Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Budućnost hrvatskog tenisa?

Ona visi o tankoj niti i vjerojatno ovisi o nekome od ovih mladića

Zadnja izmjena: 21. srpnja 2020.

Ako je u ovih 30 godina hrvatskog tenisa nešto postalo kristalno jasno, onda je to ono da je njegova budućnost permanentno u stanju ovisnosti o pojavi kakvog novog čuda.

Da će se ono kad-tad pojaviti već se uzima zdravo za gotovo, kao da se takvo što samo po sebi razumije. U međuvremenu, usporedo sa svim tim čudima, napravljeni su tek sitni infrastrukturni pomaci; propao je Nacionalni teniski centar, popularni Alplan, kakav god da je bio, dom mnogim hrvatskim tenisačima; ugasili su se Challenger i ATP 250 u Zagrebu, kao i brojni drugi futuresi – iznimno bitni za tek svježe profesionalce; domaća liga nikad nije bila slabija, a klubovi su postali mrijestilište svakojakih trenera koji većinom rade na crno i najčešće ih nije pretjerano briga za djecu; grad poput Rijeke, primjerice, još uvijek nema ni natkriveni teren.

Dojam je i da je popularnost tenisa u opadanju, pogotovo među djecom, barem prema onome što pričaju oni koji žive od njega, i sasvim je jasno da budućnost ovog sporta u Hrvatskoj ovisi o tankoj niti — o tome hoće li se naprosto roditi netko tko je izuzetno nadaren, netko tko će pritom imati čeličnu volju podnijeti sva odricanja i prepreke.

Posljednji takav dragulj, onaj o kojemu je svekolika javnost olako mantrala da je pitanje vremena kad će postati broj 1, što je u nas valjda definicija uspjeha, bio je Borna Ćorić. On će kroz koji mjesec navršiti 24 godine te je, ako pričamo o onim igračima koji su se dobrano afirmirali, uključujući i parove, uz 27-godišnjeg Matu Pavića jedini zalog za budućnost. Marin Čilić i Nikola Mektić zasigurno mogu još koju godinu igrati na elitnoj razini, ali ipak im je po 31 na leđima, Ivanu Dodigu su 35, a u cvijetu mladosti više nije ni doktor Ivo Karlović.

Osim Ćorića i Pavića, budućnost hrvatskog tenisa ovisi o, barem zasad, četvorici mladih i neafirmiranih igrača

Pa opet, kako smo već dijelom istaknuli u uvodu, pitanje nije postoje li ti izuzetno nadareni klinci, već tko su oni.

Iako znamo da je Split iz nekog, ponekad i teško shvatljivog razloga polučio nemali broj genijalnih tenisača, opet fascinira činjenica da sva trojica naših najnadarenijih tenisača dolaze upravo iz tog grada.

Glavne uzdanice

Vjerojatno su već mnogi barem načuli za Duju Ajdukovića, 19-godišnjaka koji je prošle godine zaigrao Futurese te ogrezao u profesionalnom Touru. Duje je sve donedavno imao maleni zastoj u karijeri, ponajprije zato jer je tragao za pravim timom i ljudima, a onda i zbog problema s pokosnicama i leđima koji su pak bili posljedica prenaprezanja, odnosno neadekvatne kondicijske pripreme. Prošle godine je, međutim, na stalnoj bazi počeo raditi s našim bivšim kolegom Dinom Marcanom te je jedan od onih kojima ova prisilna pauza zapravo nije nimalo sjela; početkom ožujka u Antalyji je osvojio svoj treći profesionalni turnir, prvi iz kategorije s nagradnim fondom od 25.000 dolara — prethodna dva bila su 15.000 — te došao do career-higha, tj. 512. mjesta na ATP ljestvici.

“On je jako talentiran igrač”, priča Marcan. “Ima nevjerojatno brzu loptu uz minimalno utrošene energije i radi se o sirovom talentu kojeg sad treba vrlo pažljivo oblikovati.”

Podloga koju Duje preferira je beton, najjači mu je udarac bekend, a problem mu stvara i mogao bi mu i ubuduće stvarati forhend.

“Može servirati puno bolje nego što to radi u mečevima”, kaže Dino za inače 185 centimetara visokog momka. “Ima mentalitet da poene dobiva kroz izmjenu umjesto da mu je servis veće oružje”, ističe pa dodaje da, unatoč talentu, Duje ima ponešto problema u potrazi za sponzorima, što je karakteristično za igrače s malog tržišta. “Cilj je ove sezone bio probiti razinu Futuresa i igrati Challengere”, nastavlja Dino. “Taman je bio u naletu jer je i mentalno sazrio u odnosu na prošlu sezonu. Može ići jako visoko.”

Dino Prižmić je 2005. godište i u mnogočemu ga uspoređuju s Ćorićem; dečko je strašno talentiran i slovi za ponajboljeg igrača svoje generacije u Europi, ali važnije je to da već niz godina ima dobar tim i po tom pitanju nikad nije lutao. Navodno ga i sam Borna gotivi baš zato jer pokazuje sličnu svojeglavost i posvećenost, pa i taj tzv. šampionski mentalitet, iako vidimo da je za sam vrh potrebno i niz drugih kvaliteta. Prižmić je trenutno na dobrom putu, ali bilo kakva predviđanja jednom 15-godišnjaku baš i nisu zahvalna.

Pa tako ni ona momku rođenom godinu ranije; Mili Poljičak ima izuzetan osjećaj za igru i igračku inteligenciju, ali tek treba vidjeti u kojem će ga smjeru odvesti genetika, ponaprije u smislu fizičkog razvoja.

