Kvar na instalacijama bio je posljedica činjenice da je kuću, u kojoj je Eduardo živio od svoje druge godine kada je i njegova obitelj u Fougères stigla iz Angole, njegov otac podigao sam, uz pomoć prijatelja. I sav trud i rad je pao u vodu zbog jedne pogreške. U ognju nisu samo stradale Eduardove igračke i diplome iz karate škole, iz koje su ga suptilno prebacili na nogomet jer je po toj istoj kući lomio sve što je stigao, nego i dokumenti koji su za obitelj značili budućnost: njihove putovnice i papirologija koju su pokrenuli kako bi dobili francusko državljanstvo i mogli punopravno započeti život u novoj sredini.

Kada je stigao na zgarište, otac mu je rekao da je sada on nada obitelji i da se ufa u to da će on biti taj koji će je podignuti na noge. Mnogi će reći da je to preteško breme koje možete svaliti na 11-godišnje dijete u takvom trenutku, i biti će u pravu. No, Eduardo je naknadno napomenuo da je tada to shvatio kao šalu i nastavio živjeti životom djeteta. I kada je u studenom prošle godine konačno dobio francusko državljanstvo, a onda i poziv Didiera Deschampsa u francusku reprezentaciju, Camavinga je izjavio kako je to sjajna stvar za njega i njegovu obitelj.

Breme odgovornosti i dalje preuzima s dječačkom lakoćom, koja mu omogućuje da se previše ne opterećuje suparnikom

“To je dječački san”, rekao je. “Doduše, još uvijek sam dijete.”

Camavinga je zaista još dijete; kada je prošlog mjeseca istrčao na Stade de Franceu i debitirao baš protiv Hrvatske, bilo mu je 17 godina, devet mjeseci i 17 dana, čime je za 12 dana nadmašio Mauricea Gastigera, također Rennesovog igrača koji je još davne 1914. debitirao za Francusku također kao 17-godišnjak. Gastiger je isto tako držao i rekord za najmlađeg strijelca u povijesti francuske reprezentacije; i taj mu je rekord preoteo Camavinga, kada je prije 10 dana zabio svoj reprezentativni prvijenac Ukrajincima. Camavinga je i prije toga navikao rušiti rekorde: u prosincu 2018. je postao najmlađi Rennesov igrač, a naknadno je i najmlađi asistent, kao i najmlađi Igrač mjeseca u povijesti francuske Ligue 1.

Delikatan kotačić

On je sam priznao kako su ti rekordi posljedica činjenice da ga u Rennesovoj akademiji, kojoj se pridružio nedugo nakon tog požara, nikada nisu libili gurnuti među starije.

Na Camavinginom se licu i dalje vide jasno izražene dječačke crte, ali fizički je uvijek odskakao od svojih vršnjaka. Međutim, u hvaljenoj Rennesovoj akademiji — onoj koja je dala Sylvaina Wiltorda, Mikaela Silvestrea, Yoanna Gourcuffa, Tiémouéa Bakayoka i Ousmanea Dembéléa — fizičke predispozicije nisu bile presudne.

Julien Stéphan, Rennesov trener s idejom te je 2013. bio trener juniorske ekipe kada je na jednom turniru primijetio Camavinginu vještinu s loptom u nogama. Stvar je u tome da Eduardo igra na poziciji holdera, jednoj od najodgovornijih na terenu i onoj za koju stoji uvriježeno mišljenje kako taj igrač mora imat široku lepezu sposobnosti — od tehničkih, fizičkih, pa do mentalnih — kako bi mogao odraditi zadatak na adekvatnoj razini. Baš zato se takvi igrači profiliraju s protokom vremena, jer pojedinac može i genetski imati sjajne fizičke predispozicije, a isto tako prirodni talent može donijeti i natprosječnu tehniku, pogotovo u određenoj dobi.

No, kada ste istovremeno štit obrani i pokretač napada, stojite kao vrlo delikatan kotačić u mehanizmu, onaj na kojem je margina za pogreške strašno mala. Propustite li pokriti prostor, suparniku otvarate opcije u zadnjoj trećini. Pošaljete li krivi pas, otvarate mu mogućnost kontre.

Stéphan je uvidio da Camavinga radi neobično malo pogrešaka za klinca u tako odgovornoj ulozi, i da je strašno inteligentan, ali povrh svega i voljan učiti i upijati. Navodno je uvijek prvi u redu za gledanje svoje igre u snimci te analiziranja svojih poteza i odluka koje je donio na terenu, a kada su mu tijekom razvoja uočili manje probleme s aduktorima, poslušao je sve savjete i revno odrađivao sve vježbe snage kako bi te probleme otklonio. Isto tako nije zapostavljao ni svoje školovanje; iako je već sa 16 godina priključen profesionalcima, uvijek bi se vraćao kod profesora kako bi nadoknadio propušteno gradivo, a ovog je ljeta uspio steći i diplomu.

Pogled na teren

Stoga nije čudno to što ga svi u Rennesu znaju kao velikog profesionalca, ali pritom naglašavaju kako je on “profesionalac s osmijehom djeteta”. Na određeni način to savršeno prezentira i na terenu, bez obzira na suparnikov renome. Kada mu je otac iz očaja rekao da se uzda u njega kao onog koji će pomoći obitelji da se osovi na noge, iako tada nije znao kakav mu talent klinac posjeduje, Eduardo je situaciju ipak shvatio ozbiljno i s njom se tako ophodio. No, ta dječačka bezbrižnost mu je pomogla da ga pritom ne pojede stres zbog tereta očekivanja, koji bi ga u tako delikatnoj dobi lako zdrobio da ga je pokušavao shvatiti iz perspektive odraslog čovjeka.

Otprilike takav pristup sada ima i na travnjaku. Svjestan je svoje velike odgovornosti i zadataka koje mora napraviti da bi ostvario svoj i momčadski cilj. Ali breme odgovornosti i dalje preuzima s dječačkom lakoćom, koja mu omogućuje da se previše ne opterećuje suparnikom. Veseli to što takav mladić ima sve predispozicije za daljnji napredak, s čime se slaže i oduševljeni, ali oprezni Stéphan, koji ga sada gura i na poziciju ‘osmice’ kako bi dodatno razvio njegovu kreaciju, ali i realizaciju ulascima iz drugog plana. Priliku za praćenje njegovog napretka moći ćemo vidjeti već idući tjedan, kada Rennes u Ligi prvaka dočekuje ruski Krasnodar, što će Camavingi biti i debi u europskoj klupskoj eliti.

Nogomet mu je pomogao ponovno izgraditi obiteljski dom, tako što su se obitelji suigrača i treneri iz njegovog prvog, lokalnog kluba u Fougèresu organizirali i pomogli u obnovi. No, iako sada sa poprilično dobrom plaćom za jednog 17-godišnjaka, Camavinga i dalje živi u kompleksu Rennesove akademije. Njegov prozor ne gleda na park Roazhon, već na nogometne terene. I na njih svako jutro gleda sa tim širokim, dječačkim osmijehom, kakav može navući i nama kad ga gledamo kako s loptom u nogama lebdi po terenima. Oni su, ostalom, njegov pravi dom.