Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Cibona je poput Supertalenta

Iza velikog imena stoje samo lakrdija i autoparodija

Zadnja izmjena: 17. prosinca 2018. Ilustracija: Vladimir Šagadin/Telesport

Kada me prošle godine prijatelj upitao da budem njegov ‘navijač’ u Supertalentu, nisam imao pojma o kakvoj je emisiji riječ, vjerojatno zato što od domaćeg zabavnog programa bježim kao vrag od tamjana. No, eto, drug mi je objasnio da je to najgledanija emisija u zemlji i odlična platforma običnim ljudima za izdizanje iz anonimnosti, u kojoj god djelatnosti da se okušaju.

Pogledao sam poneki isječak iz starih epizoda i moram priznati da me sve podosta zaintrigiralo — pružila se prilika da iznutra pogledam kako funkcionira ono što bi trebalo biti vrhunac televizijske produkcije u Hrvata. I tako, nakon provedene večeri u studiju Nove TV, rekao bih da je jedino razumljivo objašnjenje za veliku popularnost tog showa da Hrvati vole lakrdije. Dosta ljudi u nedjelju navečer nema koncentracije za svoje omiljene serije pa odluče odmoriti od piratstva i pogledati nešto na TV-u, tek toliko da puste mozak na pašu prije novog radnog tjedna. I tako pogledaju Supertalent, ne baš zato što su željni vidjeti vještine onih koji se prijave i podržati svoje favorite, već više zbog toga da se pošteno nasmiju.

Producenti su to dobro opazili i zato show, u nedostatku većeg broja atraktivnih kandidata kakvi postoje u stranim inačicama emisije, s vremenom sve više gubi karakteristike bar prividno ozbiljnog natjecanja i pretvara se u otvorenu parodiju. Odličan primjer za to je čuveni žiri. A priori je nelogično da četiri člana specijalizirana za samo tri discipline (pjevanje, ples, gluma) ocjenjuju širok raspon točaka koje im dolaze. Zbog toga umjesto kritičke argumentacije uglavnom slušamo laička mišljenja koja se mogu sažeti na “Meni je ovo super” i “Meni je ovo loše”, a takvo nešto može odraditi svatko na kog naiđete na ulici.

Odlike žirija su da se, ako je točka dobra, natječu u hvalospjevima i, u suprotnom slučaju, pogrdama i izrugivanju. Upravo loše točke su ljudima najzanimljivije, zbog čega je ove sezone uvedeno da odabrani takvi natjecatelji još jednom rekreativno nastupe u polufinalu. Ako vas zanima kako je moguće da poneki od njih ne izgube živce i uzvrate žiriju istom mjerom, razlog je taj što su uoči snimanja potpisali ono što je moj prijatelj nazvao feudalnim ugovorom. U njemu, između ostalog, stoji da dobro pripazite što pričate, inače ćete biti u gadnim problemima ako se vaše riječi procijene kao govor mržnje ili uvrede produkciji.

Tehnički gledano, Cibona ne umire, nego odumire

Šlag na torti je prostor gdje se sve odvija. Ono što se preko TV-a čini kao glamurozni studio nalazi se na periferiji Zagreba, u kvartu Dubrava. Izvana se čini kao da je riječ o davno napuštenoj socijalističkoj tvornici, a iznutra sve osim same prostorije snimanja izgleda užasno. Hodnici su bili prljavi i klaustrofobični, a WC u uvjerljivo najgorem stanju od svih u koje sam kroz život kročio trijezan.

Dakle, ono što se prezentira kao ozbiljni projekt bez premca, iznutra je kaotično i daleko od prestiža. Isto se može reći i za Cibonu.

U teoriji, to jest košarka…

Cibona je već duže vrijeme u slobodnom padu. Od velikana koji je osamostaljenjem Hrvatske uspostavio monopol u domaćoj košarci do kluba koji sve više postaje predmetom sprdnje. Prisustvovao sam utakmici protiv Zadra kada su gosti ponizili Vukove pobjedom od 31 razlike. Više od samog rezultata iznenadila me je reakcija domaćih navijača — strašan poraz od najvećeg rivala nije isprovocirao tribine da zaglušujućim zvižducima “nagrade” svoje igrače ili napuste dvoranu debelo prije kraja. Uz neznatnu nervozu, ozračje je bilo posve satirično — u stilu “haha, vidi što Zadar radi ovim majstorima”.

Cibonini navijači odavno su se prestali živcirati, zato što su odavno prestali i vjerovati.

Uvidjevši da kvalitete nema, počeli su uživati u lakrdiji. Kako drugačije nazvati situaciju kada poslije ovakvog debakla trener Ivan Velić, umjesto da se od sramote sakrije iza mikrofona, na presici drzne prozivati suparničkog stratega i čitav klub iskompleksiranima zato što nisu dopustili Ciboni da u završnici ublaži poraz: “Mogao sam i ja zvati time-out u posljednjoj četvrtini, ali nisam, to nije moj stil”, izjava je koja će ući u anale.

