Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Chapecoense, u sjeni tragedije

Tri godine nisu dovoljne za liječenje takve tuge. Chape je ispao u drugu ligu

Zadnja izmjena: 19. prosinca 2019. Photo by Buda Mendes/Getty Images

Na Areni Condá, natiskanoj s 22.500 duša odjevenih u zeleno-bijelo, igrala se 93. minuta kad je vratar domaćeg Chapecoensea, sad već legendarni Marcos Danilo Padilha iliti Danilo, obranio prizemni udarac iz gužve s nekih osam, devet metara ispruživši desnu nogu, poput rukometnog vratara. Bila je to jedna od onih obrana zbog koje su se topile riječi u novinskim stupcima i koja bi u tamošnjem navijačkom narativu postala dio opće kulture. Nažalost, ta se obrana danas prepričava iz sasvim drukčijih, tužnijih razloga.

Danilova obrana trebala je ostati lokalna legenda.

Te je večeri Chape sačuvao mrežu čistom te zahvaljujući golu u gostima, u polufinalu Copa Sudamericane, južnoameričke verzije Europske lige, eliminirao argentinski San Lorenzo. Mali Chape, klub koji je 2014. dvije godine prije, ušao u brazilsku Série A; klub koji je sedam godina ranije životario u četvrtoj ligi. Ili ako hoćete, klub koji takoreći nije imao tradiciju, ono što su tek Danilo i ostali krenuli prekrajati. Tjedan dana kasnije, Chapecoense je putovao u Medellín na prvu utakmicu finala gdje ih je čekao još jedan južnoamerički gigant, Atlético Nacional, klub etiketiran kao nekadašnja igračka i praonica love prilično romantiziranog Pabla Escobara.

Bio je ponedjeljak, 28. studeni 2016., u 17:18 po medelinskom, a 18:18 po lokalnom vremenu, zrakoplov Avro RJ85 poletio je za 3.000 kilometara udaljeni Medellín iz zračne luke Viru Viru u bolivijskom gradu Santa Cruz de la Sierra. U tom je gradu bilo sjedište aviokompanije LaMia koja je ugovarala charter letove, tvrtke koja je imala jedan zrakoplov u pogonu i koja je tek 2015. počela pružati usluge južnoameričkim nogometnim ekipama. Samo dvadesetakak dana ranije, RJ85 letio je s argetinskom reprezentacijom.

“Avion više nije proizvodio buku. Mogao se čuti samo zvuk vjetra. Tek sam tada shvatio da će se dogoditi najgore”

Malom klubu kakav je Chapecoense laskalo je što je na njihovim putovanjima na zrakoplovu bio otisnut njihov grb, a vjerojatno im nije smetalo što je LaMia bila nešto jeftinija u odnosu na druge aviokompanije. U Santa Cruz igrači i delegacija stigli su oko 16:30 komercijalnim letom iz São Paula, gdje su igrali posljednje prvenstveno kolo, a eventualni let iz Brazila direktno u Kolumbiju zbog bilateralnih sporazuma mogle su izvesti samo brazilske i kolumbijske aviokompanije.

Na letu 2933 bila su 22 igrača, 25 članova stručnog stožera i delegacije, 21 novinar, dva gosta i sedam članova posade, ukupno 77 ljudi. Atmosfera je, kako i pristaje trenutku, bila ležerna i opuštena. Alan Ruschel, rezervni lijevi bek, zabavljao je svoje suigrače na uobičajen način, radeći trikove s kartama, a u jednom trenutku prepustio je svoje mjesto novinaru, te sjeo pored rezervnog vratara Jaksona Follmana.

Nadrealno mirna situacija

U 21:30 RJ85 počeo se spuštati sa svoje standardne visine, pripremajući se za slijetanje, no jedan drugi zrakoplov, koji je letio iz Bogote za karipski otok San Andrés, dobio je prioritet jer mu je curilo gorivo. Zato je u 21:43 kontrola leta u Medellínu obavijestila RJ85 da se zadrži u tzv. prometnom krugu, čekajući svoj red, uz još tri aviona. Prometni krug na prvu možda zvuči kao kratka dionica, no dva, koliko ih je LaMijin zrakoplov trebao napraviti, dodali su planu leta još 100 kilometara.

U 21:49, sasvim iznenada, posada je zatražila prioritet u slijetanju zbog “nedefiniranih” problema s gorivom, na što je kontrola leta odgovorila da će za otprilike sedam minuta imati čisti prolaz. Tri minute kasnije, u 21:52, posada je proglasila fazu uzbune.

