Tako je s prevođenjem poezije, a Drew Brown Bundini je, između ostalog, bio i pjesnik. I moreplovac, glumac, pripovjedač, sekundant; ali najvažnije od svega — inspirator, speech-writer i živi talisman Najvećeg.

Muhammad Ali primio je Bundinija u svoj tim 1963., na početku karijere i godinu prije nego što će postati svjetski prvak u teškoj kategoriji. Clay je tada zatutnjao “I shook up the world” i zaista uzdrmao svijet po prvi put. Bila je to jedna od prvih rečenica ili, reperskim žargonom, lajni iz radionice šampionova harlekina. Pustolov i nomad Bundini 12 je godina putovao po svijetu, a prije Alija skoro desetljeće proveo uz velikog Sugar Raya Robinsona. Ali i Bundini nisu ostvarili suradnju već svojevrsnu koheziju, povezanost višeg reda, koja nije bila tehničke niti racionalne, već duhovne i intuitivne prirode.

Za stručna pitanja zadužen je bio, kao što je poznato, Angelo Dundee, i prvaku nikakva druga pomoć u tom smislu nije bila potrebna. Netko je morao prije svega razumjeti sve slojeve neobičnog Alijeva karaktera, a potom tu energiju kanalizirati i pretvoriti u vatru koja će buktati iz šaka, ali i iz grla. Bundini bi vikao, a prvak tutnjao, u osebujnom ritualu koji će svojom ezoteričnom aurom hipnotizirati milijune. Treba znati, nema tu nikakve mistifikacije ni bajanja, to je čista životna energija, divlja i potentna, koja će svoje otjelotvorenje, svoj oblik i poetsku snagu pronaći u spoju ovih dvaju znamenitih Afroamerikanaca.

Teško je, unutar jednog racionalnog okvira, zanata, (a pisanje je “najintelektualniji zanat”) o figuri kakva je bio Bundini govoriti izvan diskursa emotivnih tananosti i duhovnih kategorija. I premda analiza ubija magiju, evo ovako: Može se sasvim opravdano postaviti pitanje — što je točno bio Bundini?

https://www.youtube.com/watch?v=nQpIPM7DYJU

Float like a butterfly, sting like a bee

Ako se pozove na tehničko određenje njegova posla, odgovor je jednostavan: pomoćni trener. Što dalje? Pomoćnih trenera, u svakom sportu, pa i u drugim djelatnostima, ima na pasja preskakala. Sljedeće racionalno pitanje moglo bi glasiti — kakav? Kraće nego prvi put: neobičan. Na tom mjestu, od jednog takvog pridjeva, otvaraju se široke interpretativne mogućnosti, a prisustvo mogućnosti temeljni je preduvjet za priču. Kako neobičan? Zato što unatoč određenju “pomoćni trener” nije radio tipični trenerski posao. Nije svom borcu pokazivao različite aspekte određenog udarca, nisu razgovarali o prednostima i slabostima protivnika, nisu skupa pripremali strategiju za idući meč i sve ono što treneri inače rade. Pa što je onda bio?

Apolonsko se i dalje bori sa dionizijskim, pa odgovara: klaun. Lakrdijaš, animator, luda. Ali zašto bi svjetskom prvaku — dakle, elitnom profesionalcu, bio potreban netko takav? I to gotovo tijekom cijele karijere. Nijedan drugi borac vjerojatno nije trebao u svom kutu čovjeka kakav je bio Bundini. Ali Muhammad Ali, koji se toliko oslanjao na trash-talk, na showmanship, na psihološku igru i dominaciju nad protivnikom, jest. Tamo gdje nastaje show, performans, potrebna je kreativnost — gdje se odvija psihološka bitka, nužna je samouvjerenost i odlučnost. A to je bio Bundinijev teren.

