Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Cavani: Zvijer u kavezu

Urugvajski napadač pati u Parizu

Zadnja izmjena: 8. veljače 2020.

Rijetko je koji igrač zadovoljan na klupi, ali gledati Edinsona Cavanija kako i sinoć sjedi na Paris Saint-Germainovoj klupi i čeznutljivo gleda kako mu suigrači svladavaju Nantes za 19. pobjedu u 23 ligaška susreta je kao gledati kakvog životinjskog predatora zatočenog u kavezu. Zbijenog u uski okvir, lišenog svog ubojitog poteza i osuđenog na povremeni usputni pogled znatiželjnih prolaznika.

A nekada je slobodno lutao poljima, vrebao i sijao strah, iz utakmice u utakmicu.

To da je Cavani jedan od najboljih golgetera ere u kojoj je igrao ne govori samo opći dojam. Otkako se u siječnju 2007. domogao Palerma i liga Petice, ukrcao je 233 ligaška pogotka u dresovima četiriju klubova za koje je nastupao, čime je na napadačkoj top listi prošlog desetljeća odmah iza nedodirljivih, Lionela Messija i Cristiana Ronalda. U međuvremenu je sa 104 pogotka u 138 nastupa postao i peti najbolji strijelac u Napolijevoj povijesti, za PSG je u 294 službena nastupa zabio nevjerojatnih 198 golova. Iako ima ispred sebe devetoricu igrača s više nastupa za Parižane, nitko mu u pogledu golova ondje nije ni blizu. Čak mu ni legendarni Pauleta, golgeter iz nekog prošlog života kluba, sa svojih 109 golova ne može držati svijeću u tom pogledu, a nije ga u četiri godine provedenih na Parku Prinčeva prestigao ni Zlatan Ibrahimović, koji je ostao na 156.

U klubu su ga šutke gurnuli u drugi plan, bez imalo grižnje savjesti što mu već uoči početka sezone nisu omogućili transfer

Ali život ne mari za prošlost više, pogotovo ne u ovom dobu, i kada dođu godine — a za točno devet dana Edinson slavi 33. rođendan — on vas bez pardona baci u sjenu, iza onih koji dolaze. To bi donekle bilo i shvatljivo da u Cavaniju još nema jako puno snage i volje za zabijanjem i rušenjem rekorda. Upravo snaga ono što je ključno, jer volje za bijegom zubu vremena ima svatko, razlika je samo može li to i napraviti. Cavani još uvijek poprilično može, zato i je na neki način još tužnije vidjeti da ga je situacija u kojoj se našao, s propalim prelaskom u Atlético Madrid ove zime i vrlo izvjesnim nastavkom osobne agonije kroz koju prolazi u sjeni mlađih PSG-ovih zvijeri. Onih koje se naljute čak i ako ih Thomas Tuchel poželi ostaviti svježe tako što ih izvadi u kasnoj fazi već riješenih utakmica.

Ne želim reći kako bi Tuchel trebao gurati Cavanija nauštrb nekog od tog ubojitog trozupca, već kako ne bismo trebali ravnodušno ispratiti njegovo gašenje, zbog kojeg se ponovno aktualiziralo ono njegovo lamentiranje kako bi po isteku ugovora u Parizu ovog ljeta mogao obznaniti i kraj karijere. Istovremeno je vrlo indikativno bilo kada je interes za njim pokazao Diego Simeone, i to bez obzira što je ove sezone uslijed dobre forme suigrača unutar Tuchelova sustava, ali i povećane frekvencije ozljeda koje su ipak neminovnost u toj fazi karijere, Cavani odigrao svega 500-njak minuta. Simeone je izgleda među rijetkima koji u potpunosti razumije njegovu poziciju kroz ono što i dalje Cavani može dati njemu i nogometu.

Jer sve sluti na to da ćemo pravu vrijednost Cavanijeve karijere, baš kao dobrim dijelom i Simeoneova Atlética, uvidjeti tek kada im dođe kraj.

Uvijek borba, uvijek pod povećalom

Još otkako je prvi put privukao pažnju šire javnosti, kada je 2007. na Svjetskom prvenstvu do 20 godina održanom u Kanadi bio najbolji strijelac turnira sa sedam golova, Cavani se borio za svoje mjesto.

