Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Chimy Ávila: Radnik i ratnik

Kako je Argentinac natjerao život da mu se oduži

Zadnja izmjena: 19. siječnja 2020. Vizual Vladimir Šagadin/Getty Images

Ako pogledate Primerinu listu vodećih strijelaca, na njenom vrhu nakon 19 kola obitavaju samo the usual suspects. Na čelu je Lionel Messi sa 13 golova, iza njega Karim Benzema sa 12, a onda i Luis Suárez sa 11. Tu ta uobičajena imena, koja vjerojatno svatko može pogoditi barem iz drugog pokušaja, ujedno i prestaju.

Iza njih, sa samo dva pogotka manje od Suáreza, stoji ime Osasunina napadača Ezequiela Ávile, poznatijeg pod nadimkom ‘Chimy’, ili jednostavno, El Comandante. Sa devet pogodaka ne puše dakle za vratom samo Suárezu i Benzemi, već i svom planetarno popularnom sugrađaninu Messiju. Iako im se priče u nekim dijelovima donekle podudaraju, Messijev i Ávilin životni putovi generalno nisu mogli biti različitiji.

Dok je Messi biciklirao s prijateljima i krao jabuke susjedima po ulicama kvarta La Bajade, srednjeklasne četvrti u Rosariju, Ávila je imao tu nesreću da se rodi na drugom kraju grada, u kvartu zvanom Larrea y Empalme Graneros. Tu četvrt, smještenu tik do gradskog aerodroma Islas Malvinas, bije glas jedne od najgorih argentinskih četvrti, pogotovo tih ranih 1990-ih kada se u njoj rodio Ávila, kao jedan od čak osmero djece.

“Ávila ima karakteristike radnika koji se bori do posljednje kapi krvi”, komplimentirao mu je Diego Simeone

Kvart je to u kojemu rat protiv droge nikada nije davao nekog značajnijeg rezultat osim što je odnosio mlade živote, koji bi se prvo zbog neimanja bilo kakvog drugog izvora prihoda uključili u rad lokalnih uličnih bandi, a onda bi nerijetko i prerano završili svoje živote pod kišom metaka suparničke bande ili policije. Mnogi od njih su bili i Ávilini prijatelji koji su na životnom križanju krenuli smjerom koji je on definirao kao “smjer mraka”.

On nije išao tim putem naprosto jer se bojao da bi breme odgovornosti, bez oca koji ih je ranije napustio, za majku i ostatak obitelji bilo preveliko ukoliko bi se njemu nešto dogodilo. Ávila je istovremeno krenuo u nogometne vode, koje puno mladića vidi kao brži put do novca i slave. U tome se doduše i krije najveća zamka jer naravno da u nogometu uspije kudikamo manji dio klinaca, i to uglavnom onih koji imaju sreću da im zaleđe omogući pravilan razvoj. Chimy to nije imao.

Bratov konj i bosonogi treninzi

Njegovi su živjeli u takvom siromaštvu da je majka trebala štedjeti novce za autobusnu kartu od stana do stadiona Fortín de Ludueña, gdje je Ávila radio prve nogometne korake u dresu lokalnog trećeligaša Tiro Federala. On bi pak te novce vraćao kući, a do stadiona bi išao na konju kojeg je njegova baka poklonila njegovom mlađem bratu. Na treninzima bi nerijetko vježbao bos. Perspektiva je bila mala i nikakva, pogotovo jer je plaća koju su mu u klubu dodijelili bila svega 300 argentinskih peza, što je otprilike pet dolara po današnjem tečaju.

No, u takvoj situaciji svaka kovanica igra ulogu, a i trening mu je bio primaran u nadi da će, baš kao i poput Messija, po njega doći neki europski klub i dati mu ugovor dovoljan za bijeg iz bijede.

