Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ciro vozi punom parom

Usponi i padovi prvog topnika Serie A

Zadnja izmjena: 26. listopada 2017. Profimedia

Stvari su za Borussiju te srijede izgledale vrlo dobro, prilično bolje nego što se itko nadao. Igrao se njemački Superkup, a Jürgen Klopp je s druge strane gledao Pepa Guardiolu i Roberta Lewandowskog, razmišljajući kako nadomjestiti još jednu zvijezdu koja je otišla za ugovorom koji Borussia nije mogla pratiti. Pa ipak, na par sati je mogao biti savršeno spokojan, izgledalo je kao da je našao ono što mu treba za miran život poslije raskida s Robertom.

„Mi lovimo lukom i strijelom, problem je što Bayern ima bazuku“ , opisao je Klopp jednom odnos snaga u njemačkom nogometu u jednoj od svojih najgenijalnijih dijagnoza. Borussia – ili bilo koji drugi njemački klub – ne može ratovati s Bayernom jer nema ni blizu usporedivu vatrenu moć. Pa ipak, nije bez šanse jer luk i strijela čine dovoljno ubojito oružje, samo je potrebno biti dovoljno precizan.

Način na koji je Ciro Immobile odigrao tu utakmicu sugerirao je da se ispod Kloppove žute šilterice krije oko Wilhelma Tella. Nije zabio gol, ali je igri Dortmunda konstantno davao dimenziju više, ne odajući dojam igrača kojem će trebati uklapanje. No, istina nije mogla biti dalje od tog prvog dojma.

Immobile s Cirom Ferrarom nije dijelio samo ime, nego i podrijetlo. Našao ga je Ferrara u okolici Napulja kako igra za manje klubove i dominira u kadetskim i juniorskim uzrastima, pa ga je preporučio Juventusu koji ima dovoljno resursa da ne mora sumnjati u preporuke, prihvati ih bez provjeravanja i onda je na igraču da se dokaže.

Immobile se nije snašao, nije se nikako uklapao. Prijelaz između juniora i seniora je uvijek težak, ali za Immobilea je bio kulturološki šok kojem se nije mogao prilagoditi. Povezao je dvije posudbe u kojima nije pokazao niti naznake onog talenta s prašnjavih terena oko Napulja, a vrijeme je lagano istjecalo. Nitko ne čeka juniora da realizira svoj potencijal toliko dugo, a pogotovo ne Juventus kojemu ikone kluba svakim danom preporučuju igrače kao što je Ferrara preporučio Immobilea. Stoga je Ciro dobio zadnju šansu u okrutnom svijetu profesionalizma. Pušten je u Pescaru s jedinim zadatkom – pokušati spasiti svoju karijeru. Ili barem kupiti dovoljno vremena da ostane na radaru većim klubovima.

Oštećena roba

Imao je sreće, jer ga je u Pescari primio Zdeněk Zeman, trener kojeg napadači obožavaju. Pescara je igrala ludo atraktivno, tražila je isključivo igru za gol više, a Immobileu je napadu pomagao Lorenzo Insigne, dok je čarobni trio zatvarao Marco Verratti koji ih je hranio loptama. Upao je u ekipu kod trenera koji je htio igrati nogomet u kojem se postižu golovi, imao je partnera koji je odgovarao njegovim karakteristikama, a momčad je imala kreatora igre iza njihovih leđa. U samo jednoj sezoni natrpao je 28 golova, postao najboljim igračem lige i pomogao Pescari da uvjerljivo osvoji Serie B. Karijera ne da nije bila ugrožena, nego je dobio šansu birati kamo želi ići.

Nova tranzicija, ona iz drugoligaški u prvoligaški nogomet bila je gotovo podjednako teška kao ona iz juniorskog u seniorski. Dobio je priliku u Genoi, koja je u sezoni 2012./13. otkupila pola ugovora od Juventusa. Genoa je jedva spasila ostanak, a Immobile nije nastavio svoje dominantne igre iz Serie B. Ne samo da je igrao loše i mlako, nego nije zabio niti jedan jedini gol nakon Božića.

Pa ipak, tu će 2013. zapamtiti po dobrome.

Torino je očajnički trebao napadače, a Ciro Immobile je trebao novu šansu. Torino, koji je tada igrao izrazito defenzivno, nije bio baš privlačna destinacija niti za oštećenu robu, a kamoli za napadače koji su zaista mogli birati. Ciro nije mogao; Genoa ga više nije željela, a ni Torino nije imao neki izbor. Gian Piero Ventura, današnji talijanski izbornik, odlučio je zaigrati 3-5-2, a u napadu spojiti Immobilea s niskim i pokretnim Alessiom Cercijem. Upravo je to partnerstvo dosadni i tvrdi Torino pretvorilo u momčad koja je pronosila užitak nogometa. Ventura je fokus momčadi s obrane prebacio na Cercija i Immobilea, a njih dvojica su se razumjela i zatvorenih očiju.

Kad se Immobile napunio samopouzdanjem, ponovno nije mogao promašiti. U aktualnoj sezoni nakon samo 10 kola ima 13 pogodaka

Zapravo je taj Torino umnogome podsjećao na Pescaru. Trener koji je odobrio napadački pristup čitave momčadi, niski i pokretni partner u napadu i mozak ekipe iza njih dvojice. Niti je Cerci imao Insigneov talent, niti je Omar El Kaddouri bio blizu Verratijeve klase, a ni Venturin sustav nije bio toliko otvoren kao Zemanov, ali Immobile je imao uvjete na koje se nije trebao puno prilagođavati.

I zato je opet trpao.