“Vectors, señorita! Vectors”, zvučao je sad već prilično nervozno prvi pilot Miguel Quiroga, zatraživši istog trena upute za slijetanje. Minutu kasnije, dok se RJ85 približavao kraju drugog kruga, motor 3, pa nekoliko sekundi kasnije i motor 4, ugasili su se; dvije minute kasnije, ugasili su se i motori 1 i 2 na lijevom krilu. U 21:55 zrakoplov je nestao s radara, a tada se nalazio na 2.700 metara, iako je u toj fazi pripreme za slijetanje trebao biti na 3.000 metara. Na radaru je zrakoplov posljednji put primijećen kod planine Cerro Gordo, nekih 18 kilometara od Medellína.

U avionu je u tim trenucima vladala pomalo nadrealno mirna situacija. Možda to i ne čudi s obzirom da iz kokpita nisu obavještavali o “nedefiniranim” problemima s gorivom, osim što je stjuard u jednom trenu zabrinuto svima rekao da se vežu za slijetanje. Nije bilo pretjerano filmskih scena ni onda kad je pet minuta do 10 otkazala elektronika.

“Kad se avion ugasio, prošlo je neko vrijeme”, prepričao je Hélio Zampier Neto, jedan od šestero preživjelih, tada 31-godišnji centralni branič. “Avion više nije proizvodio buku. Mogao se čuti samo zvuk vjetra”, pričao je sporo. “Tek sam tada shvatio da će se dogoditi najgore.”

U tom trenutku su se gotovo svi počeli moliti.

U 21:59, brzinom od 250 kilometara na sat, RJ85 udario je o vrh jednog brda na Cerro Gordu te se prepolovio. Eksplozije nije bilo. Po šumovitoj padini, po kiši, blatu i mrklom mraku, 77 tijela ležalo je porazbacano, krhkih kao da su satkani od lego-kockica. Zbog nepristupačnog terena i magle, pomoć je stigla TEK dva sata kasnije. Uz Neta, kojemu su i zubi bili smrskani, jedva su preživjeli stjuardesa, jedan od gostiju, radijski reporter te ona dva koji su sasvim slučajno sjeli zajedno – Ruschel i Follman, kojemu je život spasila amputacija noge.

Tri godine bez odštete

Pet dana kasnije, dok je 22.500 natiskanih duša na Areni Condá, na terenu natopljenom od silovite kiše, oplakivalo 50 duša u lijesovima, Danilova majka Alaíde stajala je pred praznim golom i proklinjala: “Zašto si morao obraniti onaj udarac?”

Aerocivil, kolumbijska agencija za civilno zrakoplovstvo, u travnju 2018. izradila je završni izvještaj — uzrok nesreće bio je nestanak goriva, i to zbog loše razrađenog plana posade, a pridonijele su i loše Quirogine odluke. U njegovu planu leta stajalo je da trajanje treba iznositi četiri sata i 22 minute, što je bilo jednako tzv. istrajnosti, odnosno količini vremena koju zrakoplov može provesti u zraku s raspoloživom količinom goriva. To je bio sulud plan, a međunarodni standard nalaže da u avionu mora biti goriva za minimalno 30 minuta više od planiranog trajanja leta, baš zbog nepredviđenih situacija. Quiroga je inače bio i suvlasnik LaMije koja je bila u financijskim problemima, a ispostavilo se da su takvi visokorizični letovi, dostojni krivičnog gonjenja, bili modus operandi.

Na čak osam od posljednja 23 leta LaMia je koristila rezerve goriva, a na jednom od njih nalazio se i Chapeov nesuđeni protivnik u finalu, Atlético Nacional, baš dok je išao na susret Copa Sudamericane. Usput budi rečeno, na charter letovima događa se više nesreća nego na komercijalnim, a u 90 posto slučajeva faktor krivice je ljudski. Piloti i posada su pod većim pritiskom da zadovolje klijente, nerijetko se utrkuju s vremenom, što dovodi do riskantnih i katkad potpuno neodgovornih odluka.

Izricanje kazne danas čeka Gustavo Vargas Gamboa, izvršni direktor, a tada je bio priveden i njegov sin Gustavo Vargas Villegas, zaposlenik bolivijskih civilnih zrakoplovnih vlasti, optužen da je iskoristio utjecaj te ishodio certifikat za LaMiju. Također, iako pod Quiroginim pritiskom, navodno je jedan bolivijski službenik odbio plan leta, kojeg je zatim odobrio drugi.

