchester United i Arsenal, zamijenio je zastarjeli trening centar Harlington novim u Cobhamu, gdje je trebalo stvoriti najkvalitetniju klupsku akademiju na svijetu. Opremljen suvremenom tehnologijom, Cobham danas raspolaže sa 30 terena, od kojih šest zadovoljava standarde za odigravanje utakmica Premier lige. Ni strogi urbanistički propisi nisu predstavljali problem pri njegovoj izgradnji. Kada na raspolaganju imate skoro 23 milijuna eura, nije teško trećinu čitavog kompleksa ukopati u zemlju kako svojom visinom ne bi stršao u okolini.

Gurnut u stranu ozloglašenom politikom posuđivanja igrača, Cobham je nakon otvaranja 2008. morao čekati sedam godina da bi prezentirao prve opipljive rezultate. Ubrzo nakon što je Chelsea osvojio svoj prvi trofej Lige prvaka, UEFA je došla na ideju organiziranja omladinske inačice ovog natjecanja. Natjecanja u kojem Chelsea s dva osvojena naslova i dva finala u sedam odigranih sezona dominira. State-of-the-art uvjeti su se isplatili. Takvi uspjesi skrenuli su pažnju na Cobham. Odjednom je postalo nemoguće za trenere prvog tima londonskog kluba izbjeći pitanja o promociji akademaca.

Svojim partijama pravio Sarrija idiotom

Ruben Loftus-Cheek je jedan od njih.

Prošavši čitavu sezonu iskušenja i napornog rada na dokazivanju, umjesto kulminacije u borbi za trofeje dobio je ozljedu Ahilove tetive u nepotrebnom prijateljskom susretu s New England Revolutionom i sada će nogometaš kojeg vide kao budućeg Chelseajeva kapetana finale Europske lige protiv Arsenala pratiti na televiziji umjesto da sudjeluje njemu. Također će propustiti i završnicu UEFA-ine Lige nacija s Engleskom.

Plavac od glave do pete, član akademije od svoje osme godine, donio je 2015. Chelseaju prvi naslov omladinskog prvaka Europe. Ranije tijekom sezone debitirao je i za prvu momčad. Nastupajući s 14 godina za U18 selekciju, navikao je biti ispred svog vremena. Impozantnom figurom obogaćenom rijetkim spojem nogometnog umijeća, krčio je put i plijenio pažnju na treninzima. Glenn Hoddle, bivši menadžer Chelseaja i engleske reprezentacije, usporedio ga je s Michaelom Ballackom. Nije bio jedini. Treneri u akademiji su mladom Rubenu često skretali pozornost na Nijemca i njegov stil igre.

No, etabliranje u prvom timu je još uvijek bilo daleko. U debitantskoj sezoni skupio je tek 139 minuta seniorskog nogometa. Ona koja je uslijedila bila je nešto bolja, a onda je za menadžera postavljen Antonio Conte.

“Morate odlučiti želite li se boriti za titulu ili odgajati igrače”, izjavio je Talijan nakon što je akademce gurnuo na margine, a potom poslao izvan kluba. U istom valu klub su napustili Kurt Zouma, Tammy Abraham, Izzy Brown, Nathan Aké, Nathaniel Chalobah i Loftus-Cheek. Ovaj posljednji završio je na posudbi u Crystal Palaceu. Trebao je minute, a pod vodstvom iskusnog Roya Hodgsona ih je, zahvaljujući svojoj polivalentnosti, i dobio. Igrati na lijevom ili desnom krilu, u sredini terena, iza napadača ili kao zadnji vezni, bilo mu je svejedno.

Svojim partijama privukao je pozornost izbornika engleske reprezentacije Garetha Southgatea i našao se na popisu putnika za Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Ponovo ispred svog vremena. Nakon plasmana Engleske u polufinale, Chelseaju je bilo nemoguće riješiti se jednog od heroja nacije. U međuvremenu je Maurizio Sarri zamijenio Contea na klupi. Chelsea se tim potezom odlučio za dijametralno suprotnu nogometnu filozofiju, ali Rubenova budućnost je još uvijek bila neizvjesna.

