Njegov se život odvijao u nekoj paralelnoj stvarnosti, u svojevrsnom balonu koji je imao neku svoju, puno življu zakonitost — pobogu, prijateljevao je s najvećim Dinamovim trenerima i igračima, poznavao ih u dušu, iz tjedna u tjedan ‘igrao’ je povijesne i one malo manje povijesne utakmice, ružio je u Karaki i Domagoju s društvenom elitom, bio je svjedokom maksimirskih spletki i smjena vlasti, masirao je i usput odgovarao na brojna pitanja vrlo radoznalog bivšeg predsjednika države, a na koncu, živio je i u neka druga vremena, kad je dinamovština još uvijek bila na cijeni. Doručkovao je, ručao i večerao Dinamo i jednom kad se taj adrenalinski balon rasprsne zasigurno nije lako sići među ‘obični’ puk.

Da se razumijemo, Joža nije patetičan, a kamoli depresivan; uostalom, s vremena na vrijeme još ga uvijek može oraspoložiti jedan gemištec, ili više njih, a čovjek k tomu ima puno posla oko kuće. Sjedimo u vrtu njegove kućice u Hrnjancu kraj Zeline; ondje živi sa suprugom Jadrankom, koja će mi uvijek naglasiti da “ništa od ovoga nije špricano”; u košarama na stolu ili uokolo ima domaćih jabuka, paradajza, grožđa… Sve puca od zelenila i ostalih vedrih boja, a čim se pojavim, kao i onomad, stiže domaći orahovac. I jedva smo se zaustavili na trećem — što drugi put, kad neće biti diktafona pred kojim oboje glumimo diskreciju i ozbiljnost, vjerojatno nećemo.

“Možda se klupska vrhuška bojala osvajanja titule. Mislim da je to bilo pitanje političke egzistencije. Bojali su se za svoje stolice”

“Nikad nisam gledao na vrijeme rada”, pokušava mi objasniti zašto je tako dugo obitavao ‘na vrhu’. U Dinamo je došao 1. srpnja 1967., a prvi kontakt s ljudima iz kluba imao je tri godine ranije. “Crikvenica nije daleko, bilo je tu jako puno Zagrepčana i vjerojatno su nekako čuli za mene”, pričao o mjestu gdje je radio od 1961. — u Thalassoterapiji — prije svega zbog obiteljskih prijatelja koji su ga “indoktrinirali” fizioterapijom i vjerojatno spasili od života u siromaštvu.

Joža je rođen u, malo je reći, nezahvalnim vremenima — 1944. u blizini Karlovca, a godinu kasnije nestao mu je otac jer je, kako sam kaže, bio nepodoban. Poslijeratni život s majkom, bakom i djedom bio je sve samo ne lagan.

“Bit će vremena za bančenje”

“I jednog je dana došel jedan gospodin koji me pardoniral da kad ću bit fraj”, priča kako su ga ‘vrbovali’ iz Dinama te dodaje da je morao odraditi vojni rok prije nego što će te sudbinske ’67. stići u klub te ga, zapravo, početi potiho mijenjati iznutra.

“Igrači dođu s treninga i uvijek se netko žuri, pogotovo mlađi”, nastavlja. “Nema žurbe, prvo ideš u topli bazen pa ću te zmasirat… To je bila moja zadaća. Morao si prisiliti, uvjeriti igrača da mu je to potrebno”. Koliko je bio predan svome poslu, sugerira i ono da je uvijek pratio trendove, pogotovo iz inozemstva, pa je tako počeo mijenjati čak i prehranu igračima. Drugim riječima, u vremenima kad nije bilo nutricionista, on je bio i nutricionist. Hrana se počela manje soliti, jelo se manje kruha, počela se češće jesti puretina, tunjevina i salata. Također, u vremenima kad Dinamo nije držao do tehničkog direktora, on je bio majstor organizacije. “Ja sam na aerodromu gledal kak’ sve to skup ne štima i onda sam se primil posla”, priča kako je morao organizirati putovanja i smještaj, sve dok u klub 1997. nije došao Damir Bukovina.

Pa ipak, ono što mu je davalo još veću, pomalo skrivenu vrijednost jest to da je u neku ruku bio i psiholog igračima u vremenima kad nije bilo sportskog psihologa. Dapače, znao je puno o njihovim privatnim životima te u tišini sređivao međuljudske odnose u svlačionici.

“Sa svojim prethodnim iskustvom naučio sam da treba razgovarati s ljudima”, počinje. “Ja sam točno znao kad su pojedinci radili gluposti”, kaže, pa naglo zastaje. “Naravno, trenerima nisam nikad ništa govorio”, kaže diskretno pa mi prolazi kroz glavu da je Joža morao biti čovjek od povjerenja; netko tko je zapravo toliko toga čuvao u sebi i netko tko je vjerojatno i zbog toga nešto diskretniji dok je uključen diktafon. “Neću ih sad imenovati, ali znao sam k sebi na ručak pozivat igrače. I onda razgovarat u četiri oka — ovo ti ne valja, ono ti ne valja… Svi smo mi ljudi, ali bit će vremena za bančenje”, priča očinski.

“Neke su struje ipak bile prejake”

Joža je, naravno, omiljen među svim generacijama bivših igrača, ali njegova je ipak ona iz 1967. Dakako, radilo se o sjajnoj generaciji koja je osvojila Kup velesajasmkih gradova, a njen je vođa bio Branko Zebec, genij i tiranin koji je došao na početku sezone 1966./1967. te time započeo svoju uspješnu trenersku karijeru. Kako se takav tiranin uspio uvući pod kožu igračima, kako je to jednom istaknuo Joža?

