Čast Hernándezovih

Theo izlazi iz sjene brata Lucasa. S onom očevom je nešto složenije

Zadnja izmjena: 30. prosinca 2020.

Theo Hernández se na Badnjak uvalio u fotelju obiteljskog doma, i otvorio novine. Theo-Milan, sjajan posao od 20 milijuna, kaže naslov na La Gazzetti dello Sport. Theo Hernández drži Vragove na vrhu, tvrdi pak Corriere dello Sport, dok na Tuttosportu vrišti zaključak kako Gubitak za Real Madrid postaje dobitak za Milan, uz podnaslov da on, lijevi bek, “sada vrijedi i preko 70 milijuna eura”.

Zaklopi novine i počne razmišljati. Dan ranije je u drugoj minuti sudačke nadoknade zabio pobjednički gol Laziju za titulu jesenskog prvaka, i to neporaženog. Ne računajući onu utakmicu protiv Genoe koju je prosjedio zbog lakše ozljede mišića, Hernández je u zadnja tri nastupa zabio tri gola i dodao im jednu asistenciju; s čak dva gola Parmi sredinom mjeseca spasio je Milanu auru nepobjedivosti. I baš tako se i on nekako osjeća, nepobjediv, dajući izjave kako su mu to “najbolji trenuci u karijeri”.

Paolo Maldini je, oduševljen, istrčao na travnjak nakon tog gola Laziju, što je Theu bila posebna čast, pošto je u više navrata tvrdio kako je Paolo ponajbolji bek svih vremena. Ima tu vjerojatno i malo dodvoravanja, pošto je na njegovo insistiranje i stigao na San Siro, ali naravno da u globalu nije ništa krivo rekao. Samo, u moru tih osjećaja prožetih ekstazom i ponosom, taj je Maldinijev zagrljaj imao i očinsku toplinu; onaj osjećaj kada stari vidi da mu je dijete izraslo u pravog čovjeka, pa se oslobodi iz okova sputanih emocija i stisne ga čvrsto uz sebe.

Theo taj osjećaj baš i ne zna, sputan ili ne.

Nogomet je Theu i bratu Lucasu podario sreću najviše iz razloga što su putem njega vratili osmijeh na lice svojoj mami

Jean-François Hernandez bio je stoper, visok i jako dobar u skoku, koji je do 1994. skupio preko 150 nastupa za Toulouse. Nakon toga je odradio sezonu u Sochauxu, prije nego što su ga pikirali u Marseilleu i to nepune dvije godine nakon što je klub osvojio titulu europskog prvaka. Doduše, u takvom Marseilleu Jean-François i ne bi mogao dobiti mjesto u prvoj momčadi, ali ovo je bio onaj post-Tapiev Marseille, ponižen zbog afere s namještanjem utakmica i demotiran u drugu ligu. U toj kampanji klubu je njegovo iskustvo bilo dobrodošlo, pa je kao prvi izbor na stoperu Hernandez pomogao toj šarolikoj ekipi da ulovi drugo mjesto i povratak u Ligue 1. Iako je s vremenom premješten u drugu momčad, Hernandezu je to bio vrhunac karijere, ali i života. Za vrijeme boravka u klubu dobio je i dvojicu sinova, Lucasa i Thea.

S obitelji se Jean-François naknadno preselio u Madrid, u kojem je pokušavao produžiti karijeru polovično uspješnim nastupima za Rayo Vallecano i Atlético, prije nego što se 2002. i službeno umirovio. Ispalo je da je to ‘umirovljenje’ podrazumijevalo i puno više od onog igračkog, jer se stari jednog dana bez pozdrava samo pokupio na Polineziju s mlađahnom španjolskom TV-zvijezdom Sonijom Moldes. Obitelji nije ostavio ništa, i to će biti zadnji put da su Theo i Lucas čuli od svog oca.

Na različitim stranama

Obojica su se kasnije susretali s određenim oblicima devijantnog ponašanja, uključujući i Theovo uhićenje 2017. zbog sumnji u silovanje ruske manekenke. Ona je, doduše, naknadno prokazana zbog lažnih optužbi, dok je Lucas otprilike u istom periodu priveden zbog sumnji u obiteljsko nasilje nakon što je jedne večeri pijan došao kući, da bi njegova djevojka te noći stigla u bolnicu s ozljedama.

Braća su u tom trenutku već gradili ozbiljne karijere u ozbiljnim klubovima; Lucas je za Atléticovu prvu momčad debitirao kao 18-godišnjak u prosincu 2014., i ondje će odigrati 70-ak utakmica prije nego što ga kupi Bayern za rekordnih 80 milijuna eura. S druge strane, Theov karijerni put nije bio tako jednostavan. S jedne strane nogomet je bio dio njih i njihove ličnosti. Njihov stari je bio možda ne baš elitni, ali razmjerno uspješni profesionalni nogometaš, a činjenicu da su se uopće nastanili u Madridu i dobili prigodu krenuti njegovim stopama u redovima planetarno popularnih klubova mogu direktno zahvaliti očevoj karijeri. S druge strane, oni su od oca i njegove ličnosti htjeli što dalje i što brže pobjeći, ali im je jedino nogomet nudio izlaz.

