Roman Abramovič ne može u Englesku zbog problema s odbijenom vizom, Maurizio Sarri je nakon sjajnog starta sezone upao u probleme i izgleda da ga čeka sudba kleta obojice njegovih prethodnika kojima su presudili igrači; mjesto u Ligi prvaka klizi sve dalje, a sad je dodatni problem napravila FIFA.
U čak 29 slučajeva registracije maloljetnih igrača pronađene su nepravilnosti i Chelsea je kažnjen zabranom registracije igrača u dva prijelazna roka. Klub je ignorirao i izigravao regulativu koja je donesena kako bi se zaštitilo djecu i koja je nalagala da se igrači izvan Europskog gospodarskog prostora ne smiju potpisivati prije njihova 18. rođendana; dobio je kaznu, ali iza cijelog se slučaja krije dublja priča.
Vrlo važna figura u cijeloj priči je Marina Granovskaja, žena od Abramovičeva potpunog povjerenja koja iz pozadine vuče konce.
Čak i dok je bivši tehnički direktor Michael Emenalo bio na svojoj poziciji, obično je ona bila ta koja je vodila pregovore po pitanju transfera. Međutim, njezina je uloga bila puno veća od običnog pregovarača. Granovskaja nikad nije dala niti jedan jedini intervju medijima u kojem bi objasnila svoju ulogu u klubu, kao ni put kojim je iz ruske naftne kompanije došla u londonski nogometni klub, ali činjenica je da je brzo pohvatala konce. Vodila je pregovore s igračima, planirala je sportsku politiku, a javna je tajna da je upravo njezina ideja bila napraviti trening centar Cobham i kupiti nizozemski klub Vitesse. Ukratko, ona je bila glavni Abramovičev operativac u Chelseaju i arhitekt sportske strategije koja se zasnivala na stvaranju čitave mreže monopola na mlade talente prije nego što se afirmiraju.
Chelsea mora promijeniti paradigmu rada i gledati barem dvije godine unaprijed
Chelsea je, naravno, računao iz te mreže koja je lovila iznimne talente dobiti barem dio igrača za prvu postavu. Međutim, temeljni cilj strategije je u suštini bio sveden na obračun s konkurencijom. Chelsea kupuje mlade igrače s visokim potencijalom za relativno malen novac, ali ne s primarnim ciljem da bude razvojni klub koji će stvarati zvijezde. Za taj razvojni dio je napravljen Cobham s najmodernijim uvjetima za mlade selekcije kluba, a kao nastavak razvojnog ciklusa je Vitesse i sustav posudbi u kojem se igrači mogu okolnim putem pokušati nametnuti za povratak na Stamford Bridge.
Mreža monopola
Objektivno gledajući, Chelsea se u kontinuiranoj borbi za trofeje stvarno nema kad posvetiti razvoju talenata i zato mreža monopola i nije bila usmjerena na afirmaciju. Konačni cilj na kojem se strategija zasnivala je bilo stvaranje uvjeta u kojima će konkurenciji biti ograničen pristup bazenu talenata. Jednostavno, Chelseaju nije bilo važno da se Matej Delač, Stipe Perica ili Mario Pašalić razviju u pojačanje za klub. Primarni zadatak plana je bio onemogućiti situaciju u kojoj će se netko od njih razviti u superzvijezdu i postati pojačanje za konkurenciju. I to je bila suština iza projekta mreže monopola — nitko od tih talentiranih igrača nije trebao donositi bodove Chelseaju i osvajati mu naslove, sve dok im ih nije oduzimao.
Kriviti Granovskaju za propadanje stotina talentiranih igrača je glupo, iako je ona bila arhitektica takvog sustava. Niti je ona tjerala ikoga da potpiše ugovor, niti je ikad dio Chelseajeva plana bio uništiti mladog igrača. Problem je u tome što nisu imali ni volje ni vremena, a — možda najviše od svega — niti potrebe posvetiti se razvoju mladih igrača, tako da je propast talenta prečesto bila konačni rezultat procesa.
Zapravo, ideja je u suštini bila pametna i u jednom trenutku je ipak urodila plodom. Chelseajevi su igrači bili i Kevin de Bruyne i Mohamed Salah — klupska mreža ih je uhvatila i oni su se okolnim putevima ipak potvrdili kao talenti koji su svoj potencijal pretvorili u opipljivu kvalitetu. Problem je bio u provedbi ideje u praksu. Nije bilo vizije i mislilo se isključivo na trenutni rezultat, tako da su De Bruyne i Salah ipak postali ključni igrači Manchester Cityja i Liverpoola koji se bore za naslov i ponajbolji pojedinci Premier lige bez da ih je Chelsea uspio do kraja prepoznati i potpuno iskoristiti.
