Choke ili strah od pobjede

I najbolji ‘pucaju’, u tenisu i u životu

Zadnja izmjena: 22. listopada 2019. Photo by Justin Setterfield/Getty Images

Jedan od elemenata koji tenis čini okrutnim, ali istovremeno i zavodljivim jest onaj što se radi o prilično usamljeničkoj igri. Kao što to deprimirani Andre Agassi u autobiografiji Open živopisno objašnjava — ona vaša polovica terena doima se poput samice. U toj samici ne možete razgovarati pa ni ‘omirisati’ suparnika, a još je manje preporučljivo i svrsishodno upuštati se u ćakulu sa sucima. Kao šlag na kraju dolazi i ono da je bilo kakva komunikacija s vlastitim timom i trenerom, barem u muškom tenisu, zabranjena. Tenis je, uostalom, sport tišine ili, sportski rečeno, sport fokusa i koncentracije.

Onda kada se ta tišina ne podrazumijeva, između poena, a nešto rjeđe i na onoj pauzi, tenisači katkad ‘prolupaju’ i krenu razgovarati sami sa sobom, baš kao što bismo prolupali da smo zaglavili u samici. Nervozni su, psuju, gestikuliraju, bodre se i preispituju svoje odluke i da je kojim slučajem kontekst drugačiji, da su na ulici ili u tramvaju, izgledali bi poput mentalnih bolesnika. Taj često vrlo zanimljiv monolog, koji se rijetko odvija naglas, samo je posljedica tog samačkog života, ali i toga što tenis ostavlja puno vremena za razmišljanje.

Dinamika igre naprosto je takva, spora i isprekidana, pa u želji da taj ‘dijalog’ ne preraste u unutrašnji raskol, odnosno da zadrže fokus i koncentraciju, tenisači razvijaju vlastite rituale između poena i na onoj jednominutnoj pauzi. Pa, ipak, katkad se ta dvojica tipova unutra — a Goran Ivanišević je spominjao njih čak trojicu — grdo sukobe, valjda baš zato što ima toliko puno ‘praznog hoda’…

Koliko je tenis samotan i koliko je okrutan najbolje ocrtava onaj proces koji se u žargonu naziva choke.

“Mi evolucijski imamo potrebu predviđati budućnost, kako joj se prilagoditi. To nam je u prošlosti pomagalo, ali u ovoj situaciji baš i ne pomaže.”

Radi se o procesu mentalne blokade koja izaziva gubitak takoreći dobivenog meča. Ako se ne događa vama samima, choke je uistinu intrigantan; rađa se iz jedne jedine misli koja takoreći krene putovati kroz vrijeme — prerano počnete misliti o pobjedi i koliko vam ona znači; preplašite se pobjede uz odmah pripadajuću misao “što ako stvarno izgubim ovo” ili jednostavno osjetite déjà vu

Varijanti je zapravo bezbroj i takve misli nisu neobične i ne moraju značiti da vas je choke u potpunosti ugušio, ali ako se ne suočite s njima na pravi način, mogu izazvati lavinu negativnih emocija i totalni obrat u igri. Najednom postanete pasivni, prepuštate inicijativu suparniku koji njuši krv i igrate u strahu i grču. Ponekad i doslovno u grču, jer često dolazi i do fizičkih posljedica. Naš Dino Marcan pričao mi je kako je s otprilike 16, 17 godina osjećao nervozu pri zatvaranju mečeva, što se manifestiralo kroz grč u kvadricepsu prilikom doskoka na servisu.

Problem kratkih pauza

Na koncu, ako vas choke uistinu dokrajči, s terena odlazite slomljeni, prazni, s rupom u prsima, a tjeskoba i grižnja savjesti nastupaju tek kasnije. Okolina vas počne etiketirati, nazivajući vas chokerom iliti prevedeno na naški, ‘pi*kom’, uživajući se naslađivati s vama. I to mi nikada nije bilo jasno — taj manjak empatije prema nekome tko se raspao na, zapravo, tako ljudski način.

Uostalom, ako laički definiramo choke kao neku vrst napadaja panike ili makar kao onu kranje negativnu i kontraproduktivnu tremu, ne događa li se on često i u svakodnevnom životu? Dobar dio nas bježi od javnog nastupa kao vrag od tamjana ili makar izbjegava određene situacije koje percipira kao izuzetno stresne. I baš kao u tenisu, tako i u svakodnevici, choke nas dobrim dijelom definira, može nas kočiti i gušiti, diktirati tko smo i što smo i time krojiti našu sudbinu…

“Tenis je specifičan zbog tih kratkih pauza”, preko telefona mi misli čita Igor Čerenšek, psiholog i mentalni trener, osoba koja je pomogla Dini da ona nervoza prilikom zatvaranja mečeva ne prerasta u choke. “Znači, te pauze ljudima koji su anksiozni generalno ne pomažu. To jest, oni ne znaju što učiniti da im one pomognu.”

Čerenšek je radio s brojnim tenisačima, između ostalog, s Bornom Ćorićem, Damirom Džumhurom i Nikolom Mektićem, ali i s ostalim sportašima poput Damira Martina ili s odnedavno zlatnim paraolimpijcem Dinom Sinovčićom, a njegov tim psihologa iz Mentalnog Treninga radi i s pojedincima iz Dinama, Hajduka, Rijeke i ostalih prvoligaša. “U plivanju, primjerice, na početku svoje karijere znao sam biti anksiozan prije starta, ali kad bi krenula utrka, zaboravio bih na to”, kaže Igor, inače i član hrvatske plivačke reprezentacije na Olimpijskim igrama u Ateni 2004.

