Razlog je jednostavan.

Svjetskog prvenstva 1998. se zapravo ni ne sjećam. Ostale su samo neke sjene, uspomene na vatromet poslije Njemačke, dernjavu i uzbuđenje slavlja svih tih pobjeda kojima nisam shvaćao značenje. Između tih sjena, usmjerenih na emocije i folklor koji prati nogomet, preživjelo je tek jasno sjećanje na gol Dennisa Bergkampa Argentini u četvrtfinalu. To je moje prvo nogometno sjećanje i prvi gol koji pamtim do najsitnijih detalja, ali je nekako izoliran i potpuno izvan konteksta.

Ako nije bio svoj, Karel Poborský nije vrijedio sedam sličica. Ako je bio svoj, vrijedio je više nego cijeli album

Karel Poborský je druga stvar. Tada sam dovoljno dobro pamtio utakmice da bih bio sasvim svjestan kompleksnosti utakmica. One više nisu bili bljeskovi golova i emocije, to je bio pravi nogomet koji traje 90 minuta i ima neku svoju logiku koju bih nekad prepoznao, a nekad ne bih. Međutim, bio sam svjestan da postoji nešto dublje. Ne znam koji je bio povod i koja je bila logika iza toga, ali na televiziji su tih dana ponovo prikazali četvrtfinala Eura 1996. između Portugala i Češke. Danas je to tek zrnata snimka na YouTubeu, ali jasno se sjećam osjećaja kada je Poborský zabio gol.

Izdriblao je kroz četvoricu igrača, lopta se odbijala malo od njega, malo od njih i nekako je išla naprijed, a onda je shvatio da je Vítor Baía izašao sa crte i Poborský je samo potkopao loptu kako bi ga prebacio u lobu koji nije bilo moguće uhvatiti.

Poništiti nogomet

Dotad je ta utakmica imala neku svoju normalnu logiku. Portugal je napadao, češki vratar je poskidao neke udarce, Češka je imala svoje prilike i igrala se sasvim obična utakmica. Onda je loptu uzeo Poborský i potpuno poništio svu logiku koja postoji u nogometu.

Valjda sam tada po prvi puta postao svjestan da u nogometu može postojati magija protiv koje se ne može i koja poništava sve normalno na travnjaku.

Dotad, čak i kad nisam nešto shvaćao zašto i kako se događa, znao sam da je stvar u meni i da moram samo još bolje naučiti uzroke i posljedice, a ovdje sam bio svjestan da toga nije bilo. Na trenutak se logika isključila i postojao je samo Poborský. Onaj prolazak kroz četvoricu nije mogao zaustaviti apsolutno nitko, čovjek je naumio proći i prošao je. Lob koji je uputio je bio savršen, a kada opalite savršen lob, nitko ga ne može obraniti. Bez snage, bez truda, samo čista vještina. Ono što je on napravio nije bilo nogometno, bilo je toliko iznad toga.

Puno igrača kasnije je pokazalo da može napraviti slične stvari, ali prvi za kojeg sam bio svjestan da može poništiti logiku u nogometu i koji me naučio koliko to vrijedi bio je baš Poborský. Naravno da sam onda po svaku cijenu morao imati njegovu sličicu. Čovjek je bio čarobnjak, on je imao sposobnost poništiti nogomet i izvesti magiju.

Slično je razmišljao i Sir Alex Ferguson.

Vidio je koliko je dobar i kako može pobjeđivati suparnike svojom magijom i odmah nakon Eura je doveo Poborskog u Manchester United. Bila je to prilika za iskorak na veliku scenu jer tom trenutku Poborskom su bile 24 godine i dotad je igrao za České Budějovice, FK Viktoriju Žižkov i Slaviju Prag. Imati 24 godine tada i imati 24 godine sada nije isto. Zbog pravila o strancima i svega što je promijenilo Bosmanovo pravilo, igrači su rjeđe radili transfere i duže su ostajali ‘mladi’. Danas je igrač s 24 godine debelo formiran karakter koji je već prošao dobar dio profesionalnih izazova i svatko tko ga kupuje može znati što će dobiti s njim. S Poborskim 1996. niste to mogli znati i on je s 24 godine još uvijek bio mlad igrač koji se nije snašao u Unitedu.

Njemu se igrao nogomet

“Transfer iz Slavije u United sredinom 1990-ih za mene je bio kao prelazak u drugi svijet“, ispričao je Poborský u intervjuu za FourFourTwo. “Bio je to ogroman korak za moju karijeru i za moj život. United je imao sjajnu momčad, a ja nisam pričao engleski i jezična barijera je bila moja najveća prepreka. Odrastajući u Čehoslovačkoj u doba komunističkog režima, engleski se nije učio u školama i sve što smo učili je bio ruski. Kada ideš negdje, prva dva ili tri mjeseca su ključna kako bi ostavio dobar dojam i nije idealno kada ne možeš komunicirati s ljudima.“

Zapravo, s Karelom se dogodila ista stvar kao i s njegovim sinom Patrikom koji je odbijao ići u vrtić jer ondje nitko nije razumio što govori. Nije se mogao uklopiti jer nije mogao komunicirati s ljudima oko sebe.

