Hrvatska nogometna reprezentacija nakon Svjetskog prvenstva u Rusiji nedvojbeno mora početi pripremati teren za novu smjenu generacija, onu koja će obuhvatiti dobar dio generacije ‘Bilićevih beba’.
U ovom trenutku hrvatska je odabrana vrsta prosječno stara 27 i pol godina, što je u konkurenciji ostalih zemalja sudionica Svjetskog prvenstva dovoljno za neku ‘stariju’ sredinu. Naši konkurenti iz skupine, Island i Nigerija, drže svatko svoj kraj te ljestvice; Island je s prosjekom od 29 godina druga najstarija reprezentacija iza Paname, dok je Nigerija s 24,9 godina najmlađa selekcija.
Ovo je, dakle, vrlo vjerojatno posljednji veliki turnir za nekolicinu prvotimaca, od kojih je dobar dio ugazio u 30. godinu života ili ju je već dobrano prošao. Pri početku Eura 2020. Luka Modrić će biti na pragu 35. rođendana, dok će Danijel Subašić u listopadu te godine, mjesec dana poslije Luke, proslaviti svoj 36. Mariju Mandžukiću će biti 34, koliko i Vedranu Ćorluki. Naravno, postoji mogućnost da će netko od njih unatoč poznim godinama čak biti u rotaciji i za taj Euro, ali objektivno gledajući šanse su zbilja minimalne. Ta jedna čitava generacija sada zaista ima još samo jednu šansu da ostavi trag i dođe do upečatljivog rezultata na velikom natjecanju. Tu činjenicu sigurno nije lako prihvatiti, jer kada si na dispoziciji 10 i više godina, poput gotovo svih njih, onda pričamo o praktički trećini profesionalne karijere provedene u specifičnom okruženju.
Iako su neki u međuvremenu zaboravili svoj reprezentativni debi, turnir u Rusiji dobra je prilika da se jedan od tih veterana na odlasku prisjeti svog. Vedran Ćorluka nije samo vezan uz Rusiju kroz šest godina provedenih u kadru moskovskog Lokomotiva, već je na njegovoj RZD Areni sad već pradavnog rujna 2006. prvi put zaigrao za Hrvatsku u službenoj utakmici. Bio je to onaj tvrdi remi s Rusima u kvalifikacijama za Euro 2008., kada je Čarli odigrao 90 minuta u utakmici bez golova, niti mjesec dana od debija u prijateljskoj protiv tada aktualnih svjetskih prvaka Italije.
Svi odlasci biti će monumentalni u smislu ostajanja bez igračkih kvaliteta koje ti pojedinci posjeduju, kao i njihova utjecaja u svlačionici. Ali kada se Ćorluka oprosti od reprezentativnog dresa, što će gotovo sigurno uslijediti po završetku natjecanja u Rusiji, reprezentacija će ostati bez možda i najkarakternijeg imena u svojim redovima, ma koliko se taj termin često raubao i bez pokrića.
Labuđi pjev u Rusiji
Steven Patrick Morrissey uvijek je u svojim pjesmama imao dozu opčinjenosti neprilagođenim tipovima. U jednoj od njih, hitu First of the Gang to Die, glavni je protagonist izvjesni Hector, sitni ulični prevarant koji je predvodnik svoje bande. Uvijek prvi, uvijek onaj koji je išao glavom kroz zid. Na kraju je bio i prvi iz bande koji je i otišao pod zemlju.
Ako postoji primjer Hectora u hrvatskoj svlačionici, to bi onda bio Čarli.
I baš iz tog razloga će njegova gotovo pa sigurna uloga ‘prvog od bande’ koji je napušta predstavljati odlazak onoga koji je uvijek bio prvi na vjetrometini i koji se nije nikada libio stati pred kamere i reći onako ‘narodski’ kako stvari stoje. To ga je i u ovoj uvelike okrhnutoj atmosferi oko reprezentacije profiliralo u jednog od njenih kontinuirano omiljenih predstavnika – čak i kada nije utakmice dovršavao s vaterpolskom kapicom.