Mnogi od stihova koje će Ali, strašću i sugestivnošću vrhunskog performera, kazivati u kameru prije svojih mečeva, izašli su iz ćelavice ludog vrača. Bili su to počeci rap izraza u svojoj organskoj formi, diss i reprezent čiju snagu neće kasnije doseći ni mnogi profesionalni izvođači. Kako je tzv. wordplay (poigravanje značenjskim aspektima riječi ili fraze), jedno od distinktivnih obilježja rap forme, zakitit ću rečenicu u tom maniru: Bond between Bundini and champ was Beautiful. “Float like a butterfly, sting like a bee”, u samo jednom stihu, poetskom izražajnošču i pregnantnošću, Bundini kondenzira cijelu Alijevu boksačku estetiku, praveći od toga slogan i načelo.

Lice na kojem su se u istom trenutku mogli vidjeti krotkost i uzbuđenje, i glas koji je istovremeno grmio i tepao — karizma Bundinija Browna progovarala je iz jedinstvene figure pjesnika, klauna i vrača.

Što, dakle, s činjenicom da je jednoj od najvećih sportskih karijera ikad bio potreban čovjek koji tome ne može pridonijeti ni s jednim konkretnim, tehničkim znanjem? Bundinijevo prisustvo i njegova osebujnost prvaku su značili mnogo: duo je na press konferencijama i pred kamerama nerijetko nastupao sa svojim neobičnim performansom, razmjenjujući samo njima do kraja jasne replike koje bi kod promatrača izazvali čuđenje i smijeh. Bili su to svojevrsni stand up obredi prvaka i njegova šamana, a ako se zna da je ritual forma koja potvrđuje i obnavlja vrijednosti zajednice, onda je jasno kakav je uticaj Bundini imao na Alijevo samopouzdanje.

From the root to the fruit

Nazivao je prvaka prorokom, „Božjim djelom“, čudom, i puhao u njegova njedra jače od vjetra koji bi pučinom gurao barku. Tijekom borbi, u kutu, pored ozbiljnog i fokusiranog Dundeeja, stajao je Bundini s licem na kojem bi se istovremeno mogli primijetiti i grč i ushićenje, i skoro u transu vikao: Bog je stobom, Bog te gleda. Pleši, prvače, pleši. Vrač je, povezan sa svojim boksačem poput sudionika voodoo kulta, trpio i podnosio svaki udarac iz ringa, javljajući se glasom koji bi se iz vapaja pretvarao u podstrek.

Bundini je bio u kutu i kada je Ali, vrativši titulu u vrevi kongoanske džungle, po drugi put uzdrmao svijet. Bio je jedan od prvih koji je zagrlio šampiona, i nije se smijao — u njegovoj bolnoj grimasi bilo je više radosti i sreće nego u najjačem hihotu. Bundini je znao — from the root to the fruit.

Energija i žar koja je izlazila iz Bundinijeva grla morala je opeći i vrača. On nije bio preblizu vatre — vatra je već bila u njemu. Bundiji je tijekom svog života imao problema sa alkoholom i narkoticima. Kao i sve drugo, i to je kod njega funkcioniralo na poseban način. Bundini drogu nije uzimao da bi se ‘digao’, jer je i bez nje lebdio poput leptira iz kultne fraze, u samo sebi poznatoj i dostupnoj sferi. U jednom trenutku je, umjesto kreativnim vođen samodestruktivnim nagonom, kada je mrak zamijenio široki osmijeh, očajni Bundini grubo povrijedio i svjetovni i sakralni zakon: prodao je Šampionov pojas nekom tipu u Harlemu za 500 dolara. Isti pojas koji je ranije spasio iz požara u Alijevu stanu. Vatra je bila prejaka. Prvak mu je to kasnije oprostio, i vratio ga u svoj tim. Njegov mu je vrač bio potreban.

Alijeva dugačka plovidba nije bila mirna, ali je sa Bundinijem na palubi i oluja grmjela manje. Sigurno manje od Bundinijeva “Rumble, young man, rumble.“