Najzad, poziv je stigao, i to baš negdje kada je Messi s Barcelonom na Wembleyju deklasirao Manchester United za svoj četvrti naslov europskog prvaka. Tada 17-godišnjeg Ávilu su pikirali skauti gradskog rivala Espanyola i ponudili mu dolazak u Barcelonu, ali uz sva očekivanja i snove o prelasku, život na drugom kraju svijeta, u drugačijoj kulturi i s teretom brige za obitelj koja je ostala u Elpalme Graneros, ogromna je promjena, pogotovo za tinejdžera.

Njegov razvoj je patio, i nakon samo šest mjeseci bio je na avionu nazad za Rosario. Naravno, nitko ga ne može kriviti što je tada pomislio da je njegovoj nogometnoj karijeri kraj. Imao je šansu, nije ju iskoristio i to je otprilike ono što ti život ponudi u takvim uvjetima. Jedan pokušaj.

Zaposlio se kao bauštelac, paralelno igrajući i dalje trećeligaški nogomet u Tiru Federal, pokušavajući se držati dalje od izazova ulice. Osnovni problem je što se u takvom okruženju možete svim silama truditi izbjeći nevolje, ali to vam ne garantira da one neće pronaći put do vas. Ávila je i nakon povratka dobro igrao i klub je ponovno počeo dobivati upite za njega, ali kada je 2013. netko opljačkao klupske prostorije optužba je pala i na njega. Nije nikada razjašnjeno je li u pitanju namještaljka kakvog ljubomornog kolege, no Chimy je završio na sudu koji je slučaj rastegnuo na čak dvije godine.

Logično, u tom mu periodu klub nije dozvoljavao igrati dok ne dokaže svoju nevinost, što je odvratilo potencijalne nove poslodavce, a sudski proces je otežavao eventualni pokušaj odlaska iz zemlje. Doduše, dobio je navodnu priliku za probu u američkom MLS-u, ali i to je propalo zbog ogromne posjekotine koju je zaradio na nozi, saniranu sa čak 14 šavova.

Izvučen s morskog dna

U tom je periodu dobio i kćer, koja se rodila sa teškom srčanom manom. Novca nije imao ni da je prehrani, a kamoli da plati troškove liječenja, pa su srećom uskočili iz Argentinskog nogometnog sindikata kako bi sakupili sredstva potrebna za njenu hospitalizaciju. Nogomet je za njega postojao samo na televizoru, ali ta činjenica ga je samo dodatno pogađala; priča kaže da je gledajući jednu utakmicu čak i zaplakao, na što je u prostoriju ušla zabrinuta supruga i upitala ga što se dogodilo.

“Plačem zbog načina na koji sam odvojen od nogometa”, odgovorio joj je misleći da se više nikada neće vratiti na teren.

Ali život mu se na kraju ipak odužio.

Optužbe za krađu su konačno odbačene, a njegovu je tešku priču čuo Ángel Correa, koji je također iz Rosarija i koji je poznavao Ávilu, iako se još kao 12-godišnjak preselio u Buenos Aires kako bi se priključio San Lorenzovoj akademiji. Klub je upravo tražio jeftinu popunu za rotaciju u napadu, a Correa je preporučio da Ávilu pozovu na probu, na kojoj je — željan dokazivanja i još jedne šanse — zaista i zadovoljio.

Doduše, nikada se nije probio do razine standardnog prvotimca, odigravši svega 600 minuta za klub, tijekom kojih je tek dvaput zabio i jednako toliko puta asistirao. Ali vratio se u nogometni život koji mu je toliko nedostajao; utoliko je ostao vječno zahvalan San Lorenzu što ga je “izvukao s morskog dna”.

Iz San Lorenza međutim nije ponio samo lijepe uspomene. Chimyju je u klubu kratko bio suigrač Leo Franco, bivši vratar madridskog Atlética i argentinske reprezentacije, koji je doduše iste godine otišao u španjolsku Huescu. U njoj je Franco bio dio sastava koji je svojedobno izborio ulazak u Segundu, a kada se umirovio prvo je radio kao klupski direktor, koji je za zadatak imao zajedno s trenerom Rubijem sastaviti kadrovsku križaljku za novu sezonu. I kao pojačanje u napadačkom sektoru u pohodu na Primeru vidio je upravo Ávilu.