Epizode u Ruhru i Andaluziji

U samo jednoj sezoni u Torinu zabio je 22 gola. Još važnije od toga, igrao je odličan nogomet. Nudio se veznom redu i primao lopte koje je kasnije distribuirao Cerciju ili prema bočnim igračima, odvlačio je stopere i napadao dubinu zabadajući se u kanal između stopera i beka. Torino ga je koristio u tranziciji kao nekoga tko je sposoban primiti okomito dodavanje, odložiti loptu i onda predvoditi kontranapad sprintom u sredinu, dok je u postavljenim napadima bio ubojica u kaznenom prostoru koji je i najmanji prostor koristio kako bi zabio. Ukratko, bio je napadač koji je mogao birati klub, igrač na kojeg se mogla nasloniti igra čitave momčadi u svim fazama.

Bio je upravo ono što je Klopp izgubio kad je Lewandowski otišao u Bayern. Immobile je svoju mogućnost da to pruži pokazao već u prvoj utakmici, protiv Bayerna u Superkupu. Momčad bez Lewandowskog, a s Marcom Reusom, İlkayom Gündoğanom i Matsom Hummelsom izvan stroja, pomela je Bayern koji je prijeteći mahao bazukom.

Nije Immobile zabio gol, ali je Borussijinoj igri konstantno davao dimenziju više, ne odajući dojam igrača kojem će trebati uklapanje. U Kloppovu visoko oktanskom nogometu koji nije znao za pauze, Immobile nije bio još jedan bijesni pas koji je trčao bezumno i krvožedno. Kretao se mekano, inteligentno otvarajući prostor suigračima svojim utrčavanjima koja su uvijek imala smisao. Svaka radnja na terenu je bila osmišljena i unaprijed planirana; nije još do kraja shvaćao sustav igre u koji je upao, ali znao je igrati nogomet.

Međutim, to su mu bile najbolje minute u Dortmundu.

Immobile se jednostavno nije snašao. Iako je momčad igrala napadački, prečesto je ostajao sam u napadu. Bio je nesretan, potpuno bez inspiracije, njegovo kretanje je gubilo smisao, a intenzitet koji je prikazivao bio je ispod razine njemačkog nogometa. Ubrzo je upao u krizu, pa i u depresiju jer nije imao nekoga s kim može popiti čašu vina nakon treninga. Nije se uklapao u taj mentalitet i to se ubrzo manifestiralo u tome da je promašivao i one šanse u koje je, nekim čudom, uopće i ušao.

Samopouzdanje je otišlo, a s njim i sav onaj dobar prvi dojam koji je ostavio. Njegov se dolazak u Dortmund poklopio s raspadom Kloppove ideje, ali stvarno nije bio odgovoran za trenerov odlazak s Westfalena. Lov lukom i strijelom nije mogao trajati vječno i Immobile je samo imao nesreću da se našao na krivom mjestu koje mu nije moglo dati vrijeme da se prilagodi.

Iz Njemačke je otišao u Sevillu. Ciro nije pripadao ni onamo. Nakon što se dokazao u Torinu, nikad više njegova karijera neće biti više upitna kao prije te epizode ili kao prije izleta u Pescaru. Ali nakon što je u dvije sezone zabio samo pet golova, ta je karijera izgledala prilično otužno. Vratio se u Torino, na mjesto koje je dobro poznavao i na koje – premda je bilo prilično drugačije nego kad ga je napustio – nije trebao prilagodbu. Dobra polusezona bila je dovoljna da opet može birati klub.

Žešće trpanje

Iako je klub odabrao njega.

Nakon šest godina po omladinskim selekcijama, Simone Inzaghi je u Laziju dobio u ruke prvu momčad. Trener jasne ideje i čvrste odluke da igra dobar nogomet imao je gotovo sve što mu je trebalo. Odlučio se za formaciju 3-5-2 i atraktivan i napadački nogomet.

Keita Baldé je nešto viši od Insignea i Cercija, ali svojim karakteristikama idealan drugi napadač. Marco Parolo i Sergej Milinković-Savić odrađivali su svoj posao u kreaciji i Simone je trebao još samo prvog napadača. Trebao je nekoga tko je sposoban primiti okomito dodavanje, odložiti loptu i onda predvoditi kontranapad sprintom u sredinu; trebao je napadača na kojeg će nasloniti igru cijele momčadi. I riskirao je s Immobileom. A Immobile nije trebao vrijeme za adaptaciju, jer je došao u poznat sustav igre, gotovo identičan onome iz prve epizode u Torinu.

Odmah u debiju je zabio, a sezonu je završio s 23 gola. Nije bio sam u napadu, ali svojim je kretanjima tom napadu davao dimenziju ili dvije više. S njim je igra imala smisla, a kad se Immobile napunio samopouzdanjem, ponovno nije mogao promašiti. U aktualnoj sezoni nakon samo 10 kola ima 13 pogodaka, ukupno 36 u 45 prvenstvenih nastupa za klub. Lazio igra vrlo dobro, Immobile izgleda najbolje u svojoj karijeri punoj pokušaja prilagodbe. A stvar je bila tako jednostavna, staviti ga u 3-5-2, dati mu partnera u napadu i pustiti momčad da igra napadački jer kao fokalnu točku napada ima igrača na kojeg možete nasloniti čitavu igru cijele momčadi.

To su uvjeti u kojima je Ciro nezadrživ, uvjeti u kojima vozi punom parom i izgleda toliko dominantno da mu se više nije potrebno prilagođavati. Tako dobrom napadaču se prilagodi sve ostalo, a on će onda isporučiti svoje.

Ne propusti top članke