Ondje je u vrhu napada bio uparen sa Luisom Suárezom, u čijoj će sjeni provesti dobar dio seniorske reprezentativne karijere. Na vječnoj listi strijelaca urugvajske reprezentacije je drugi, s devet golova manje od Suáreza, ali razlika u percepciji njih dvojice se uvijek nekako činila dosta većom od toga. Uloga Suárezova prvog asistenta češće je pripadala Diegu Forlánu, pogotovo nakon trijumfalnog pohoda  na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi. Cavani je šutke trpio dok ga se guralo široko, na poziciju kojoj se morao adaptirati kako bi napravio mjesta za njih dvojicu.

Slične stvari su mu se događale i u klupskoj karijeri.

U Palermu je nakon blistavog starta na neko vrijeme postao druga violina, iza sunarodnjaka Abela Hernándeza. Prelaskom u Napoli je prvi put uživao neprikosnovenu ulogu prve špice, pumpajući svoje brojke, čime je pomogao u osvajanju prvog trofeja još od ere Diega Maradone, te 2012. u klupske vitrine je stigla Coppa Italia. Priskrbilo mu je to transfer u PSG, ali ni 65 milijuna eura odštete u tada najvećem transferu u povijesti francuskog nogometa nije mu osiguralo glavnu ulogu u momčad. Ne kraj živog Zlatana u napadu. Još je jednom Cavani morao služiti interesima bogova koji su na pijedestalu bili postavljeni više, što je i na Parku Prinčeva značilo da se mora snalaziti na njemu neprirodnijoj, krilnoj poziciji, dodatno ograničen Ibrahimovićevom potrebom da ordinira na širokom prostoru, čime je Cavani ostao uskraćen i za mogućnost ulaska u sredinu.

Zlatan je došao, zabijao i prošao, a Cavani je tek sa 29 godina konačno dobio prigodu zasjati kako spada u ulozi koju je čitavo vrijeme tražio. I tek je tada osjetio što znači paušalnost i gnjev prosječnog navijača; kao kada je 2017. zabio 47 golova u isto toliko utakmica, čime je ispred njega bio samo Messi, ali je svejedno bio pod povećalom kao rijetko tko drugi. Za jedne je njegova konverzija bila loša, osobito u Ligi prvaka, radile su se kompilacije njegovih promašaja i tvrdilo da nije “igrač za velike utakmice” i da je “lako bildati” brojke u Francuskoj.

Kao da nisu bili svjesni da pričaju o čovjeku koji je zabijao na Svjetskim prvenstvima i koji je i u tom periodu prozivki zabio neke izrazito bitne golove, poput ona dva gola Arsenalu u Ligi prvaka 2016., čime je otvorio put do osmine finala protiv Barcelone. Naravno, i njoj je tada također zabio dvaput: prvi put u demoliranju 4:0 kod kuće, a onda i u onom nezaboravnom uzvratu, u kojem je golom u 62. minuti naizgled Parižane spasio sramote, samo da bi ona ipak došla u smiraju susreta.

I nakon što je trpio bujicu uvreda poslije tih 6:1, Cavani je sutradan došao u svlačionicu klupskog trening-centra i na zid, uz riječi s bedastih motivirajućih slogana poput “ambicioznost” i “pobjeda” na komad izolir trake velikim slovima nadopisao “humilité”, poniznost.

Stvar navike

Pristao je biti žrtva i gromobran ostatku momčadi, u kojoj je bilo nekoliko mladih igrača koje je takva razina bolesne ambicije i pritiska mogla uništiti. Nastavio je to biti i dalje, kao možda i najveća žrtva i meta tog pritiska okruženja koje ne vidi dalje od svog nosa, i koje bi sve i da je podignuo razinu efikasnosti na onu koja nosi i 50, ma i 60 golova po sezoni tražila više, bolje.

U klubu su ga šutke gurnuli u drugi plan, bez imalo grižnje savjesti što mu već uoči početka sezone nisu omogućili transfer u sredinu koja bi ga mogla konačno ispravno valorizirati. S obzirom na to da se radi o jednom od najvećih profesionalaca u modernom nogometu, igraču koji iz dana u dan na sebi nadljudski radi kako bi tijelo i dalje držao u što je moguće boljem stanju, pitanje angažmana nije dvojbeno ni iz kojeg kuta.

Zvijer u zatočeništvu možda će šutke gledati u prazno kroz rešetke iza kojih su je postavili; to je jednostavno stvar navike. Prava tuga je što uslijed te iste navike otupi toliko da ni ne postaje svjesna kako će jednog dana tiho doći i njen kraj u tom kavezu. Cavani se dobar dio svoje karijere borio da konačno izađe iz sjene i pitanje je hoće li se i ovaj put izvući prije nego što bude prekasno.

Ne propusti top članke