Bundesligaški Jamie Vardy

Iza Wolfsburgova centarfora Wouta Weghorsta je nimalo obična priča

Zadnja izmjena: 7. veljače 2021.

Kada je Wolfsburg 2009. senzacionalno osvojio svoj prvi naslov njemačkog prvaka, predvođen Edinom Džekom i Edinaldom Batistom Libâniom, puno bolje znanom kao Grafite, jedan je 17-godišnji klinac iz Bornea, nizozemskog gradića blizu granice s Njemačkom, oduševljeno gledao i razmišljao.

Wout Weghorst nije, naravno, bio Wolfsburgov navijač, jer je za taj tvornički, ‘umjetni’ klub malotko navijao izvan samog grada, ali je u toj priči vidio nešto što je progovaralo baš njemu. Iako mu je ‘već’ bilo 17 i iako mu je želja za ostvarenjem karijere u profesionalnom nogometu bila tolika da bi ostajao na treningu po kiši sam čak i kada bi se treneri povukli, i dalje je nesretni Weghorst oko sebe čuo samo obeshrabrujuće izjave i zabrinute molbe roditelja da ipak razmisli o nogometu kao o rekreaciji, nečemu usputnom. Nagli rast u pubertetu mu je načeo koordinaciju, pa je u trenutku dok su Džeko, Grafite i Felix Magath s ostatkom družine podizali trofej Weghorst bio tek pomalo i nezgrapni napadač lokalnog RKSV NEO-a, amaterskog kluba koji se natječe u sedmom razredu nizozemskog nogometa.

Čak mu ni ondje nisu davali previše komplimenata, ponajviše zbog zadanih okvira nizozemske nogometne tradicije, one koja je uvijek cijenila tehnički nadarene, brzopotezne napadače poput Marca van Bastena, Dennisa Bergkampa ili, u tom trenutku, Robina van Persieja. Ali je Weghorst okretao pogled drugdje, isto tako zaslijepljen svojom, potpuno različitom vizijom. Iako mu je dotad najdraži bundesligaški igrač bio Schalkeov Niels Oude Kamphuis, dugogodišnji susjed Weghorstova ujaka u Borneu, u Džeki je imao svog pravog idola. I on je bio, kao i Wout, visoki štrkljavac koji je u Wolfsburg došao iz čeških Teplica. Ali on je tada postao ne samo prvak, već i simbol jednog stila, nasljeđa u klubu kojem će dosta godina kasnije pripasti i sam Wout.

Međutim, njegov će put biti još i teži.

“Još sam kao tinejdžer znao da se ljudi u mojoj domovini ne zaljubljuju u tip napadača kakav sam ja, pa sam se znao prilagoditi”

Weghorst je opsesivno tražio potvrdu, šansu da pretoči svoju želju u stvarnost. I u sedmoligašu, na razini koja je više nalikovala ‘terminima’ nego ozbiljnom kompetitivnom nogometu, on je živio život profesionalca. Uporno je radio na popravljanju svoje koordinacije i na brzini, a pogotovo je bio opsjednut prehranom. Dok su njegovi prijatelji i momčadski kolege bančili i noć prije utakmice, pošto preko tjedna rade svoje svakodnevne poslove, Weghorst je pazio na ishranu kao da sutra potpisuje za Real Madrid i odlazio bi u krevet rano kako bi imao energije i fokusa za utakmicu. Makar je ona uglavnom bila protiv partijanera iz susjednog sela.

Još je jedna ograničavajuća stvar bila ta da nije prošao razvojni put u nekom službenom omladinskom pogonu. U trenutku kada je njegov trud bio prepoznat — a taj je izraz dosta blagonaklon, pošto ga je sa navršenih 19 ‘prepoznao’ četvrtoligaš DETO Twenterand — primijetila ga je jedna agencija koja se bavi pronalaskom talenata s amaterskih terena. Weghorst je skrenuo pozornost na sebe ne samo golovima — bilo ih je 13 u prvoj sezoni za DETO — već i načinom života i fanatično profesionalnim pristupom u amaterskom okruženju.

Ambicija koja živcira

Preporučen je Peteru Boszu, koji je tada trenirao Heracles Almelo. Iako mu je po odrađenoj probi rekao da ima potencijala i iako mu je ponuđeno da i dalje trenira s momčadi, Bosz ga ipak nije htio potpisati, tvrdeći da još nije spreman za elitno okruženje. No, ta mu je referenca bila dovoljna da dobije mogućnost na višoj razini, pa je završio u drugoligašu Emmenu.

Tu su konačno počeli stizati i profesionalni golovi, ali i novi problemi.

Godine razuvjeravanja su od njega učinile hipersenzibilnog čudaka, razdražljivog do te mjere da bi ga pojedinačni promašaj redovito znao potpuno izbaciti iz takta. Svakim bi se promašajem ili lošom utakmicom Weghorst gotovo pa asketski samokažnjavao još strožim režimom prehrane i još intenzivnijim individualnim treninzima, što ga je među ljudima — ali još gore, i među trenerima i suigračima u Emmenu — učinilo pomalo i redikuloznom pojavom.