Osim jezika, problem je bio i David Beckham. Nakon što je 1995. odradio posudbu u Preston North Endu, vratio se u United i sve više se nametao kao ključni kotačić u momčadi. U kadru je još bio i Éric Cantona, tako da je Poborský došao u situaciju u kojoj se nikada prije nije našao. Osim što nije mogao komunicirati sa suigračima, do tog trenutka je on uvijek bio taj koji je najtalentiraniji i koji je u središtu pozornosti, oko kojeg se vrti cijela momčad, čekajući da trenutkom magije slomi nogometnu logiku. U Unitedu toga nije bilo, konkurencija je bila brutalna i Poborský se nije mogao nametnuti.

Valjda je zbog toga prihvaćao ponude da igra za rezervnu momčad. Jordi Cruijff to nije želio, on je takve utakmice odbijao iako je bio u gorem položaju što se tiče minutaže u prvoj momčadi, ali Poborský je bio drugačiji. Njemu se igrao nogomet; on nije radio razliku između Europskog prvenstva na kojem ga je gledao cijeli svijet i lige rezervi u kojoj je igrao po blatnjavim pomoćnim terenima. Sve što je bilo važno bio je dobar dribling ili fin šut koji vratar ne može ni teoretski obraniti, kao što Vítor Baía nije mogao obraniti lob kojim ga je prebacio na Euru. To je bio univerzalni jezik koji je Karel savršeno govorio i koji su svi razumjeli, tu je bio opet u središtu pozornosti i tu je mogao raditi ono što je uvijek radio najbolje — lomiti utakmice svojom magijom.

“Pitao sam Sir Alexa hoću li ikad dobiti šansu igrati u prvoj momčadi”, ispričao je Poborský zaključak svih mjesečnih sastanaka s Fergusonom na kojima mu je trener stalno ponavljao kako je zadovoljan njegovim pristupom i izvedbama. “Imali smo dobar odnos i veselio sam se tim sastancima jer sam tu vidio svoju priliku da napredujem. Kad sam ga pitao za šanse da igram, ponovio mi je da je zadovoljan sa mnom kao i mjesec dana ranije, ali mi je i rekao da u momčadi ima mnogo sjajnih igrača i da ne mogu svi igrati. U tom trenutku sam znao da moram otići jer sam želio igrati u prvoj postavi, to mi je bilo bitnije od ičega drugoga.”

Biti svoj

Nakon 18 mjeseci Poborský je napustio United i otišao u Benficu, gdje je ponovo našao svoj ritam. Igrao je, oduševljavao je sve i bio je ponovo onaj stari Karel — češki čarobnjak koji je mogao sve s loptom.

“U Manchesteru je kiša padala 20 dana u mjesecu, a u Portugalu smo bili na plaži”, opisao je Poborský glavnu razliku nakon prelaska. “Osjećaj je bio gotovo kao da sam na odmoru, bio sam opušten i mogao sam igrati nogomet onako kako sam znao. Čak je i u svlačionici bilo lakše — nisam pričao portugalski, ali bilo je još ljudi koji nisu pričali jezik, tako da se nikad nisam osjećao odbačenim.”

Odradio je dvije sezone u Portugalu i našao je svoj mir. U jednom derbiju je iskoristio priliku i ponovo lobao Vítora Baíju koji je branio u Portu. Jednostavno je vratio je samopouzdanje i postao dio momčadi u svakom smislu te riječi. Ponovo je bio u centru pozornosti i mogao je raditi ono što najbolje zna, a to je igrati nogomet izvan svake logike koja je određivala sve ostale na terenu, što je još jedan lob preko Baíje savršeno ilustrirao.

To je shvatio i Lazio koji ga je doveo u momčad koja je tada bila nevjerojatna i borila se za naslove u vrijeme kada je Serie A bila najjača. U momčadi s Alessandrom Nestom, Juanom Sebastiánom Verónom, Pavelom Nedvedom, Hernánom Crespom, Marcelom Salasom i Gaizkom Mendietom, Poborský je bio standardni član momčadi. Uostalom, izravno je donio naslov Juventusu kada je 2002. u zadnjem kolu zabio dva gola Interu kojem je pobjeda donosila titulu.

Međutim, Poborský se nije osjećao ugodno u Italiji. Italiju, zapravo, treba razumjeti da biste mogli do kraja uživati u njoj. To je zemlja u kojoj te navijači ponekad vrijeđaju i onda kada zabiješ gol, a istovremeno ne možeš prošetati gradom od svih koji te žele pozdraviti. To je kultura u kojoj svi znaju bolje od tebe i svi ti to imaju potrebu objasniti. Za nekoga poput Poborskog, koji je znao bolje od drugih i koji je samo želio igrati nogomet, to je bilo previše. Nakon samo dvije godine u Rimu odlučio se vratiti u Češku.

Bilo mu je tek 30 godina i imao je dovoljno vremena da održi karijeru na vrhunskoj razini. Uostalom, dvije godine kasnije je bio najbolji asistent na Euru 2004. i jedan od najboljih igrača prvenstva, tako da je u njemu definitivno još bilo goriva. Stvar je bila u tome da se Poborský morao osjećati ugodno da bi igrao svoj nogomet, morao je biti opušten i sve to što je nosio United i Lazio ga je opterećivalo. To je sasvim u redu, jer prirodno je da čarobnjaci budu u središtu pozornosti i još prirodnije je da ih obični ljudi ne shvaćaju. A Poborský je bio upravo to — čarobnjak koji je bio sposoban izvoditi magiju i poništavati svu logiku u nogometu, toliko da ljudi često nisu shvaćali koliko je dobar i što mu je potrebno da bude svoj.

Jer ako nije bio svoj, Karel Poborský nije vrijedio sedam sličica. Ako je bio svoj, vrijedio je više nego cijeli album.