Ćorlukina je uloga danas više ona starijeg brata nego izbornikova ‘poslanika’
Čarli je, s druge strane, uvijek vodio bitku sa svojim položajem unutar vječno promjenjivog tkiva nogometnih sustava. Iako njegova tehnika i sposobnost pozicioniranja te čitanja igre nikada nisu bile dvojbene, manjak brzine uvijek ga je dovodio u probleme kako se igra baš tijekom njegova igračkog stasanja počela sve više ubrzavati. S vremenom se prilagodio, pogotovo nakon što je silom prilika s bočnih pozicija prešao na onu stopersku; tu je uvelike prosperirao u duboko položenoj i usko postavljenoj obrani kakvu je Slaven Bilić gajio tijekom svog izborničkog mandata.
Kada ga je podizanje zadnje linije koštalo komplementarnosti, Čarli je opstao zahvaljujući onome što donosi na bazi iskustva, karaktera i rutine. Očekivano je i da u Rusiji starta uz Domagoja Vidu, pokušavajući uloviti svoj labuđi pjev, pogotovo s niskom problema oko Dejana Lovrena. Bila bi to idilična priča za kraj jedne velike reprezentativne karijere, ali stvari nikada nisu tako jednostavne. Iako mu se slagalica donekle i poklopila, teška ozljeda Ahilove tetive koja ga je s terena udaljila na gotovo godinu dana ostavila ga je praktički potpuno izvan forme, koju mora pokušati adekvatno nadoknaditi uz još samo nešto više od dva mjeseca do početka turnira.
No, dok mu je igračka sposobnost pomalo i okopnjela pod naletom godina, zbog čega je iluzorno očekivati da će i nakon SP biti kadar nastupati za dva fronta – barem ako se nada odraditi još dvije godine ugovora u Moskvi – Ćorluka je s vremenom izbrusio svoj najjači adut, onaj koji će u pomalo i manjku klasičnih nogometnih karaktera itekako nedostajati Hrvatskoj. Baš kao što je i Hector iz Morrisseyeva hita bio pomalo i ljepuškasti silly boy, sam je Čarli u mlađim danima volio završavati na naslovnicama tabloida uslijed svojih burnih veza ili ishitrenih izjava. S godinama se pak naučio artikulirati i pretvorio je mladenačku lakoću na jeziku u staloženi glas ove podosta i odbačene generacije.
Uloga starijeg brata
Ako treba poručiti mlađim suigračima da im čuva leđa, zna odabrati trenutak. Dok svi bježe od kamera u mix zoni nakon remija s Fincima, kojim je Hrvatska ugrozila put na SP, on se prvi ponudi stati za svih i priznati da su “usrali”. Pošto je očito iluzorno očekivati da je bilo tko od reprezentativaca kadar zauzeti stav oko tamnog oblaka koji se nad ‘kultom reprezentacije’ nadvio, onda je Ćorlukina poruka da “nema smisla nikog prisiljavati” na podršku ipak dobrodošao komentar u moru senzacionalističkog dodatnog potenciranja sukoba. Takve su stvari, uostalom, značajnije za procjenu njegova karaktera od bandažirane glave.
S podosta bećarskom pozadinom, Ćorlukina je uloga danas više ona starijeg brata nego nekakvog izbornikova ‘poslanika’, što smo vidjeli i tijekom ovih posljednjih komentara kojima se osvrnuo na kolege senatore, odnosno njihov odlazak iz reprezentacije nakon jedne odrađene utakmice na američkoj mini-turneji. Njegov je pristup direktan, ali bez zle namjere; u njemu vidite nepatvorenu želju za davanjem maksimuma, znajući da je on itekako potreban momčadi poput Hrvatske u pohodu na rezultat.
U kapetanskoj hijerarhiji i odluci o istoj razliku rade i neke stvari unutar svlačionice za koje mi ne znamo, ili barem nismo dovoljno dobro upućeni da bismo na temelju njih stvarali projekcije. Ali to da će Ćorluka noćas, u prijateljskoj utakmici protiv Meksika prema svemu sudeći ponovno ponijeti kapetansku vrpcu djeluje nekako prirodno, makar nije izvorni kapetan.
Svi su svjesni da hrvatskoj reprezentaciji njegovim odlaskom neće nedostajati igračke kvalitete, ali da će se nadolazeća imena itekako morati potruditi da adekvatno nadoknade jedan takav karakter, koji poput Hectora zna oteti svačije srce.
