Cijena odanosti

Antoine Griezmann, razapet između vlastitih ambicija i navijačkih emocija

Zadnja izmjena: 22. svibnja 2018. AA/ABACA

Lojalnost, privrženost, povezanost; riječi su to koje mogu vrlo precizno opisati najupečatljivije slike s nogometnih travnjaka proteklog vikenda. Od Gianluigija Buffona preko Fernanda Torresa u zagrljaju navijača i onog dugog kontempliranja Andrésa Inieste, kraj ove sezone označio je i novu količinu opraštanja od stupova navijačke privrženosti i igrača koji su u vremenu sve više definiranom diktatom novca putem odanosti svojim klubovima obilježili nogomet.

Buffon, naravno, nije Juventusovo dijete, ali mogao je birati kamo će otići u trenutku kada je Juventus poslan u Serie B. Umjesto toga se zadržao u klubu, radije igrajući po drugoligaškim travnjacima. Iniesta, jedan od najvećih nogometnih umjetnika naše ere, proveo je pune 22 godine u Barceloninu dresu.

A uz sve te scene koja su ispunila navijačka i simpatizerska srca i natjerala ljude da pomisle kako neki stari koncepti postoje i u današnje vrijeme, bila je i jedna koja je pokazala suprotnu, mračniju stranu priče. Dok je Torres sa dva pogotka Eibaru na najbolji način zaokružio svoj oproštaj od svog Atlética, onog u kojem je odrastao i u kojem je postao jedan od napadača najvišeg profila u svojoj eri, na istoj je utakmici u igru ušao i Antoine Griezmann, napadač koji se danas diči sličnim statusom u globalnim okvirima. I on je samo četiri dana ranije s dva pogotka riješio susret, samo je ovdje u pitanju bilo finale Europske lige protiv Marseillea, a Griezmannovi su pogotci donijeli Madriđanima toliko željeni novi europski trofej.

Međutim, situacija je izmaknula kontroli; svijet je obišla slika suznog Griezmanna koji se teško ophodi sa zvižducima s tribina stadiona Wanda Metropolitano. Što je moglo isprovocirati navijače toliko da izviždaju ponajboljeg klupskog igrača i čovjeka koji im je u 209 nastupa donio 112 golova? Poziranje u dresu najmržih rivala? Uvredljivi komentari na račun kluba ili navijača? Ne, ništa od navedenog.

Po svemu sudeći, razlog je taj što se nije dovoljno ogradio od spekulacija da ovog ljeta namjerava prijeći u Barcelonu.

Kad igrati i zabijati više nije dovoljno

Nije sada ni bitno koliko ima istine u toj priči — a izgledno je da ima — već je uznemirujuće vidjeti da je nogomet ušao u eru u kojoj i najbolji pojedinci mogu doći na udar samo zato jer su tabloidi pohitali stvarati narativ koji se doslovno može i tek tako izmisliti, bez ikakvog novinarskog rada i istraživanja niti navođenja izvora. Time je i priča o lojalnosti ponovno predočila jednu od svojih bizarnijih mutacija i natjerala nas da postavimo pitanje: što je lojalnost u eri u kojoj se, pogotovo u nogometu, ogroman dio toga može kupiti novcem?

Griezmannov primjer je vrlo dobar za opisivanje dinamike tih odnosa.

“Stigao sam do faze u kojoj mi igrati dobro i zabijati golove više nije dovoljno”, izjavio je nogometaš još prošlog ljeta, uslijed jednako tako intenzivnih spekulacija da je na rubu selidbe u Manchester United. “Osvajanje trofeja je ono što ovog ljeta želim uzeti u obzir kad budem pričao o svojoj budućnosti”, dodao je.

I zaista, osvajanje trofeja je ono što ga je vuklo od samih početaka nogometne karijere. Niskom i slabašnom klincu je put do snova bio pun prepreka; Antoine je nedvojbeno bio iznadprosječno talentiran s loptom u nogama, ali mu je fizička statura bila veliki uteg.

Griezmann je navodno nekoliko sati prije utakmice klupskom vodstvu priopćio svoju odluku da ostaje, ali da bi ga ovakav navijački tretman mogao pokolebati

“Zajedno smo išli redom u Lyon, Lyon, Auxerre, Sochaux, Montpellier, Saint-Étienne, Metz… Štoviše, dvaput Metz”, prepričavao je te muke njegov otac Alain, inače nogometni trener. “Upravo je u Metzu bilo najgore; nakon što su ga iz druge odlučili primit,i naglo su se predomislili. Opet iz razloga jer je bio premalen, uvijek jer je bio premalen”.

Tako bi se Alain i Antoine vraćali u svoj rodni gradić Mâcon, na teren lokalnog kluba UF Mâconnais, gdje bi Antoine liječio razočaranja s loptom u nogama, izblajhane kose da što više liči na svog idola Pavela Nedvěda. Kad bi igrao s prijateljima, pravili su se da igraju Ligu prvaka ili Svjetsko prvenstvo, a on bi slavio golove kližući na koljenima kao da ih je doista zabio na nekom velikom natjecanju, pred desecima tisuća gledatelja.

