Marin Čilić ušao je “u zonu”, taj osjećaj superiornosti koji se katkad doima kao izvantjelesno iskustvo, još u petom setu protiv Gillesa Simona, čovjeka kojeg dotad nikad nije dobio. Nastavio je gaziti protiv Tomáša Berdycha, pa je pregazio Rogera Federera, samo da bi, pa, opet pregazio Keija Nishikorija. Koliko je god dotad u percpeciji mnogih bio igrač koji ne iskorištava svoj potencijal, toliko nas je i razina tenisa koju je isproducirao u ta zadnja tri meča naprosto ostavila bez daha. I nije baš bilo jasno što se događa, ali kad si u zoni, to je jednostavno tako — tijelo izvršava manje-više sve što um zamisli, a igra teče na instinktivnoj razini.

Prošlo je gotovo šest godina otkad je Čilić uzeo US Open, naslov koji je njegovim neumornim osporavateljima svojevrsni trn u peti. Ta je priča o Čiliću i hejterima, međutim, već izlizana, i bez neke želje da uveličavamo ili omalavažavamo njegov uspjeh, pokušat ćemo objasniti kontekst u kojem je došao do naslova; na koncu, ipak se može prosuđivati koliko je neka GS titula bila teža ili lakša za osvojiti, a ono što Čilićevu čini još zanimljivijom je činjenica da je u ovoj eri tek sedmi igrač koji je uzeo GS ili tek treći izvan Velike četvorke.

Bile su to pomalo nadrealne scene: štrkljavi tip je nasred centralnog terena brisao pod s konkurencijom, dok su tribine sve to šutke promatrale, tek uz pokoji uzdah

Možda je zapravo najbolje krenuti od tog finala u kojem je Čila oprao pod s Nishikorijem, pobijedivši ga s triput po 6-3 te zapravo ubivši u potpunosti bilo kakvu neizvjesnost, baš kao što je to učinio i u prethodna dva meča. Meč je trajao svega sat i 54 minute i publika je zbog takve brutalne, pa i dosadnjikave dominacije ostala pomalo razočarana.

Kao što smo i rekli, bez želje da omalovažimo nesumnjivo fantastičnu Čilićevu izvedbu, treba reći da ga Nishikori toga dana nije testirao do krajnjih granica, i to iz jednostavnog razloga što je u finale došao fizički, a vjerojatno i malčice psihički potrošen. To što se uopće našao ondje bilo je čudo jer je zbog ozljede počeo trenirati tek nekoliko dana prije turnira, a potom ga je zadesio i izuzetno težak ždrijeb.

Težina titule

Do finala je Japanac igrao sat i pol više tenisa od Čilića, što nije tako velika razlika, ali njegova su prethodna tri meča bila su protiv tri top 10 igrača – onaj protiv Miloša Raonića okončao je u pola tri ujutro u utorak, nakon pet setova i četiri sata i 19 minuta igre; Stana Wawrinku je svladao opet nakon pet setova i četiri sata i 15 minute igre, a onda učinio i najveći podvig na turniru, svladavši u četiri seta prvog favorita Novaka Đokovića, nakon dva sata i 52 minute, ali i po onoj odvratnoj njujorškoj vrućini i sparini. Kad je došao u finale, Nishikori je imao olovne noge, kasnio je pola koraka u dolasku na lopticu te ubrzo ostao bez goriva.

Zapravo, ta činjenica da u finalu nije bio netko iz Velike četvorke bila je još jedno pravo malo čudo. Naime, od Australian Opena 2005. do 2014., a pokazat će se i do dana današnjeg, nikad se nije dogodilo da u finalu Grand Slama nije bio makar jedan član Velike četvorke; osim na tom US Openu, naravno. Pogledajmo tablicu.

Kao što vidimo, Čilić, a onda i Nishikori — koji, gledajući iz današnje perspektive, može još više žaliti za propuštenom prilikom — jedini su koji se u svojem prvom GS finalu nisu morali obračunati s nekim iz Velike Četvorke. Naravno, neki su od ovih igrača upisali još koje finale i svi su, osim Wawrinke (dvaput dobio Noleta, jednom gubio od Rafaela Nadala), gubili, kao i Čilić svoja dva od Federera.

Dobrim dijelom i zato, kad se pokušava odvagnuti kolika je bila težina osvajanja tog naslova, Čilićeva je titula, od 63 GS-ova koliko su ih osvojili aktivni igrači, 29. u redu po ELO ratingu. Radi se o onoj vrijednosti koja se uspoređuje s prosječnom težinom dotad osvojenih turnira iste kategorije te u obzir uzima snagu suparnika koje je osvajač susreo na putu do naslova, kao i vjerojatnost da tu titulu stvarno i osvoji; srednja težina osvajanja naslova iznosi 1, ono što je iznad je iznadprosječno teško, a niže vrijednosti od 1 znače ispodprosječno teške titule.

Inače, sva tri Wawrinkina naslova tri su najteža od aktivnih igrača, ujedno i prvi, drugi i četvrti najteži naslovi svih vremena; onaj koji je osvojio Juan Martín del Potro je peti od aktivnih i osmi svih vremena, dok su oni Andyja Murrayja 15., 17. i 39. od aktivnih igrača. Naravno, možemo uočiti da su svi osim Čilića i Murraya na Wimbledonu 2016. morali ili pobjeđivati dvojicu članova Trojke na putu do naslova ili makar jednog u finalu.