Čerenšek je studij psihologije završio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a još je 2006., za vrijeme studija u SAD-u, napisao rad i program provedbe mentalnog treninga. Klijente danas tretira isključivo u paru sa svojom suprugom Anom. Pitam ga kako tenisačima objašnjavaju što je choke, kako opravdavaju što im se dogodilo?

“Prvo što im objasnim jest povezanost misli, osjećaja, ponašanja i fiziologije. Pojasnim im da bez obzira kako oni doživljavaju taj trenutak, on je produkt upravo te četiri varijable”, započinje Čerenšek. “Najčešće su misli te koje stvaraju problem jer svaka misao ima svoju posljedicu. Nakon toga ih učim kako imati produktivne, konstruktivne misli i kako mijenjati misaoni obrazac. Dakle, ako sam fulao, zašto sam fulao, što sam konkretno krivo napravio. Jer ono što oni uobičajeno počnu raditi jest dramiti i upadati u katastrofične misli poput ‘ovo se nije smjelo dogoditi’, ‘zašto mi se ovo događa’, ‘kako će ovo završiti’… Učim ih da ono što će misliti između poena neminovno utječe na budućnost.” Drugim riječima, uči ih kako u samim začecima srezati choke.

Četiri koraka kontrole

“To je naprosto bujica misli od kojih je većina usmjerena na budućnost, a manji dio na prošlost. Mi evolucijski imamo potrebu predviđati budućnost, kako joj se prilagoditi. To nam je u prošlosti pomagalo, ali u ovoj situaciji baš i ne pomaže.” I prošlost i budućnost nešto su što ne možemo kontrolirati i među tenisačima je vrlo prihvaćena ona mantra — kontroliraj ono što možeš kontrolirati. A to je samo sljedeći poen…

Prvi korak ka premošćivanju chokea jest, naravno, priznanje kako probem postoji. “Što su igrači profesionalniji, to su skloniji priznati problem. Ne javno, ali u svojem krugu ljudi su sve skloniji tražiti podršku. Neću reći pomoć jer oni nisu bolesni, samo im treba stručna podrška. To je kao i kondicijska priprema, treba ti stručnjak da te pripremi.” Mnogi krivo pretpostavljaju kako je poanta riješiti se pritiska u potpunosti, jer pritisak je, zajedno s mislima koje ga potiču, u određenoj mjeri uvijek tu i valja ga prigrliti. Kako ćete to učiniti, stvar je individualnog odabira. Postoji niz tehnika kako kontrolirati emocije i savladavati mentalne prepreke, ali Igor nešto preporuča svima.

“To su četiri koraka koje radite između poena. Prvi je kontrola intenziteta, odnosno poanta je iskontrolirati razinu uzbuđenosti da bi uopće mogli suvislo razmišljati. Jer ako smo previše uzbuđeni, mi smo na fiziološkom nivou glupi i to je tako kod svih. To je nešto što se mora vježbati i ima mali milijun tih tehnika, od disanja do pozitivnog samogovora i ostalih, što je opet individualno”, objašnjava Čerenšek.

“Nakon toga, ako je došlo do neke pogreške, ide nešto što možemo nazvati zamjenskim pokretom ili reakcijom. Recimo ako forhendu nismo dali dovoljno spina, onda treba napraviti forhend u prazno gdje ćemo dodati malo više spina. Tako da nam zadnja informacija nije ona pogrešna, nego taj ispravni pokret. Jednostavno, najbolje pamtimo zadnji pokret i time nećemo smanjiti vjerojatnost pogreške, nego iste pogreške”, priča dok mi pada na pamet ona ‘luđakinja’ Marion Bartoli koja je između poena učestalo simulirala svoja dva bekenda i poskakivala poput zečića.

“Nakon tog pokreta ide ponavljanje game plana i odabir jednog od obrazaca koje koristimo u igri, što je, naravno, unaprijed dogovoreno. I zadnji korak je, u slučaju da serviramo, odrađivanje onog rituala. Ritual nam daje osjećaj kontrole i mira i on mora biti smislen. Onaj koji je samo praznovjerje, to nije to. Na reternu to može biti ono prčkanje po žicama, naprimjer”, kaže. “Jasno, sve tehnike se moraju vježbati mjesecima i to nije nešto što će preko noći dati rezultat”, dodaje i polako razgovor privodimo kraju, uz dogovor za kavu i eventualni intervju…

Zaključiti gotovo pa dobiveni meč za većinu igrača većinu vremena i nije neki problem. Za većinu njih on naprosto postaje rutina zbog činjenice da su se naučili nositi s pritiskom ili, bolje rečeno, s vlastitom percepcijom pritiska. Pa ipak, u određenim okolnostima, igrači pucaju i predaju se ovom najekstremnijem obliku psihološke nestabilnosti, onom koji baš smjelo, pa i podlo otkriva svu našu ranjivost. Pucaju, naravno, i oni u vrhu, čak i oni najbolji svih vremena.

Nitko nije imun na choke i samo je pitanje hoćete li ili koliko brzo ćete iz te svojevrsne traume nešto naučiti. Hoćete li dopustiti da vas on obilježi i definira ili ćete se izložiti i suočiti s njime. Bilo da se radi o meč lopti ili o svakodnevici.

Na kraju krajeva, možda i život može ponešto naučiti od tenisa.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.