Čovjek je najbolji strijelac u Europi, osvojio je Zlatnu kopačku i odradio je nevjerojatnu sezonu u kojoj je vukao Lazio do mjesta u Ligi prvaka, ali je nekako ostao ispod radara, bez obzira na brojku od 36 postignutih prvenstvenih golova, kojima je dodao još i devet asistencija. Netko će reći kako su njegove godine glavni razlog tome što je ipak ostao u drugom planu — Immobile je u veljači navršio 30 i činjenica je da – premda je još uvijek mlađi od Ronalda, Messija i Lewandowskog, ali i Karima Benzeme koji je drugi strijelac La Lige, Jamiea Vardyja i Pierre-Emericka Aubameyanga koji su prvi strijelci Premier lige — ispred sebe nema previše vremena koje može provesti na vrhunskoj razini, tako da bi odšteta koju bi trebalo platiti Laziju bila amortizirana na premalo godina.

U nogometu su neke naizgled jednostavne stvari puno kompliciranije nego što izgledaju, a itekako su važne da bismo shvatili zašto i kako se neke situacije odvijaju onako kako se odvijaju. Jedna od tih naizgled jednostavnih stvari su transferi.

U Laziju je svoj i tu se dobro osjeća. A dok god je tako, golova će biti

Pojam amortizacija najlakše je definirati kao postupno trošenje dugotrajne imovine, bila ona materijalna ili nematerijalna. Znači, ako date 10.000 eura za automobil i planirate ga koristiti 10 godina, onda vas on — kad stvari maksimalno pojednostavite — košta 1.000 eura godišnje. Nogometni klubovi pojam amortizacije koriste kako bi odštete koje su platili za igrače knjižili kroz nekoliko godina. Za nogometni klub igrač je nematerijalna imovina i računovodstvo u vođenju knjiga ima pravo podijeliti plaćenu odštetu na onoliko godina koliko je potpisan ugovor.

To je, primjerice, temeljni razlog zašto su Barcelona i Juventus transfer Arthura i Miralema Pjanića strukturirali onako kako su ga strukturirali; klubovi nisu napravili jednostavnu zamjenu igrača i dodali 10 milijuna razlike, nego su napravili jedan transfer za 70, pa drugi za 60 milijuna eura. Poanta je da tih 70 ili 60 milijuna eura koje su klubovi primili knjiže u cijelosti kao dobitak u aktualnu godinu, a ono što su platili knjiže kao amortizaciju koja se dijeli kroz nekoliko godina i oba kluba imaju osjetan dobitak u knjigama, što je važno za poreze i zadovoljavanje odredbi financijskog fair playa.

Zabijanje koje dolazi prirodno

U praksi, kad je igrač mlad, onda je amortizacija još i duža. Real Madrid je Cristiana Ronalda doveo 2009. kada su mu bile 24 godine i znao je da za tih 94 milijuna eura ima vrhunskog igrača koji će trajati najmanje desetak godina i da će ogromnu odštetu efektivno ‘razbiti’. Kad plaćate odštetu za 30-godišnjaka, onda ste svjesni da on nema toliko vremena da vam plaćenu odštetu postupno razbija na manje komade jer se produktivne godine bliže kraju i sasvim je izgledno da će vas po odigranoj sezoni koštati više nego neki mladi igrač.

No, njegove godine nisu ni blizu glavnog razloga zašto je Ciro u debeloj sjeni.

Za početak, ovo što je Immobile napravio ove sezone nije one hit wonder poduhvat. Prošle sezone je bio nešto lošiji i zabio je 15 komada, ali je pretprošle u Serie A dogurao do 29 golova, a one prije je na svom kontu imao 23. Dakle, bio je dovoljno mlad da se u tom trenutku uloži u njega i da se amortizacija razvuče na više godina. Na kraju krajeva, kad želite nešto i kad ste sigurni da dobivate pravu vrijednost, godine nisu toliki problem.

Cristiano Ronaldo i njegov transfer u Juventus tu nisu dobra usporedba jer on je u prvenstveno bio statusni simbol i marketinški projekt, ali sasvim usporedivi su Eden Hazard i Antoine Griezmann, koji su od Immobilea mlađi tek godinu dana, a Real Madrid i Barcelona su prošlo ljeto za njih iskrcali 115 i 120 milijuna eura. Njihov marketinški potencijal nije toliko velik, a te dvije godine razlike između prošlogodišnjeg Hazarda ili Griezmanna i ovogodišnjeg Immobilea nisu toliko velike, tim više što bi Lazio za njega tražio puno manje nego što su Chelsea ili Atlético Madrid tražili za ovu dvojicu.

Stvar je u tome što nitko nije siguran da će s Immobileom dobiti pravu vrijednost, bez obzira na to što mu zabijanje golova dolazi toliko prirodno i lagano da je to užitak gledati. Vrhunski klubovi su skeptični oko toga koliko Immobile stvarno može, a samim time ni mediji ne stavljaju Immobilea u fokus jer najčitanije stvari se tiču velikih klubova.

Najveći razlog za takvu skeptičnost je činjenica da je Borussia Dortmund svojedobno iskrcala 18,5 milijuna eura Torinu kada je Ciro eksplodirao u Serie A, a Immobile u Bundesligi nije napravio apsolutno ništa. U prvoj sezoni je zabio samo sedam golova i veći dio vremena je izgledao neupotrebljiv, tako da ga je Borussia poslala u Sevillu za 14 milijuna nakon samo godinu dana, prihvaćajući da je izgubila na tom poslu i ne pokušavajući popraviti stvar. Sevilla se kockala okladom da Immobile iz Dortmunda nije bio pravi i da se od njega može dobiti ono što je Immobile pokazivao u Torinu, ali i Sevilla je izgubila. Ondje je Immobile odigrao samo 15 utakmica u svim natjecanjima i zabio još manje nego u Borussiji -– samo četiri gola; od čega dva UD Logroñésu, niželigašu s kojim se Sevilla susrela u Kupu Kralja.