Zapravo je Theo bio taj koji je prvi krenuo u nogomet, iako je bilo mlađi. Mama je ostala samohrana, i kako je gotovo čitava obitelj ostala u Francuskoj, nije imala nikog da pričuva Lucasa dok Thea svakog jutra vozi na treninge. Na kraju su treneri pozvali i Lucasa da se pridruži treninzima. Theo je bio zanimljiv igrač i nedvojbeno talentiran, ali je imao tu nesreću da je u prvoj momčadi na lijevom beku Filipe Luís bio nezamjenjiva opcija. Stoga je, u isto vrijeme kad i Marcos Llorente, poslan na kaljenje u tada drugoligaški Alavés, koji su te sezone odveli do senzacionalnog prvog finala Cope del Rey. Ne samo to, već je i u finalu protiv Barcelone ostao zapamćen po golčini iz slobodnjaka, na kraju tek za smanjenje poraza.

Međutim, bio je i ostao u sjeni. S jedne strane Luísovoj, a s druge je u očima ljudi na Calderónu uvijek bio Lucasov mlađi brat, što mu nije nimalo smetalo. Dva su brata, u nedostatku prave očinske figure, ionako bila ovisna jedan o drugom,, a primarni im je cilj bio da majci osiguraju sretnu i mirnu starost tako što će kroz nogomet odrasti i sprati ljagu, onu koja je preko oca prešla i na samu igru, barem što se obitelji tiče. Ipak, Theo je želio skrenuti pozornost na sebe i na svoj talent, pa je — unatoč prosvjedima tadašnje djevojke, koja je i javno progovarala o svom čvrstom anti-Madridista stavu — u ljeto 2017. prihvatio poziv i potpisao za mrskog gradskog rivala.

Vječno povezana, braća su se te jeseni našla na različitim stranama u žestokom El Madrileñu.

“Kada odu na derbi, reći ću im da ih volim i da se nadam da će sve proći u najboljem redu, kao i to da se ne tuku, jer su na kraju krajeva braća”, izjavila je tada presretna mama Py Laurence. “Biti će prekrasno vidjeti ih, a najviše od svega ću biti ponosna na njih obojicu”.

Zatvaranje kruga

I zbilja, među braćom je i dalje bilo međusobnog uvažavanja i ljubavi, onih koje ni suprotne strane u madridskom derbiju ne mogu razdvojiti. Naravno, međusobno su se podjebavali ruganjem na račun personaliziranih rođendanskih torti u klupskim bojama, ili šaljivim božićnim čestitkama u kojima je “Real Madrid četvrti”. Njihov je san i prvi i zadnji cilj u životu tu bio već debelo ostvaren: sve majčine žrtve, odrađivanja raznih poslova i nebrojene vožnje na treninge kako bi im omogućila da se bave onim što vole, bez obzira što ju je to u tom trenutku tek podsjećalo na svog bivšeg muža, sve su sada to nadoknadili i ispisali vedre stranice obiteljske povijesti.

No, Theo je, nakon što su se obojica izvukla iz tamne sjene svog oca, ostao na još jednom zadatku. U Real Madridu je također bio u sjeni — prvo Marcelovoj, a onda i onoj Ferlanda Mendyja, čijim je dovođenjem iz Lyona u lipnju 2019. klub praktički poručio Theu da na njega ne računa.

On je ekspresno prihvatio Maldinijevu ponudu za prelazak u Milan. Iako je u pitanju bila izrazito turbulentna sredina, Maldini mu je nudio da među Rossonerima konačno postane prvi izbor, a ne nečija zamjena. Theo im je to vratio sa čak 11 golova i 10 asistencija u svega sezonu i pol od dolaska, i to s pozicije lijevog beka. Nakon ove, za Milan sjajne polusezone, počela je već i licitacija na račun toga koja ga od dvije reprezentacije prva treba pozvati u svoju seniorsku momčad. Za Francusku je do sad samo nastupao u mladim selekcijama, i ako bi prihvatio taj poziv, onda bi vrlo lako mogao iz postave istisnuti baš Lucasa, koji nerijetko starta i s bekovske pozicije u momčadi aktualnih svjetskih doprvaka.

Onim Paolovim očinskim zagrljajem nakon bitnog i velikog slavlja protiv Lazija je na neki simbolični način zatvorio svoj životni krug, barem u onom dijelu u kojem je želio dokazati svom ocu da su on i brat bolji ljudi od njega.

“Nismo ništa od oca čuli već 12-13 godina”, govorio je jednom prigodom Theo, sada i sam otac. “Nije nam se javio ni nakon Svjetskog prvenstva. Ne mogu zamisliti ostaviti mog sina; čak i ako trebam za njegovu sreću spavati pod mostom, spavat ću”.

Nogomet je Theu i bratu Lucasu podario sreću najviše iz razloga što su putem njega vratili osmijeh na lice svojoj mami. U njemu su zapravo našli sebe kakvi su željeli biti, i to je osjećaj koji je u Theovoj glavi vrijedan najudarnijeg novinskog naslova.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.