U izostanku pravih povratnih informacija Wout je sam organizirao svoj režim ishrane i treninga; odjednom je amater došao u drugoligaški klub i objašnjavao svima kako stvari trebaju izgledati. No, javnost ga je sve više ismijavala, osobito kada je javno progovarao o režimu prehrane u klubu, tvrdeći da “samo žderu mesne okruglice, krokete i pileće medaljone”. Optuživali su ga da je nezahvalan, da grize ruku koja mu je dala toliko željenu šansu u profesionalnom nogometu, ali on je znao da je u pravu. Baš kao što je znao i kada su mu kod kuće govorili da, poput svoje braće, odabere neku drugu struku.

“Moj je karakter bio puno puta predmet rasprave”, pričao je Weghorst u intervjuu za njemački magazin 11 Freunde. “Dijelom je to čak bilo i opravdano, i znam da nije uvijek bilo jednostavno i da je moja ambicija živcirala trenere. Ali u Emmenu mi Joop Gall nikada nije mogao konkretno kazati što ga je smetalo oko mene, ili bi otvoreno lagao kada bi spomenuo te probleme. A to nisam mogao trpjeti.”

Srećom po njega, neke stvari su se poklopile i na terenu, ali i izvan njega.

Bosz je te 2014. već produžio za Vitesse i ondje postao Trener godine u Nizozemskoj, ali je Johnu Stegemanu, svom nasljedniku u Heraclesu, preporučio stasitog napadača. Sa Stegemanom je, priča Weghorst, bilo sasvim drugačije, toliko da bi često znao što napraviti “samo iz jednog pogleda ili klimanja glavom prema klupi”. Novi trener nije bježao od razgovora i lociranja dobrih i loših strana u njegovoj igri, a ovaj mu je to vratio sa 24 pogotka u dvije sezone.

Kontra stereotipa

Također, svoj je imidž i u javnosti ‘oprao’, ali na dosta neobičniji način od onog na terenu. Naime, pozvan je u jedan nizozemski talk show, u kojem ga je voditelj iznenadio pitanjem o njegovom angažmanu u domu za starije i nemoćne. Wout je tu informaciju skrivao praktički od svih osim od svoje djevojke, ne želeći da se to sazna i protumači kao nešto čime samo želi privući pozornost.

Radilo se o tome da je gledao prilog o samotnom životu starih ljudi koji, bez obitelji koja bi se brinula o njima, završe u domovima i čeznu za društvom. To ga je toliko dirnulo da bi pauze redovno iskorištavao kako bi pravio društvo jednom starijem gospodinu kojeg je kontinuirano posjećivao više od godinu dana, a da ovaj zapravo nije ni znao tko je točno Wout. Priča je izašla u javnost, a stvar je ispala još dirljivija kada je taj starac iste večeri kada je show emitiran preminuo.

Sama činjenica da je takvo što toliko dugo krio od ljudi natjerala je javnost da prihvati kako taj njegov hermetični, pa i fanatični karakter nema samo tu iritantnu stranu. A onda je i karijera krupnijim koracima krenula naprijed.

Prelaskom u AZ Alkmaar i etabliranjem na najvišoj razini zaradio je i svoj prvi reprezentativni poziv, a onda i transfer u Wolfsburg, klub koji i sam živi od podvojenih osjećaja. U Wolfsburgu su uvijek voljeli tipove koji odudaraju od stereotipa, pogotovo u napadu. Ondje je uvijek bilo mjesta za nekog Basa Dosta, Nicklasa Bendtnera, Marija Gómeza, pa svojedobno i Marija Mandžukića, kojeg isto tako ili obožavate ili ne možete smisliti, ali mu ne možete uskratiti respekt.

Admir Mehmedi, suigrač u Wolfsburgu, za Weghorsta je rekao kako “ne može zamisliti još jednog igrača koji je toliko lud, ali u dobrom smislu”. Iako ga od milja zovu “bundesligaški Jamie Vardy” — naravno, zbog dugog provlačenja po amaterskom nogometu i razmjerno kasnog etabliranja, Weghorst i dalje fiksirano zacrtava nove ciljeve i nove granice.

Jučer je zabio jedini, pobjednički pogodak u osmini finala DFB Pokala protiv Schalkea, čime je ove sezone došao na učinak od 18 postignutih golova u svim natjecanjima. To je učinak koji uvelike pomaže Wolfsburgu da i dalje s trećeg mjesta ljestvice puše za vratom RB Leipzigu i održi živim san o plasmanu u Ligu prvaka. Sam Weghorst, osim što je zabio gotovo pola svih Wolfsburgovih ligaških golova ove sezone (13/30), i dalje juriša u osvajanje svakog duela kao da mu o tome život ovisi. Vidjeti ga kako sa svojih 197 centimetara visine također redovito odrađuje sprintove put svoje polovice kako bi pomogao obrani možda izgleda komično, ali on zna da je to ono što se od njega traži. Odnosno, što je on prvi od sebe tražio, još dok su ga zbog toga ismijavali u sedmoligaškom okruženju.

“Još sam kao tinejdžer znao da se ljudi u mojoj domovini ne zaljubljuju u tip napadača kakav sam ja, pa sam se znao prilagoditi”, objašnjavao je u onom intervjuu za 11 Freunde. “Okrenuo sam stvar totalno u drugom smjeru i odjednom sam postao ‘dragi Wout’, a zadovoljština je bila tim veća kada sam postao i reprezentativac. Odjednom sam stajao u redu s Virgilom van Dijkom i ostatkom, a to su trenuci za kojima sam čeznuo čitav život”.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.