Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čarolija slobodnjaka

Moj stari i ja protiv Cristiana i Messija

Zadnja izmjena: 21. ožujka 2019.

Slobodni udarac dosuđen je na nekih 23, 24 metra. Gotovo po sredini, malo s lijeve strane. Idealno za starog, baš tamo gdje bi namjestio loptu da je na treningu. Samo dan prije na Hitrec-Kacianu, iznad onog improviziranog zida, uvaljao je Miralemu Ibrahimoviću njih četiri ili pet iz 10 pokušaja. Prilično dobar postotak. I konačno je splet okolnosti dozvolio da se prekršaj dogodi u vrućoj zoni. Kod najmanje dvojice ili trojice igrača zaigralo je srce, naglo ih je zagrijalo u prsima. Kakva prilika. Možda jedina na utakmici. Možda jedina u dvije utakmice?

Prvo se Igor Cvitanović pokunjio kad je shvatio da ga neće on pucati, a Damir Krznar ostao sa starim, valjda pokušavajući držati Tončija Gabrića u nedoumici. “Mlinarić… Krznar je tu… ipak Mlinarić… i kakav gol, kakav goool!”, produbljenim i zapanjenim glasom objavio je Božo Sušec, a stari je bezglavo, s rukama u zraku, počeo trčati prema Istoku, pa malo u smjeru Sjevera, očigledno ne znajući što bi sam sa sobom. Maksimir je ključao, točnije, svršavao zajedno sa starim – u prvenstvu se vodila mrtva trka s Hajdukom, a bijeli su nakon 15 minuta bili razbijeni kao Gabrićeva rebra nakon tog slobodnjaka. Svaki od četiri zgoditka koliko ih je tog popodneva Dinamo utrpao znao sam komentirati napamet, kao i cijeli Sušecov introm u taj slobodnjak. Pamćenje mi je, međutim, isparilo kao i VHS kaseta koju sam strastveno klinački izlizao od premotavanja.

Ne znam za vas, ali imam dojam kako taj slobodnjak, nije mogao biti bolje izveden. Zid je skočio koliko je mogao, a Gabrić je loptu namijenjenu rašljama mogao eventualno liznuti prstima, pa i zaraditi potres mozga ili što već. I još je to bila, što se kaže, ‘slabija’ noga… Može li se zabiti ljepši posljednji gol za svoj klub!?

Dok je vratar postavljao živi zid, gledao sam ga i razmišljao — majstore, možeš ga namještati koliko god hoćeš, ali ako ga prebacim…

Jednom sam prilikom pitao starog zna li otprilike koliko je zabio slobodnjaka, na što je bubnuo kako je ulazilo njih četiri iz 10 pokušaja. Je, malo morgen, rekao sam. Možda na Hitrec-Kacianu.

Valjda je takvu prosudbu donio baš zbog treninga, pogotovo ako pričamo o takvim, ajmo reći, idealnim slobodnjacima. Ako bi se stari približio golu za još metar-dva, obično bismo zaključili kako takav gol i nije teško zabiti. Treba samo odmjereno prebaciti zid i vratar nema šanse. Ako tako postavimo stvari, možemo reći kako slobodnjak briše barem dio velike razlike između amatera i profesionalca. Za razliku od ostalih segmenata igre, on je pošteniji prema amaterima — tu se vrijeme i prostor, dva najbitnija elementa igre, zamrzavaju i nisu bitni.

Spektakl, ali i nepravda

Koliko god slobodnjak pokazivao pošteno lice prema jednom amateru, on ima i svoje nepravedno naličje. Ako se uopće dogodi idealan slobodni udarac po utakmici, može ga izvesti samo jedan odabranik. Ako ga promaši, tog se manje-više nitko neće sjećati, no ako ga zabije — masa će izvođača slaviti kao velemajstora, zahvaljivat će mu na nezaboravnom remek-djelu. Nema tu nikakve asistencije i rijetko kome je bitno tko je izborio prekršaj. Nema predasistencije koja je uhvatila obranu u raskoraku, nema sjajne akcije ili oduzete lopte koja je prethodila akciji.