Nakon toga i Sevilla se pomirila da ne može spasiti stvari, prihvatilla je gubitak i prodala Immobilea u Lazio za devet milijuna eura. Valjda su u klubu odlučili da i oni moraju pokušati jer su iz prve ruke vidjeli što Ciro može, tim više što se Immobile navikao nositi sa sumnjom.

Čarobni trio

Ciro Ferrara nije s Immbileom nije dijelio samo ime, nego i podrijetlo. Ferrara je u okolici Napulja našao dominantnog klinca kako igra za manje klubove i trpa s nevjerojatnom prirodnom lakoćom u kadetskom i juniorskom uzrastu, pa ga je preporučio Juventusu. Stvar s Juveom je u tome da ima dovoljno resursa da ne mora sumnjati u preporuke, prihvati ih bez velikog provjeravanja i onda je sve na igraču, on se mora dokazati.

Immobile se nije snašao u Juventusu. Prijelaz između juniora i seniora je uvijek težak, ali za Immobilea je sjever Italije bio takav kulturološki šok kakvom se nije mogao prilagoditi. Povezao je dvije posudbe u kojima nije pokazao niti naznake onog talenta s prašnjavih terena oko Napulja, a vrijeme je lagano istjecalo. Nitko toliko dugo ne čeka juniora da realizira svoj potencijal, a pogotovo ne Juventus kojemu ikone kluba svakim danom preporučuju igrače kao što je Ferrara preporučio Immobilea. Stoga je Ciro dobio zadnju šansu u okrutnom svijetu profesionalizma. Pušten je u Pescaru s jedinim zadatkom — pokušati spasiti svoju karijeru. Ili barem kupiti dovoljno vremena da ostane na radaru većim klubovima.

Imao je sreće jer ga je u Pescari dočekao Zdeněk Zeman, trener kojeg napadači obožavaju. Pescara je igrala ludo atraktivno, tražila je isključivo igru za gol više, a Immobileu je napadu pomagao Lorenzo Insigne, dok je čarobni trio zatvarao Marco Verratti koji ih je hranio loptama. Upao je u ekipu kod trenera koji je htio igrati nogomet u kojem se postižu golovi, imao je partnera koji je odgovarao njegovim karakteristikama, a momčad je imala kreatora igre iza njihovih leđa. Bio je ponovo na jugu, u kulturi koju je razumio i u kojoj se ugodno osjećao, a onda je u samo jednoj sezoni natrpao 28 golova, postao najbolji igrač lige i pomogao Pescari da uvjerljivo osvoji Serie B — jer kad je svoj, onda su Immobileu golovi nešto sasvim prirodno.

Nakon toga je dobio priliku u Genoi, koja je u sezoni 2012./13. otkupila pola ugovora od Juventusa. Genoa je jedva izborila ostanak, a Immobile nije nastavio svoje dominantne igre iz Serie B. Ne samo da je igrao loše i mlako, nego nije zabio niti jedan jedini gol nakon Božića i Genoa ga je bez ikakvih problema poslala u Torino u kojem se spojio s niskim i pokretnim Alessiom Cercijem, a sustav koji je forsirao trener Gian Piero Ventura je iz njega ponovo izvlačio maksimum jer je Immobile osjećao slobodu kakvu nije imao u Genovi.

To je Ciro Immobile – on se mora osjećati ugodno da bi bio svoj.

Van svake pameti

Lazio mu nudi upravo to. Nalazi se u poznatom okruženju, u kulturi koju razumije i koja mu odgovara, osjeća se prihvaćenim i samopouzdanje pršti iz njega. Ima trenera koji igra napadački, ima momčad u čiji je glavni igrač i ne treba se prilagođavati ničemu novome. Može biti svoj.

To je možda i glavni razlog zašto veliki klubovi ne kruže oko Immobilea, nijedan od njih mu ne bi dao priliku da bude svoj onako kao što je svoj u Laziju.

Osim 36 golova, Immobile ima i devet asistencija, što ga čini četvrtim asistentom lige, a to su brojke van svake pameti. Međutim, Ciro ima 1,6 ključnih dodavanja te 0,6 uspješnih driblinga po utakmici i 0,9 neuspješnih. Za usporedbu, Luis Alberto ima 2,9 ključnih dodavanja i 2,1 dribling, Josip Iličić ima 2,1 ključno dodavanje i 2,3 driblinga, pa i klasične devetke poput Andree Belottija ili Edina Džeke imaju debelo preko jednog uspješnog driblinga po utakmici.

To znači da Immobile nije dominantni kreator u situacijama kada ima loptu i to u praksi znači da mu sustav igre mora biti prilagođen do neke mjere da bi bio ovako efikasan. Simone Inzaghi mu je sustav prilagodio u potpunosti, sve se vrti oko njega i Immobile se tu fantastično snalazi, a to nije luksuz koji mu puno klubova može ponuditi. Kad ga netko kupi, baš kao što su napravili Borussia i Sevilla, kupio ga je zato jer očekuje da će popraviti nedostatke u njegovoj momčad, a ne da bi se ona prilagodila njemu.

Zašto bi onda uopće napuštao Lazio? Stoji da je zaslužio više poštovanja od javnosti koja je koncentrirana na velike klubove jer je čovjek zabio 36 golova u sezoni i ponosno nosi Zlatnu kopačku, ali u Laziju je svoj i tu se dobro osjeća. A dok god je tako, golova će biti jer Ciri Immobileu golovi dolaze kao nešto prirodno, nešto što je užitak gledati.