Sarrijev prvi potez u novom klubu bio je dovođenje svog lučonoše. Chelsea je platio 57 miliona eura za Jorginha u želji da ubrza instaliranje Sarriballa. Uz nezamjenjivog N’Gola Kantéa, veznom redu je još pridodan i posuđeni Mateo Kovačić. U hijerarhiji iza Rossa Barkleya, Loftus-Cheek se ponovo našao na marginama.

Proradio je inat. Odlučio je raditi ono što legendarni Gregg Popovich uvijek preporučuje igračima nezadovoljnim ulogom u timu — svojim partijama Sarrija praviti idiotom u očima javnosti svaki put kad bi se našao na terenu. Jednostavno, igrao je toliko dobro da ga Talijan nije mogao više držati po strani.

Ruben traži slobodu

U posljednjih 15 utakmica, od kojih je devet počeo od prve minute, postigao je četiri gola i asistirao šest puta. On je jedan od razloga zbog čega je Sarri odustao od imitiranja Napolija i počeo preispitivati vlastitu viziju.

“Engleska ima mnogo talentiranih igrača koji vole držati loptu u svojim nogama, stoga treba više vremena da ubrzaju tempo i počnu odigravati više dodavanja. Njihovi napadači imaju specifičan način igre, umjesto napadanja prostora traže izolacije sa suparničkim obrambenim izgračima. U ovom trenutku nije produktivno tražiti od njih da idu protiv svoje prirode. Chelsea, za razliku od Napolija, usto ima mnogo više individualaca nego sistemskih igrača koji će slijediti upute s klupe”, izjavio je nedavno.

Suviše dobar da bi se od njega pravio sistemski igrač, Loftus-Cheek sve je više preuzimao clutch ulogu od Edena Hazarda i izgledalo je da je konačno našao svoje mjesto u ekipi. Hamšikovska figura Sarrijeva nogometa prilagođena engleskoj kulturi. Za razliku od Slovaka, Ruben u ovoj fazi karijere ne može preuzeti ulogu organizatora igre od Jorginha, ali zato je mnogo opremljeniji za igru u preostale dvije trećine terena. Svojim fizičkim predispozicijama dominira duelima u surovom engleskom nogometu, posjeduje odličan dribling i sjajno čita igru što mu pomaže u završnici napada. Neukrotiv poput stare škole engleskih box-to-box veznih igrača, traži slobodu.

I kad se činilo da je Sarri konačno spreman popustiti i dati mu ono što mu treba, počelo se pričati o preuzimanju kapetanske vrpce u doglednoj budućnosti što je i sam Loftus-Cheek, ambiciozan poput svog gazde, neuvijeno potvrdio kao svoju želju.

“Definitivno, ali to je nešto što dolazi sa iskustvom”, odgovorio je na pitanje želi li biti nasljednik Johna Terryja. “Ne vjerujem da Chelsea može zamijeniti Johna. On je bio vođa. Najbolji kojeg sam imao priliku gledati. Izvan terena se uvijek trudio organizirati stvari kako bi pomogao igračima. Na terenu je bio glasan tip, karakter koji uvijek želite imati uz sebe, jer se u njegovu prisustvu osjećate sigurno. Gledao sam ga, upijao ono što radi i nadam se da ću jednog dana s više iskustva u nogama i ja moći biti poput njega.”

Dođe li do vrpce, privest će kraju dugogodišnje čekanje Chelseajevih navijača na novog kapetana iz vlastitih redova. Ali prije toga slijedi još čekanja i dug oporavak — po najpesimističnijim prognozama mogao bi izgubiti cijelu godinu, po optimističnima bi mogao vratiti već potkraj 2019. I nada da će se vratiti jači jer je to, kao što je napisao sam Ruben, “nešto što sam morao raditi čitavog svog života i napravit ću to opet”.

Ne propusti top članke