Unatoč tome što je bjelodano jasno tko su krivci, tri godine kasnije obitelji poginulih još nisu dobile odštetu. Naime, u trenutku leta 2933 LaMia je prestala plaćati osiguranje bolivijskoj kući BISA Seguros, a u polici je stajalo i da ona ne pokriva letove u kolumbijskom zračnom prostoru. Na čelu s Netom, koji se zbog pretjeranih bolova u kralježnici i koljenu prije nekoliko dana umirovio, ne odigravši ni minutu nakon tragedije, obitelji danas vode pravnu bitku oko odšteta.

Prije nešto više od dva tjedna, svega dva dana prije treće godišnjice tragedije, Chapecoense je ispao iz Série A, lige kojoj kao da nikada i nije pripadao.

Najtužnija titula u povijesti

Klub je osnovan 1973., a sve do 2014., tek je jednom kratko boravio u najvišem, tada proširenom razredu, u 1970-ima. Među poginulima u nesreći bio je i predsjednik kluba Sandro Pallaoro, vlasnik lokalne prehrambene tvrtke, koji je u klub stigao 2010. te ga sasvim preobrazio. Odbacio je i za hrvatsko podneblje karakterističan način poslovanja, financijski netrasparentan, uz nerealne ugovore upitnim pojačanjima, te je klub otplatio dugove i počeo živjeti u okviru vlastitih mogućnosti. Drugim riječima, Chape je plaćao malo, ali na vrijeme, a osnovana je i klupska akademija.

Baš je vratar Danilo ogledan primjer jeftinog pojačanja; u klub je stigao potkraj 2013., kao 28-godišnji neafirmirani vratar koji je životario u drugoligašima i trećeligašima, a kad je u travnju iduće godine počelo prvenstvo, postao je broj 1, dobivši priliku zbog ozljeda. Ubrzo je postao jedan od ključnih igrača, ali i prilično pristupačan i običan u očima navijača. Razlog toj bliskosti leži i u činjenici što je Chapecó bio najmanji grad koji je imao prvoligaša; poljoprivredni ‘gradić’ od 210.000 stanovnika smješten je na jugu Brazila, u državi Santa Catarina, i živi upravo od prehrambene industrije, a klupska filozofija “Do roupeiro ao presidente, somos todos iguais” (“Od oružara do predsjednika, svi smo jednaki”) lako je kliknula u gradu u kojemu nema velikih socijalnih razlika.

Chape je, međutim, danas samo duh od kluba, koji u vitrinama ima vjerojatno najtužniju titulu u povijesti nogometa, onu Copa Sudamericane, koju mu je Atlético Nacional predao nakon tragedije. Kako to već biva u globalnom selu, svjetska pozornost tih je dana bila usmjerena na Chapecoense, pomoć je uistinu stizala sa svih strana, a prvu sezonu klub je izgurao na čistu emociju i onu razumljivu motivaciju novopridošlica — da se treba žrtvovati za poginule.

Kako je ta uvijek nekako neukusna globalna pozornost i ponekad lažna empatija jenjavala, tako se i klub sve više susretao sa stvarnim problemima — posuđeni igrači su otišli, klub s novim vodstvom nije odolio skupljim pojačanjima koja se nisu mogli povezati s navijačima, a opterećuju ga i tužbe obitelji žrtava zbog, neugodno je uopće reći, tzv. ozljeda na radu. Ruschel je pak nakon operacije kralježnice čak i zaigrao, no ovu je sezonu proveo na posudbi, dok je Follman postao ambasador kluba. Većina drugih pobjegla je iz Chapeca glavom bez obzira, ne mogavši podnijeti bol koje to mjesto nosi.

“Biti uspoređivan s tim herojima je nešto s čime se bilo jako teško nositi”, priznao je jednom Artur Moraes, bivši Benficin vratar, koji je nekako trebao ‘nadomjestiti’ Danila. “Te se ljude ne može zamijeniti i nemoguće je popuniti prazninu u srcima navijača”, dodao je.

Još prošle sezone Chape je u zadnjem kolu jedva osigurao ostanak, dok ga je ove končano sustigla ta sjena tragedije. Klub je to koji je kontra svake logike ostvario meteorski uspon, a onda onako, zdravom razumu teško objašnjivo, u nekoliko sekundi dobrim dijelom nestao. Kažemo nestao, jer tih 50 duša bili su esencija malog i žilavog Chapea. Možda će se jednoga dana pojaviti novi ljudi koji će stati prekrajati klupsku tradiciju, ali istini za volju, za cijelu jednu generaciju navijača, Chape je prestao igrati nogomet one kišne noći u brdima Cerro Gora.

Ne propusti top članke