Ironično, strategija stvaranja čitave mreže monopola na mlade talente osvetila se Chelseaju na jako težak način i možemo reći da nije uspjela. Ne samo da je konkurenciji u konačnici servirao vrhunske igrače, nego je na kraju FIFA reagirala zbog nepravilnosti u registraciji mladih nogometaša i kaznila klub zabranom registracije novih igrača, što znači da neće moći dovoditi pojačanja koja mogu dati trenutni učinak u prvoj momčadi.
Međutim, to što je Chelsea dobio zabranu od dva transferna roka ne znači nužno da će to biti baš dva roka. I gotovo sigurno ne znači da će biti baš iduća dva.
Mijenjanje kulture
Kad je Barcelona u travnju 2014. dobila identičnu kaznu, prvo se žalila FIFA-i koja je žalbu odbila, a onda je prenijela na CAS u Lausanneu, instituciju koja je svojevrsni vrhovni sud za sport. Znali su u Barceloni da ni FIFA ni CAS neće poništiti odluku i bili su svjesni da neće moći izbjeći kaznu, ali su isto tako znali da moraju kupiti vrijeme kako bi se prilagodili situaciji. Barceloni je bilo manje važno koliko će trajati kazna od toga kad će zapravo početi. U ljetnom prijelaznom roku 2014. je, zahvaljujući žalbama koje su odgodile provođenje odluke, ipak imala mogućnost dovođenja igrača i to je iskoristila kako bi kupila Luisa Suáreza i Ivana Rakitića, koji su još uvijek oslonac momčadi. Uz njih dvojicu dovedeni su i Marc-André ter Stegen i Claudio Bravo kako bi zatvorili rotaciju na vratarskim pozicijama, te Jérémy Mathieu i Thomas Vermaelen da popune stoperske pozicije.
Cijeli postupak od donošenja odluke do njezine pravomoćnosti je u Barceloninom slučaju trajao nešto više od osam mjeseci i teško je očekivati da će se Chelseajeve žalbe riješiti u nešto više od četiri mjeseca. Zato je prilično je izgledno da rješenje neće biti pravomoćno do 1. srpnja, kada počinje ljetni prijelazni rok. To Chelseaju nudi vrijeme u kojemu mora isplanirati budućnost.
Prvi put nakon dugo vremena Chelsea je u situaciji da nema luksuz u kojem može misliti isključivo na sadašnjost, nego mora promijeniti paradigmu rada i gledati barem dvije godine unaprijed. Dobio je i kaznu i nagradu.
S ukupno 42 igrača na posudbama, gotovo 80 igrača starih između 17 i 21 godinu u omladinskom pogonu te barem još jednim prijelaznim rokom u kojem mogu, poput Barcelone, dovesti ciljana pojačanja za sastavljanje kostura ekipe, u klubu imaju dovoljno potencijalnih opcija za rješavanje problema. S Edenom Hazardom koji želi otići u Real Madrid, bez jasne vizije trenera i stila u te dvije godine i sa šestoricom prvotimaca kojima ističe ugovor na kraju ove ili iduće sezone, u klubu imaju dovoljno problema koji se lošim odlukama mogu pretvoriti u potpunu katastrofu.
Granovskaja je uvijek bila u situaciji da joj je jedini kriterij bio trenutni rezultat. To najbolje ilustrira propast strategije mreže monopola na talente, ali i činjenica da je Chelsea rezultatski najuspješniji engleski klub u zadnjih desetak godina bez obzira na sve trenerske smjene, klackalice raspoloženja i nove početke. Kazna koju je FIFA donijela nužno mijenja takvu paradigmu rada i tjera na strpljenje. Ako želi izbjeći upadanje u rupu od dvije ili tri godine rezultatske nerelevantnosti, prije nego što uspije ponovo izgraditi šampionsku momčad kupnjom pojačanja koja daju trenutni učinak, Marinu čeka pretvaranje Chelseaja u dugoročni projekt. Onaj u kojem će se morati njegovati kontinuitet rada i nekakva druga kultura nogometa koja ima važnost veću od trenutnog rezultata.
A u tom kontekstu, kazna koju je FIFA donijela potencijalno može biti najbolja stvar koja se Chelseaju dogodila u zadnje vrijeme jer samo malo strpljenja je lako moglo donijeti još više rezultata. Salah i De Bruyne živući su dokazi za to.