Ponudio mu je dolazak na posudbu, a ovaj je pokupio dvije kćeri i ženu, koja je morala biti sedirana zbog straha od aviona, i ponovno krenuo na put u Španjolsku, sedam godina nakon one neuspješne epizode u Espanyolu. Ovog puta se nije vratio.

Borba do zadnje minute

U Huesci kao da je prepoznao sebe i vlastitu borbu, u kojoj mu nitko nije davao šanse za uspješan povratak na terene. Ávila nije samo te senzacionalne prve sezone zabio sedam golova i dodao im tri asistencije; više je bio cijenjen zbog nevjerojatne energije, gdje bi redovito završavao utakmicu kao igrač s najviše pretrčanih kilometara, ali i odrađenih duela. To su primijetili i protivnici; Carlos Bacca se jednom prilikom zapitao kada Ávila uopće “stigne spavati”, pošto mu se čini da on nikada ne prestaje trčati.

“Tu energiju prenosi na suigrače”, dodao je Bacca, “zbog čega se i oni trse i bore. To je energija koju ne želite na suparničkoj strani”. I borba je uspjela, jer se uvelike na krilima te njegove energije, momčad izborila za senzacionalni plasman u Primeru, prvi u povijesti.

Naravno, navijači su bili oduševljeni Ávilom i inzistirali su da mu posudba bude produžena što se podrazumijevalo i bez njihovog nagovaranja. Iako je odveo momčad do sjajnog podviga, Rubi se povukao po plasmanu u Primeru, a njegovo je mjesto preuzeo upravo Leo Franco. Ávila je i dalje bio prva opcija u vrhu napada, ali u kudikamo žešćoj konkurenciji njegova energija ipak nije bila dovoljna da održi Huescu u prvoligaškom društvu. Ipak, njegov učinak nije okopnio: lani je zabio čak 10 pogodaka i dodao im dvije asistencije, što su u redovima autsajdera koji se borio za preživljavanje od prve do zadnje minute senzacionalne brojke.

“Ávila ima karakteristike radnika koji se bori do posljednje kapi krvi”, komplimentirao mu je i Diego Simeone. “Naravno da ga cijenim; kako ne biste cijenili igrača koji toliko dobro odrađuje svoj posao?”

Sada tu energiju treba i dobiva Osasuna, koja je za njegove usluge prošlog ljeta San Lorenzu platila svega 2,7 milijuna eura. Koliko im se to isplatilo govori i taj njegov učinak od 10 golova u svim natjecanjima, od kojih je teško odabrati najljepši. Bomba iz mjesta s 20-ak metara protiv Leganésa, unutarnji felš protiv Villarreala, pritisak kojim je isforsirao pogrešnu povratnu loptu Espanyolove obrane, bomba pod gredu Sevilli, ona dva gola Real Sociedadu… Lista je duga koliko i atraktivna, ali iza svega i dalje stoji borba do zadnje minute utakmice.

Osasuna u drugi dio sezone ulazi s ugodne sredine ljestvice i s imidžom čvrste ekipe koja zna kako se izboriti za svaki bod. Nije sporno da u Chimyju imaju svojevrsnu maskotu tog svog stila. Mnogi se sada pitaju može li, s obzirom na Suárezovu ozljedu i Benzemine godine, Ávila održati svoj ritam i ugroziti čak i Messija na čelu liste strijelaca u La Ligi, što je legitimno ali i nerealno. Ono što je sigurno je da Chimy neće odustati do zadnjeg trenutka, a gdje će to dovesti njega i Osasunu, ostaje tek za vidjeti.

Ne propusti top članke