Dobro se sjećam tog kornera. Igrala se 88. minuta na Allianz Areni i bio je to prvi udarac iz kuta za Chelsea na utakmici.
“Koliko se zemalja možete sjetiti, a da korner pozdravljaju jednako kao i gol?”, podijelio je jednom svoje iskustvo José Mourinho. “Jedne. To se događa samo u Engleskoj”, zaključio je. Zanimljivo je to; to da dok igrate — a dopustite da sad i nije toliko bitno igrate li sebi za gušt ili u finale Lige prvaka — korner uopće ne doživljavate dramatično. Nekako instinktivno, pa valjda i iskustveno, shvaćate da gol iz kornera pada zapravo jako rijetko. Konkretno, kako u svojoj knjizi The Numbers Game otkrivaju Chris Anderson i David Sally, jedan korner vrijedi 0,022 gola, a prosječna ekipa iz Premier lige gol iz kornera u sezoni 2010./2011. zabijala je svaku 10. utakmicu. Vjerojatno i zato katkad baš i niste revni u markiranju svog igrača, iako je to prvo što si ne biste smjeli dopustiti. Pogotovo ako igrate u finalu Lige prvaka.
Kao gledatelji, međutim, korner znamo doživljavati gotovo shizofreno; ili ga se panično pribojavamo, ili ga shvaćamo kao tobože dobru priliku. Bio je to, dakle, prvi korner za Chelsea na utakmici, ali iz nekog teško shvatljivog razloga njegovi navijači djeluju pomalo ravnodušno. Kao da su tek sada, nakon toliko odgledanih minuta u svom životu, konačno shvatili koliko je korner zapravo bezvrijedan.
“Povijest nogometa povijest je nogometnih nezgoda”, pišu Anderson i Sally, pa odmah citiraju Johana Cruyffa: “Toeval iz logisch”. Slučajnost je logična. Chelsea je u finalu Lige prvaka, a nitko živ ne zna kako ni zašto. Još tri mjeseca ranije ta se velika generacija na zalazu, koja je osam godina zaredom gledala u lice porazu, gotovo oprostila od natjecanja.
Krug se polako počeo zatvarati i sada taj nesretni Drogba sporo korača prema bijeloj točki. Hoda i ne želi pogledati u oči Manuela Neuera
Sjećam se dobro i te utakmice u Napulju. Nisam Chelseajev navijač, već je u tim godinama Liga prvaka ritual, nešto s čime ste spletom okolnosti odrasli. André Villas-Boas na teren izvodi pomalo čudnih prvih 11, bez Franka Lamparda i Ashleyja Colea. To što njih dvojica nisu u postavi u jednu ruku ocrtava narušene odnose u svlačionici. Kako to zna biti kada taktički dobro potkovani treneri koji nisu bili veliko igračko ime dolaze u veliki klub, masno plaćeni Mladi princ izgubio je kontrolu nad svlačionicom. I sam će kasnije priznati da nije bio dovoljno “fleksibilan” u svom pristupu, a Didier Drogba, inače godinu dana stariji od njega, reći će da nije uspio jer nije slušao iskusne igrače.
Chelsea će inače izgubiti 3-1, AVB će nakon utakmice dobiti otkaz, a na klupu će privremeno sjesti dotadašnji pomoćnik Roberto Di Matteo — u trenerskom smislu poprilično anonimno ime, pa i sušta suprotnost svom prethodniku.
Sve što je moglo poći po zlu
Indikativno, uzvratnu utakmicu protiv Napolija iznijeli su upravo stariji igrači; golove su zabijali John Terry, Drogba i Lampard, a odlučujući, onaj u produžecima, zabio je Branislav Ivanović. Chelsea je u četvrtfinalu relativno lako prošao Benficu, a onda je na red došla, malo je reći, mrska im Barcelona.
“Chelsea nije prošao u finale zato što su se bojali”, započeo je zajedljivo nakon kultnog polufinala iz 2009. Dani Alves. “Ekipa koja ima igrača više, koja igra doma i koja vodi trebala nas je više napasti. Ako nemate koncept nogometa koji gaji Barcelona, povlačite se natrag i onda vas izbace. Morate napadati. Oni koji ostaju natrag: luzeri. Oni koji napadaju: pobjednici. Chelseaju je nedostajalo hrabrosti da nas napadne.”