Pretrenirana djeca

Općepoznato je da čak i osvajače juniorskih Grand Slamova može progutati mrak, a ogledni primjer onoga da juniorski rezultati ne moraju gotovo pa ništa značiti, pa i koliko bi oni u toj fazi razvoja igrača trebali biti manje bitni neo što jesu hrvatskim trenerima — a onda i zaluđenim roditeljima — slučaj je Borne Devalda, danas 18-godišnjaka koji vjerojatno nije kalibar ni za profesionalca. Dečko je prije šest godina osvojio neslužbeno svjetsko prvenstvo, popularni Orange Bowl, te u kategoriji do 14 godina bio drugi igrač u Europi.

Stvar je u onome što smo pričali s Lovrom Zovkom prije kojih mjesec i pol dana — razlika između juniorskog i seniorskog tenisa je ogromna, a usto se kod nas u preranoj fazi preveliki naglasak stavlja na rezultate, time potpirujući nerealna očekivanja.

Djeca već od svoje devete ili desete godine počinju raditi individualno s trenerima upitne kvalitete; u fazi kad bi, dakle, još bar neko vrijeme naprosto trebala biti djeca te uživati u igri i raditi u grupi, oni se okreću profesionalnom pristupu te ganjajući rezultat igraju masu mečeva i turnira. A kad ste koliko-toliko talentirani te imate takav fond treninga, mečeva i turnira, možda i fizički dominirate nad svojim godištem — jasno je da će onda doći i rezultat.

Problem je u tome što takva djeca nerijetko postanu pretrenirana — što fizički, što psihički — a dobri rezultati stvaraju krivi dojam da će sve ići kao po loju; uz takav pristup često ide i loš trenažni proces jer se djeca ne uče samostalnom razmišljanju na terenu, ili uopće razmišljanju. Naime, velik broj njih trenira takoreći ‘u prazno’ – ako hoćete, lupaju lopticu bez mozga, pa rade i tehničke stvari izvan bilo kakvog taktičkog konteksta te u konačnici na Pro Tour ulaze igrajući bezglavo poput rekreativaca.

Nismo zaboravili na Bornu Goju, još jednog, tko bi rekao, Splićanina. Njemu su ‘već’ 22 godine, polako se afirmira i vjerojatno u sebi ima više od trenutnog career-higha, 265. mjesta; doduše, svatko tko je gledao tenis nižerangiranih zna da često nema prevelike razlike između 450. i 150. mjesta, pa i da se radi o tenisu dobre kvalitete, a Gojo bi uz konizistentniji servis, koji bi ga onda mogao vaditi i kad igra lošije, komotno mogao i više od tog, recimo, 150. mjesta.

Nestaje srednja klasa

Kad sve na taj način zbrojimo, dolazimo do sljedećeg — osim Ćorića i Pavića, za koje također možemo samo pretpostavljati da će u idućim godinama biti, recimo, top 50, budućnost hrvatskog tenisa ovisi o, barem zasad, četvorici mladih i neafirmiranih igrača. Za teniski savez koji znatno ovisi o prihodima od Davis Cupa — primjerice, s 3,8 milijuna kuna 2018. udio prihoda od DC-a je u ukupnim prihodima iznosio 21 posto — to baš i nije bezbrižan pogled u budućnost. Pritom je u jednu ruku sramotno što dio novca nije donijela Fed Cup reprezentacija, koja s možda i najboljom generacijom tenisačica tavori u nižim razredima, dok izborničku klupu već niz godina grije Iva Majoli.

Ako zagrebemo još malo dublje, svojevrsnu ‘rezervu’ u muškoj konkurenciji predstavljaju 23-godišnji Nino Serdarušić (trenutno 299.), Viktor Galović (269.), koji je inače teniski stasao u Italiji, te Matija Pecotić (327.); potonjoj dvojici je, međutim, 29, odnosno 31 godina. Upravo je to zabrinjavajuće; Hrvatska je u posljednjih 20 godina uvijek imala tu rezervu, ako hoćete ‘srednju klasu’ — definirajmo ih kao one koji su u singlu većinu svoje karijere proveli rangirani od 200. do 600. mjesta, iako su neki imali bolji career-high, a neki su čak izvjesno vrijeme proveli u top 200; jedan dio njih naknadno se ostvario u parovima, a jedan dio njih postao je dijelom onog vala vrhunskih hrvatskih trenera.

Pogledajmo ovako ugrubo podijeljene generacije; ako smo nekoga eventualno izostavili, neka nam ne zamjeri.

Te srednje klase danas de facto više nema, a zanimljivo je nadodati da neko vrijeme nismo imali ni predstavnika na juniorskim Grand Slamovima; pa ipak, bilo bi odveć zločesto samo tako zaključili da nam konačno na naplatu dolazi sustavno zanemarivanje tenisa. S druge strane, neporeciva je činjenica da nam je, s obzirom na rezultate, infrastruktura i dalje loša, činjenica je da su klubovi propali, da je u njima sve manje djece, da se ne radi dobra selekcija, baš zato što oni nisu u pravim rukama.

“Danas svaki wannabe trener otvori udrugu i zakupi termine u nekom klubu”, progovorit će Dino o onome da je u praksi jako lako doći do licence te postati teniski trener. Pa opet, vrijeme će pokazati radi li se o novom trendu ili smo naprosto naletjeli na lošiju generaciju, ali kako god da okrenete – budućnost hrvatskog tenisa uvijek je visjela i ponovno visi o tankoj niti.

Ne propusti top članke