“Apsolutno da je on tražio red, rad i disciplinu. Ali isto tako, držao je igrače kao kap vode na dlanu. Nedaj bože da je netko iz kluba pričao protiv njih. Trebali su postojati poštovanje i distanca i on ih je počeo tretirati kao profesionalce”, priča te ističe i ono da su fizički bili besprijekorno spremni. “Sam je bio veliki nogometaš pa je znao što im treba.”

Zebec je uveo Dinamo u finale Kupa velesajamskih gradova samo da bi otišao mjesec i pol prije utakmica s Leedsom; zašto?

“Pad Štefa Lamze poremetio je sve u klubu i to je bio početak kraja, i za njega i za Šibla”, referira se na ondašnjeg, vrlo voljenog predsjednika. “Osjećao se krivim (Zebec, op.a.) jer je nakon pobjede protiv Frankfurta poslao ekipu u Vilu Rebar”, kaže misleći na onaj nevjerojatni preokret u uzvratnoj polufinalnoj utakmici i karantenu koja je uslijedila u vili na Sljemenu. “Dobiš 4-0, odi se proveseliti, pa napij se ako treba, šta ima veze”, podiže malo svoj duboki glas. “Ne znam, to mu je ostalo valjda iz Njemačke i kad se već tako odigralo, možda je trebao netko bolje paziti na njih”, priča, treba reći, bez pretjeranog osuđivanja, pa ističe i da je koji dan kasnije na rasporedu bila važna prvenstvena utakmica u Rijeci.

“I jebiga, ne znam kak’, Štef je dobil određenu pijaču i to je valjda ruknil.”

Naravno, pokušao je pobjeći kroz balkon, pao je dolje na stol na glavu te slomio ključnu kost. Da se kojim slučajem dogodilo danas, Lamza bi zasigurno nastavio igrati, ali u ono doba nije mogao dobiti liječničko odobrenje. Dinamo je pak u prvenstvu tada bio prvi na tablici, izgubio je zatim u Rijeci, te u pretposljednjem kolu na Maksimiru odigrao 0-0 protiv Sarajeva koje je postalo prvak.

Ta Dinamova generacija na koncu nije uzela nijedan prvenstveni naslov, kao ni brojne druge; općepoznato je da je Dinamo bio najmanje uspješan od klubova Velike četvorke. Iako naslućujem odgovor, pitam ga što misli zašto.

“Tada nisam mogao, nije mi to ni trebalo, ali danas mogu slobodno reć kaj mislim“, počinje malo oštrije. “Dinamo je uvijek imal igrače i uvijek je imal dobre momčadi, ali u datom momentu neke su struje ipak bile prejake”, priča opet malo opreznije, iako je sasvim jasno da se referira na beogradske struje.

Poziv iz Real Madrida

Ne moramo ni naglašavati da je ova teza općeprihvaćena među Dinamovim pukom i u njoj vjerojatno ima nešto istine. Činjenica je da je Dinamo bio od golemog društvenog značaja i da je njegov eventualni uspjeh predstavljao svojevrsnu opasnost za režim, poglavito zbog porasta onoga što se percipiralo hrvatskim nacionalizmom. U vrijeme osvajanja naslova 1982., sugeriraju dokumenti iz Hrvatskog državnog arhiva koje tek treba bolje obraditi, Republički sekretarijat unutarnjih poslova i njena Služba državne sigurnosti pomno su pratile što se događa u klubu i oko njega, pogotovo na utakmicama. Takvo što u principu i ne čudi, a u drugoj polovici 1980-ih pod SDS-ovu će lupu stići navijači koji će postati jedan od najvećih sigurnosnih problema u SR Hrvatskoj.

S druge strane, ta teza de facto amnestira sve Dinamove uprave, trenere i igrače, to jest lišava ih bilo kakve odgovornosti za rezultatske neuspjehe, a kao što smo vidjeli, teško da su beogradske struje bile odgovorne za Lamzin pad koji je bio velika klupska trauma, a onda i udarac u utrci za naslov.

Pitam zato Jožu — koliko je sam klub lutao?

“Znam o tome ovako, nasamo razmišljati… Možda i jesmo sami krivi”, kaže pomalo zagonetno, pa razjašnjava. “Možda se klupska vrhuška bojala osvajanja titule. Možda su se bojali euforije, a onda i posljedica. Mislim da je to bilo pitanje političke egzistencije. Bojali su se za svoje stolice”, iznosi zanimljivu tezu. “A bilo je tu i jako puno nepoštenja”, počinje, misleći na ono da se više Dinamovih igrača trebalo zvati u reprezentaciju, poglavito na Svjetsko prvenstvo 1982. Pa opet, nerijetko se pritom sva odgovornost stavlja na samog izbornika, legendarnog Miljana Miljanića, popularnog Čiču, iako treba imati na umu, što Joža ističe, da je bio pod golemim medijskim i inim pritiskom.

Uostalom, barem bi on trebao znati jer je bio u reprezentaciji na Olimpijskim igrama 1980., kao i dvije godine kasnije na tom prvenstvu. Naravno, bio je to samo još jedan dokaz da je Joža uvijek bio čovjek od povjerenja, kao i ono kad je 1970. dobio poziv u Real Madrid, klub koji je oduvijek volio, ali u koji nije otišao jer se nije mogao dogovoriti s obitelji što mu je činiti. Kada pričamo o tome, opet iz njega progovaraju sjeta, melankolija, pa i žaljenje

“Možda je tako trebalo biti…”, kaže sporo i tiho već na samom kraju našeg razgovora. Možda stvarno i jest, jer ako ništa drugo — ne bi se u tom slučaju svaki dan prisjećao svog Dinama…