Tu uzvratnu utakmicu na Stamford Bridgeu i sam pamim kao veliku pljačku Chelseaja, iako će mnogi zaboraviti da je Eric Abidal dobio crveni za start koji nije ni počinio. Međutim, u tom bahatom Alvesovu istupu bilo je nešto istine; Chelsea je imao sve na pladnju, ali je nastavio igrati iznimno konzervativno, a Andrés Iniesta zabit će onaj famozni gol s ruba šesanesterca u 93. minuti. S druge strane, nije točno da oni koji napadaju uvijek pobjeđuju i Alvesu će se to, da prostite, kurčenje obiti o glavu upravo u polufinalu 2012.
U dvije utakmice Barcelona je imala posjed lopte od 80 posto; imala je valjda i 40 udaraca, od čega minimalno 10 velikih prilika; četiri puta su njeni igrači gađali okvir vrata, a promašili su i jedanaesterac. U prvoj utakmici na Stamford Bridgeu Chelsea je imao jedan jedini udarac u okvir gola i dobio je 1-0. U drugoj je Pep Guardiola valjda prvi put u karijeri momčad postavio u formaciju 3-3-4; Barca je konačno povela u 35. minuti, a koju minutu poslije Terry je napravio jedan od najglupljih poteza u karijeri kad je Alexisa Sancheza, koji nije imao loptu, koljenom udario u stražnjicu te dobio crveni karton. U 43. već je bilo 2-0. Utakmica je bila gotova. Ili je trebala biti.
“Sve što je moglo poći po zlu u jednoj utakmici, pošlo je po zlu”, rekao je Di Matteo. “Jedino o čemu sam razmišljao bilo je da ne primimo još jedan, i dalje nam je trebao samo jedan gol da prođemo dalje.”
Obiteljska motivacija
U prvoj minuti sudačke nadoknade prvog poluvremena, Ramires je zabio onaj fantastično odmjereni lob, a u drugom poluvremenu Di Matteo je, zasigurno prvi put u svojoj siromašnoj karijeri, momčad postavio u formaciju 4-5-0; zbog tog crvenog, ali i ozljede Garyja Cahilla još u prvom poluvremenu, José Bosingwa valjda prvi ili drugi put u karijeri igra stopera, a Drogba zasigurno prvi put lijevo krilo koje ne prelazi centar. Chelsea na onom ogromnom terenu stoji u svojih 20 metara i samo čekate kad će puknuti. Nakon svega osam minuta nastavka Drogba je napravio penal koji će, međutim, čovjek s dotad 63 gola u sezoni uspjeti promašiti. Barcelona će do kraja prokockati još nekoliko izglednih prilika, a sudbinu će joj u 91. minuti zapečatiti Fernando Torres, već tada karikatura od igrača…
“Kao trener, jedino što možete činiti jest da, što je više moguće, pokušate umanjiti ulogu sreće”, rekao je jednom španjolski učitelj Juanma Lillo.
Večer prije finala koje se igralo na njegov 42. rođendan, čovjek koji nikad prije, a ni poslije ove epizode nije imao zapažene rezultate osjetio je koji potez treba povući. Di Matteo je sazvao sastanak na kojem nije toliko pričao o održavanju kompaktnosti linija i slično, već je igračima pustio snimke članova njihovih obitelji koji su im poželjeli sreću.
“Sjedili smo tamo i bilo je tu puno suza, puno emocija”, posvjedočio je Lampard. “Pomislio sam da je Robbie to stvarno dobro odigrao”, dodao je. “Sve što sam napravio u proteklih 11 tjedana svelo se na to da sam dečkima vratio samopouzdanje”, reći će kasnije Di Matteo, pomalo skromno. “Bilo ih je bitno podsjetiti da su odlični nogometaši, i da su to bili dugo godina. Ne možeš to izgubiti u pola sezone.”