Cibona je ove sezone složila najlošiju momčad u posljednjih nekoliko desetljeća. Iako se već duže vrijeme išlo prema tom scenariju, ipak bi se u proteklim sezonama pronašlo novca (ili obećanja) za ponekog kvalitetnog Amerikanca ili domaćeg veterana. Bilo je nešto i od talentiranih klinaca, pod uvjetom da su uspjeli dočekati punoljetnost prije nego što odlepršaju — poput Lovre Mazalina, Marka Arapovića, Krešimira Nikića i mnogih drugih.

Današnja Cibona puna je ispodprosječnih stranaca (Brandis Raley-Ross, Dominic Gilbert, Marko Ljubičić i Johndre Jefferson, kojeg se klub nedavno odlučio riješiti) kojima društvo rade kvalitetom još siromašniji domaći igrači u naponu snage (Josip Bilinovac, Igor Marić, Ivan Novačić i Filip Bundović); zatim su tu veterani debelo na zalasku karijere (Marin Rozić i Damir Markota), jedan propali talent (Nik Slavica) i jedan kojem prijeti ista sudbina (Karlo Uljarević).

Budimo realni — da se klub ne zove Cibona, tko bi to uopće gledao?

Jednako kao što hrvatski Supertalent koristi ime svjetskog brenda poznatog po svom proizvodu, a onda na tržište servira mutiranu verziju istog, tako i Cibonina uprava koristi njeno slavno ime da prodaje ono što bi u normalnim okolnostima zanimalo samo užu rodbinu igrača. U teoriji to jest košarka, isti sport koji se igrao dok je plavi dres nosio Dražen, ali u svim tim godinama kao da je prošla kroz Černobil i preobrazila se u ono što gledamo danas.

Evo, samo što nije

No, malo tko ima empatije prema mukama negdašnjeg europskog prvaka. Razbacivanjem novcem bez pokrića desetljećima je uništavala konkurenciju, ali i sebe, i dovela se do tog da živi od Gradske milostinje. Pitanje je, koliko još dugo?

Naime, premda je Cedevita lani proglašena najboljom momčadi Grada Zagreba, u raspodjeli Gradskog novca opet je dobila mrvice u usporedbi s Cibonom, zbog čega je prije nekoliko mjeseci nakratko sabotirala proces dodjele sredstava. Gradonačelnik Milan Bandić godinama je uskakao kao vatrogasac i Cibonin anđeo čuvar, ali pitanje je vremena kada će ta praksa prestati. Tada bi Cibona mogla krenuti putem KK Zagreba.

Čini se da je glavna strategija Cibone kupovina vremena. I onda kada ju je Dario Šarić senzacionalno odveo do titule ABA lige, to se nije dogodilo po nekom planu ili zato što je složena dobra momčad — sjetite se da su najskuplji igrači (D.J. Strawberry, Andrija Žižić, Matt Janning) otišli usred sezone, što je u posljednjim godinama posve normalna praksa. Na kraju krajeva, tada se odustalo od izborene Eurolige, što jasno govori o rezultatskim ambicijama.

Praktički jedini rezultatski cilj je ostanak u ABA ligi, jer bi u suprotnom scenariju zaprijetila opcija brzog kraja. Ovako, tehnički gledano Cibona ne umire, nego odumire. Vješto manevriranje između rješavanja nagomilanih dugova i borbe za ostanak može potrajati još dugi niz godina bez da se išta bitnije promijeni. Čemu se zapravo nada uprava, tko je taj Deux ex machina kojeg se čeka? Neki novi Dario Šarić? Ili možda moćni generalni sponzor kojeg je svakodnevno najavljivao Aco Petrović u svom predsjedničkom mandatu? Ili pak da Emilu Tedeschiju dojadi nezainteresiranost zagrebačke publike za Cedevitom pa se odluči za opciju fuzije s Cibonom? Znate kako kaže grafit kraj tramvajske stanice kod Učiteljskog fakulteta: “Evo, samo što nije”.

I dok se Godot ne ukaže, na parketu ćemo gledati sve siromašnije predstave i postave. Veliću čak treba odati priznanje što je s ovim kadrom ugrabio četiri pobjede u 10 kola, ali Ciboninim navijačima teško se veseliti pobjedama nad konkurentima za opstanak. Još jedna sličnost između Cibone i Supertalenta jest što su na njihovim Facebook stranicama vjerojatno najučestaliji komentari kako to ništa ne valja i kako ih “odsad” prestaju gledati.

Neki od izgubljenih pratitelja ipak mogu biti vraćeni. Teško je od bilo čega na što ste se navukli sasvim odustati — čim čujete neku dobru vijest, poput pobjede nad Cedevitom, htjeli–ne htjeli, ponovo ćete se zainteresirati i dati novu šansu, dok se ne uvjerite da to nije bilo ništa više od bljeska. Drugi, pak, zaista dignu ruke pa im ni na kraju pameti nije odlazak u Draženov dom da vide kako Vukovi stoje protiv euroligaške Budućnosti, već nedjeljnu večer radije provode uz program Nove TV, razočarani što u finalu ne nastupa Goli Slikar.

Ne propusti top članke