“Goran mi je rekao da moram igrati agresivnije”

Ako se još poslužimo ELO ratingom, ispada i da je taj US Open bio najslabiji Grand Slam u rasponu od Wimbledona 2010. do US Opena 2017., a na njemu je participiralo 88,5 posto najjačih igrača, što je opet u istom rasponu najmanje. Drugim riječima, nije bilo ozlijeđenih Nadala, tada dvostrukog osvajača, te Del Potra, tj. igrača koji su godinu započeli kao broj 1 i broj 5 na svijetu; također, Murray je bio tek osmi nositelj i cijelu je sezonu bio u lošijoj formi, a jedan od onih koji je bio u najboljoj formi uoči turnira, četvrti nositelj David Ferrer, ispao je upravo od Simona uoči ogleda s Čilićem, ujedno postavši i jedini od prvih osam nositelja koji su ispali prije osmine finala.

Također, ako sagledamo još širi kontekst, možemo primijetiti i da je US Open najneizvjesniji Grand Slam turnir u ovoj eri, a što je dijelom uvjetovano i onime što se igra u posljednoj četvrtini sezone, kad su, pogotovo oni na vrhu, već pomalo iscrpljeni, a katkad i ozlijeđeni. Naime, od 2008., kad se počela kovati Velika četvorka, osvajala su ga sedmorica različitih igrača, tj. ta sedmorica osvajača GS-ova u ovoj eri, a nije naodmet primijetiti ni da od tada nitko nije obranio naslov.

Čilić je inače sezonu, koja se uzima kao ona u kojoj je dominacija Velike četvorke bar malo olabavila, započeo kao 37. igrač na svijetu, i to nakon što je odradio suspenziju od četiri mjeseca. Od značajnijih rezultata upisao je dva naslova iz serije 250 — Zagreb i Delray Beach — imao je finale ATP-a 500 u Rottterdamu, a u Wimbledonu je u četvrtfinalu pogurao Đokovića do petog seta. Uoči US Opena bio je 16. na svijetu i aposlutno ništa nije nagovještavalo što bi se moglo dogoditi. Ključni trenutak, međutim, dogodio se još godinu dana ranije, kad je počeo raditi s Goranom Ivaniševićem.

“Goran mi je rekao da moram igrati agresivnije”, rekao je jednom. “Prije sam previše razmišljao o taktici, 70 posto mojih misli fokusiralo se na taktiku i uopće nisam toliko razmišljao o svojoj igri”, dodao je te istaknuo da mu je trebalo oko šest mjeseci da prihvati tu novu perspektivu. Dakako, nije da Čila više nije imao game plan, već ga je jednostavno više krojio po sebi, manje je analizirao situaciju na terenu i nije overthinkao, te je više osjećao i naprosto igrao.

Djelić besmrtnosti

“Igrao sam instinktivno, nisam paničario i servirao sam odlično”, referirao se na US Open. “Taj servis je bio jedan od ključnih faktora, nešto što mi je dopustilo da budem slobodniji i u igri s osnovne linije”.

U tehničkom smislu Čilić je na servisu počeo niže hvatati lopticu, a monstruozna serva pojavila se upravo na US Openu; nije se toliko radilo ni o visokom postotku ubačenih prvih servisa — bio je na 56 posto, što je malo manje od karijernog prosjeka — koliko o tome da je imao nešto veći broj asova, veći postotak osvojenih poena na prvoj servi, ali i da ih je uzimao onda kad je to bilo najpotrebnije. Onaj mentalni switch pak dogodio se u tom petom setu protiv Simona, a nakon čega je počeo jako dobro igrati u polju, postao iznimno agresivan, kupio je lopticu u penjanju, čisto je udarao, bez karakterističnih mishitova, dubina je bila gotovo pa idealna i tip je — pa jednostavno rečeno, počeo igrati bolesno dobro.

I u nekim drugim uvjetima, protiv nekog drugog igrača, Nishikori bi možda i mogao oživjeti, odigrati na čisti adrenalin i poticaj publike, ali Čila mu to jednostavno nije dopustio.

Uostalom, u tome je i posebnost Grand Slama — treba pobjeđivati tako da se dovedeš u situaciju da i u sljedećem meču možeš pobijediti, a što Japanac nije uspio. Čilić je uspio, i to s rijetko viđenom lakoćom, tri meča uzastopno, bez ikakvih amplituda u igri. Bile su to pomalo nadrealne scene: štrkljavi tip je nasred centralnog terena brisao pod s konkurencijom, dok su tribine sve to šutke promatrale, tek uz pokoji uzdah – nije bilo adrenalina i euforije kakvi su karakteristični za New York.

I možda nije bilo euforije karakteristične za njegove Hrvate, možda nije imao ni silno spektakularan doček, pa možda još uvijek ima i idiota koji ga osporavaju, ali ništa od toga nije bitno jer taj djelić teniske besmrtnosti nitko mu ne može oduzeti.