U finalu zbog kartona nisu mogli nastupiti Terry, Ivanović, Ramires i Raul Meireles, a zagrijavanje za utakmicu odradit će i Paulo Ferreira koji bi, da je trebalo, valjda prvi ili drugi put u karijeri zaigrao stopera; Cahill i David Luiz bili su mjesec dana ozlijeđeni, počeli su trenirati tek koji dan ranije, a utakmicu će obojica odigrati na jednoj preponi, nadrogirani adrenalinom.
Chelsea se ponovno grčevito branio. Bayern je imao posjed, dominirao je, imao je i tri-četiri jako dobre prilike, a Plavci gotovo da i nisu došli do gola. Pukli su konačno u 83. minuti, kad je Thomas Müller jedan centrašut glavom pospremio za vodstvo Bavaraca. Dijelom i zbog tog šoka, a dijelom zato što su i sami počeli shvaćati da je naprosto nemoguće više imati sreće, navijači su onaj korner doživjeli pomalo ravnodušno.
Drogbin penal
Sjećam se tog kornera jako dobro jer zbog njega ste počeli budalasto misliti da se u nogometu, valjda kao i u životu, stvari negdje moraju vratiti. Da, Chelsea je postao slučajni prvak i taj naslov, koji će ogorčeni njemački novinari nazvati “farsom”, bio je samo potvrda onoga o čemu pišu Anderson i Sally: nogomet je igra u kojoj je faktor sreće bitno veći u odnosu na druge sportove. Međutim, ta uistinu velika generacija na zalazu zaslužila je nešto više od još jednog finala.
U prethodnih osam godina ljudi su pet puta bili u polufinalu Lige prvaka, što je u tom razdoblju uspjelo još samo Barceloni. Ispadali su i gubili na razne načine; od Liverpoola fantomskim golom Luisa Garcije, još jednom od Redsa na penale, a kad su ih konačno prošli, izgubili su na jedanaesterce u onom finalu u Moskvi protiv Manchester Uniteda. Peti penal za pobjedu promašio je kapetan Terry; čovjek se poskliznuo i pogodio stativu. Godinu kasnije, dogodila se Barcelona.
Loptu je, dakle, u toj 88. minuti uzeo Juan Mata te dignuo korner kakav mi koji igramo sebi za gušt možemo samo poželjeti; još koju sekundu ranije Jérômeu Boatengu već se uvukla ona otrovna misao u glavu. Nije disao za vratom svom igraču, nije ga čupao i vukao, kako se to već radi na korneru, i taj se igrač neometano vinuo u zrak.
Nekih malo više od pola sata kasnije Drogba nosi loptu u rukama i polako korača prema bijeloj točki. Tip je u međuvremenu, nije naodmet reći, po tko zna koji put u svojoj karijeri od junaka postao tragičar; napravio je penal u 93. minuti, ali se tada ukazao Petr Čech, obranivši udarac Arjenu Robbenu koji se zbog svojih tankih živaca neće naći na popisu prvih pet izvođača jedanaesteraca. Chelsea je inače i u toj seriji bio u zaostatku, jer je prvi na redu Mata promašio svoj jedanaesterac.
“Nisam mislio da će se utakmica svesti na penale”, objasnio je Čech zašto je nekoliko dana odgađao pogledati snimku svakog penala koje su Bayernovi igrači pucali od 2007., da bi se ipak bacio na posao. Prilikom svakog je pogodio stranu te na koncu obranio četvrti Ivici Oliću, a onda i ‘liznuo’ peti Bastiana Schweinsteigera koji će odsjesti na stativi.
Krug se polako počeo zatvarati i sada taj nesretni Drogba sporo korača prema bijeloj točki. Hoda i ne želi pogledati u oči Manuela Neuera. Kroz glavu mu prolazi i ono finale u Moskvi kad je u produžecima dobio crveni karton. Dugo ga je to proganjalo; ta pomisao da se kapetan Terry zbog njega poskliznuo na odlučujućem penalu te pogodio stativu.
Hoda, konačno stavlja loptu na bijelu točku i ide izvesti penal koji je davno trebao pucati.