Nerijetko se dogodi i da izvođača ‘usisa’ pomisao o spektakularnom pogotku pa ‘zajebe’ suigrače, pucajući u situaciji kad bi centaršut bio optimalniji. A, kao što smo vidjeli, ako ga bogovski pogodiš, vratar se može samo počešati za onu stvar. Upravo zbog  specifičnog i uzvišenog statusa, slobodni udarac je točka u kojoj se sukobljavaju najmanje dva ega, ali i točka u kojoj se trenerov autoritet može sukobiti sa igračevim.

Svu spektakularnost jednog slobodnjaka, ali i njegovu nepravdu i sebičnost utjelovljuju dvojica najboljih nogometaša na svijetu — Cristiano Ronaldo i Lionel Messi.

Kad je Ronaldo prošlog ljeta stigao u crno-bijelo jato, dočekala su ga dva odlična izvođača slobodnih udaraca – Miralem Pjanić i Paulo Dybala. Vrlo brzo se poteglo i pitanje izvođenja slobodnjaka, a Pjanke se odmah pokunjio i izjavio kako su oni sada 100 posto u nogama Ronalda. Takvu nepravdu pokušao je koji mjesec kasnije ispraviti Massimilano Allegri rekavši kako je Ronaldo “pametan momak”, što je valjda trebalo značiti kako će udarce s bliže udaljenosti prepuštati spomenutom dvojcu. Takvo što je zapravo prilično logično; statistički gledano, Ronaldo je oduvijek bio iznadprosječno dobar izvođač slobodnjaka, ali uvijek sa veće razdaljine. Uostalom, tehnika ‘suhog lista’ koju koristi najboljom se pokazuje upravo s većih udaljenosti. Radi se o tehnički jako zahtjevnom udarcu, jer loptu treba opaliti, nogometnim žargonom, između pune i unutarnje da bi ona počela naglo padati i lelujati, baš poput suhog lista s kakve grančice.

Usprkos svemu, Ronaldo je do veljače bio najgori izvođač slobodnjaka u Serie A. Profućkao je 13 udaraca za ravno nula golova (sljedeći je Lorenzo Insigne s omjerom 0/8) i nerijetko je uzimao baš te udarce iz Pjanićeve zone. Tako je slobodni udarac protiv Atlético Madrida u Torinu, koji je bio udaljenost bolja za Pjanića, zafitiljio u zid. Naravno, dotad je Cristiano zabio dva komada na utakmici, tako da nije bilo dvojbi tko će ga pucati.

Vjerojatno veće ovlasti ima Messi, koji je od sezone 2014./2015. do prosinca prošle godine zabio 17 slobodnjaka u ligi, najviše od svih u ligama Petice. Za to mu je, međutim, trebalo 179 pokušaja, što ga s 9,5 posto svrstava na 15. mjesto najboljih izvođača. Kad smo već kod tog postotka zabijenih slobodnjaka, tzv. conversion ratea, valja reći kako je on, dugoročno gledano, prilično dobar orijentir koliko je netko dobar izvođač.

Ono što conversion rate ne računa jest način na koji je netko zabio slobodnjak. Ronaldo zabija slobodnjake za nijansu teže od nekakvog prosjeka — što zbog udaljenosti, što zbog spomenute zahtjevne tehničke izvedbe. Također, conversion rate ne otkriva koliko je netko raznovrstan. Primjer za to je “Ubojita levica” Siniša Mihajlović koji je zabijao i s manjih i s većih razdaljina, koristeći tu ljevicu na razne načine — od udarca unutarnjom, punom unutarnjom, gromovitog čisto punom, pa s malo vanjskog felša itd.

Tehnička zakonitost

Bilo kako bilo, i Messi i Ronaldo nadprosječno su dobri izvođači slobodnjaka, ali i oni najsebičniji koji do krajnosti razotkrivaju nepravedno naličje slobodnjaka. Problem je prilično jasan — obojica obilato pucaju i iz onih situacija koje im najmanje odgovaraju. Od sezone 2008./09. do 2016./17. u La Ligi i Ligi prvaka Messi je s lijeve strane zabio dva pogotka; u istom razdoblju i istim natjecanjima Ronaldo je s desne strane sakupio dva (uz jedan nategnuti). U Barceloni je danas na hlađenju Philippe Coutinho koji je nevjerojatno dobar izvođač slobodnjaka, a koji je od dolaska u Barcelonu u ligi izveo jedan jedini slobodni udarac do tog prosinca prošle godine.