Navijačka ezoterija i materijalna stvarnost

Nakon stotina golova na tom malenom travnjaku i isto toliko odglumljenih intervjua, pri kojima je drška četke predstavljala mikrofon Canal+, stigao je i klub koji je vidio više od njegova rasta. Na jednom turniru u Parizu Antoineovo je klizanje zapelo za oko Ericu Olhatsu, skautu Real Sociedada, koji mu je po kraju utakmice pružio papir u ruku i naredio mu da ga ne otvara dok ne stigne kući.

“Mislili su da je šala”, prepričavao je Antoine trenutak kada je nazvao roditelje, koji su u tom trenu bili na odmoru u Tunisu. U pitanju je bio poziv da se pridruži baskijskom velikanu. Napokon nije ostao kratak, figurativno i doslovno.

U San Sebastiánu ga je u prvu momčad razmjerno brzo promovirao Martín Lasarte, urugvajski trener koji je svojedobno u seniorski nogomet progurao još jedno veliko napadačko ime — Luisa Suáreza. Sada, jedan rekordni transfer i pregršt individualnih priznanja vezanih uz njegovo ime kasnije, Griezmanna vežu uz ulogu Urugvajčeva nasljednika u vrhu Barcelonina napada. Kada se pridružio Atléticu bio je još uvijek samo talentirani krilni napadač, gladan golova i trofeja. Pod Diegom Simeoneom postao je kompletni napadač sjajnog učinka, ali trofeja nema u onoj mjeri u kojoj ih Antoine želi.

Godinu dana nakon što je Griezmann, sada već sa 27 godina na leđima, uslijed Atléticova izdržavanja kazne koja se očitovala zabranom dovođenja novih igrača odlučio kako bi bio ‘prljav potez’ napustiti klub i tako ga dodatno oslabjeti, doživio je da ga se još jednom tretira kao izdajnika, makar to radila samo glasna manjina. Činjenica da je Diego Godín nakon susreta morao ići ‘komunicirati’ pitanje Griezmannove neposredne budućnosti s nezadovoljnicima govori da ipak nije riječ o zanemarivoj populaciji. Navodno im je rekao da Antoine ostaje, a Marca pritom tvrdi da je Griezmann nekoliko sati prije utakmice priopćio takvu odluku klupskom vodstvu, ali da bi ga ovakav navijački tretman mogao pokolebati.

S druge strane, problem je direktne kontradikcije dvaju elemenata koje tvore današnji nogomet. Tu je strast i odanost, koje se očituju kroz navijačke emocije sažete u onu izreku pripisanu Ericu Cantoni, po kojoj je dopušteno promijeniti sve: politička i vjerska uvjerenja, pa čak i partnera — ali privrženost nogometnom klubu ne. Pojam institucije kluba onda seže u ezoteriju i očekuje se da svaka nova pridošlica prigrli tu atmosferu i podredi svoje interese onima koje gaji klub.

A oni su često u direktnom sukobu. Prvo, tu su osobne ambicije; baš kao i Griezmann, hrpetina se igrača nalazi u okolnostima po kojima se klubovi u određenom trenutku jednostavno ne mogu praviti da su spremni udovoljiti najvišim rezultatskim zahtjevima. Naravno, ne mogu svi igrati odjednom, niti mogu svi osvajati sve trofeje ili dolaziti do nekih (ne)očekivanih ciljeva preko noći. Sportska politika nepredvidljiv je splet okolnosti, licitiranja i kalkuliranja, a vjernost i strpljenje ambicioznih redovito se kupuje podebljanim ugovorima. Kada se ostane kratak i u tom segmentu, onda je jedino rješenje rastanak.

It’s all business

Navijači i simpatizeri se za to gotovo sigurno nisu borili, ali nogomet jest, sa svom silom agenata i medija spremnih potencirati ambicije igrača kao što je Griezmann, koji su oduvijek samo htjeli biti najbolji i dizati trofeje. Sve kako bi učinili svoj posao što lukrativnijim, a granice postavljene pred te goleme iznose nepostojećima.

Pitanje igračke odanosti je stoga oduvijek bilo nategnuto. Primjerice, transfer Alfa Commona iz Sunderlanda u Middlesbrough 1905. za tada rekordnih 1.000 funti izazvao je opću sablazan i rasprave čak i u britanskom parlamentu, gdje se tvrdilo da se takvim “nesuvislim ciframa” stvara “nova vrsta igrača-plaćenika” koja će ultimativno upropastiti nogomet. Iako anegdotalni, iz današnje perspektive ti zaključci djeluju proročanski.

Rastom svota i pratećih ambicija svaki će igrač ultimativno posegnuti za argumentom kako je to sve na kraju dana samo posao i bit će u pravu. Klubovi su tek sredstvo putem koji se dostižu ciljevi, a istinska i beskompromisna odanost živi uglavnom samo na zastavama i transparentima, bez obzira na to koliko se ‘izdajnika’ križalo i izviždalo.

Sve ima cijenu. U uvjetima općeg poskupljenja u nogometu, i odanost je ideal koji sve manje i manje njih mogu dosegnuti.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.