Treba imati na umu kako se u Coutinhovu slučaju radi o prilično malenom uzorku od pet postignutih golova iz 25 pokušaja, a i to da je Messi prošle i ove sezone  poboljšao svoj postotak, zabivši najmanje još jedan s te lijeve strane. A taj vjerojatno malen uzorak imaju i ostala dvojica na čelu liste. Primjerice, Levanteova ‘desetka’, Makedonac Enis Bardhi, zabio je šest od 27 slobodnjaka, a s Messijevim brojem udaraca takvom bi učinkovitošću dosegao brojku od 40 pogodaka; čak i da je racionalan, tj. da puca samo ono što mu odgovara, takvo što se čini teško ostvarivim. Možda na treningu.

I tu dolazimo do Pjanića i Dybale, dvojice za koje bismo mogli reći da imaju reprezentativan uzorak, pogotovo Pjanke. On je iz 74 pokušaja zabio 10 pogodaka, nedavno s 20-tak metara Napoliju još jedan, dok je Dybala po postotku čak i bolji — devet iz 51 pokušaja (17,6 posto). Ono s čime se oni danas bore, u Realu su se borili Gareth Bale, James Rodriguez, Mesut Özil i Ángel Di María, svi ‘blaženi’ ljevaci; Ronaldo je u jednom trenutku imao sušu od 56 uzastopno promašenih slobodnjaka, pa, opet, uvijek je mogao reći kako je zabio ovakvu gajbu.

Koliko je slobodni udarac nepravedan uvjerio sam se pošto sam godinama u svojoj ekipi poštivao zakon starijeg. Doduše, trebalo mi je neko vrijeme da otkrijem vlastitu osobnost — nešto što mi je stari znao govoriti, a što nisam do kraja shvaćao što znači. Naprosto sam vjerovao kako postoji jednostavna tehnička zakonitost koju valja zadovoljiti kako bi slobodnjak ušao gdje hoću. Da, naravno da postoji: stajna noga mora biti uz loptu prilikom udarca, a pogled s lopte ne smije bježati tik prije udarca, nešto što mi se praktički do juniora događalo. Ispravljanje toga dramatično mi je popravilo preciznost, a onda sam ‘progledao’ shvativši kako mi onaj beckhamovski zalet najviše odgovara — takva rotacija tijela prilikom zaleta dopuštala je da se ‘naslonim’ na loptu, pri čemu je dobivala na brzini i na felšu koji bježi od vratara.

Vrijeme i prostor

Igrala se tako prije koju godinu 15. minuta one županijske iliti seljačke lige kad je splet okolnosti dozvolio prekršaj u vrućoj zoni, taman podešenoj za amatere. Štrecnulo me je u prsima, ali već se našao taj stariji jebivjetar, spreman ‘preuzeti odgovornost’. Ipak, trener se zaderao kako je na mene red, na što je dotični, sve u ‘timskom’ duhu, podivljao i počastio ekipu psovkom – sve se, dakle, odvrtilo po tom seljačkom, amaterskom scenariju.

Dok je vratar postavljao živi zid, gledao sam ga i razmišljao — majstore, možeš ga namještati koliko god hoćeš, ali ako ga prebacim, možete se svi skupa uhvatiti za onu stvar. Nisam trebao primiti loptu u srcu terena i brzo pronaći rješenje ili donijeti kakvu munjevitu odluku u šesnaestercu. Imao sam vremena i prostora koliko sam želio. Prebacio sam taj zid i da je na golu bio isti onaj Gabrić vjerojatno bi opet samo natukao rebra.

Takav je slobodnjak — pošteniji prema nama amaterima, a nepošten prema onom suigraču-jebivjetru i bespomoćnom vrataru. I tad, dok su me suigrači zasipali komplimentima i tapšali kao da sam kakav velemajstor, meni je u glavi odzvanjao onaj zapanjeni i duboki glas Bože Sušeca…

“Kakav gol, kakav goool!“

Ne propusti top članke