Dvaput u tjedan dana je José Mourinho pokvario Pepu Guardioli i njegovu Cityju proslavu naslova prvaka. Najprije neočekivanim preokretom i gostujućom pobjedom u gradskom derbiju, a onda domaćim porazom od najgore momčadi lige, čime je City ostao bez zadovoljstva da trenutak osvajanja trofeja osvijesti zajedno na terenu, pred navijačima.
Tri poraza značajne težine u roku od samo šest dana otvorili su prostor za narativ kako ovaj Manchester City ipak nije nedodirljiva ekipa, unatoč ovosezonskom pohodu. Naravno, čim se otvorio prostor za rupu u priči stvar se pomalo razvijala i izvan racionalnih proporcija, pa su naslovi krenuli pisati o tome kako je utrka za prvaka unatoč ogromnoj bodovnoj prednosti između Cityja i Uniteda još uvijek otvorena. To je donekle i očekivano, ponajviše iz potrebe njegovanja istančane kompetitivnosti lige, jedne od rijetkih koja je tu kompetitivnost sposobna u kontinuitetu ne samo očuvati, već i razvijati.
Pojava ovog i ovakvog Manchester Cityja kakav je Pepov ovosezonski opisana je i razvijana kao, primjerice, T-1000 u Terminatoru. Bolja, naprednija verzija koncepta postojeće neuništive dominacije nekih prethodnih besmrtnih ekipa, ali koja – naravno, kao i sve – ima svoje slabe točke. U ovom slučaju nitko nije bio sposoban ni približno zadati smrtonosni udarac poput onog Arnijevog koji je T-1000 lansirao u kotao s užarenim tekućim metalom, ali takva je bila praktički nepostojeća utrka za prvaka da su i ova tri hica ‘u prsa’ momčadi s Etihada natjerala ljude da otvore pitanje: je li moguć podjednako spektakularni obrat?
Štoviše, kao da je i samom Guardioli to na neki način bilo zabavno – makar je, naravno, tek pokušavao iskoristiti prigodu kako bi motivirao momčad i držao je budnom, spomenuvši slučaj Golden State Warriorsa i nevjerojatni okršaj s Cleveland Cavaliersima prije dvije godine u kojem je momčad takve stature ispustila vodstvo od 3:1 u seriji.
“U sportu se takve stvari uvijek mogu dogoditi”, izjavio je Pep prošlog vikenda nakon poraza od Uniteda. Svi su odradili svoj dio ‘posla’, privukli ljude par centimetara bliže rubu svojih sjedalica, a onda – ćorak.
Majstori kompliciranja
Koliko je bizarno dosadno da Mourinho i United ugase hype domaćim porazom od beznadnog West Bromwich Albiona, uvjerljivo najgore momčadi u Premier ligi ove sezone, dovoljno govore same brojke. Ovo je West Bromwichu, koji je pretprošlo kolo otpustio Alana Pardewa i u kraj sezone ušao s privremenim menadžerom Darrenom Mooreom, tek četvrta ovosezonska pobjeda i tek druga još od kolovoza prošle godine. Usto je ovo je prvi put u tri mjeseca da je uspio održati svoju mrežu čistom. Onda takav West Brom dođe kod Uniteda i nanese Mourinhu tek treći ligaški domaći poraz otkako je stigao na Old Trafford; druga dva su bila upravo od Guardiolina Cityja.
“Moji igrači su majstori kompliciranja stvari”, izjavio je Mourinho nakon jučerašnjeg poraza, dodavši obligatorno kako “s osam osvojenih titula” zna nanjušiti kada igrači polete. Termin ‘kompliciranje’ ovdje se odnosio na kontekst same igre, ali on se može proširiti tako što nam je zapravo ovim nedorečenim raspletom omogućen pogled na kontekst utrke za prvaka, one koja je u ovom spletu okolnosti ‘otvorena’ i ‘zatvorena’ u svega dva kola.
Ostvari li najmanje tri pobjede u pet preostalih prvenstvenih susreta, City će postati prvak s najvećim brojem bodova u povijesti
United je ove sezone, na nešto drugačiji način i s manje frekvencije, zaista na trenutke bio momčad koja zakomplicira sama sebi život i kao posljedicu ima podmetanje nogu samoj sebi na putu do željenih uspjeha. Mourinhova družina je u ogledima s najbližom konkurencijom, onom koju ćemo nazvati ‘top šest’ momčadi u Premier ligi ove sezone osvojio 16 od ukupno 27 bodova. Slavili su Crveni vragovi u pet utakmica od njih devet, od čega u dvije (protiv Arsenala i sada Cityja) u gostima, dok su u gostima kod Liverpoola zaustavili domaćine s 0:0. To ih je dovelo do prosječne berbe od 1,78 bodova u utakmicama protiv direktne konkurencije, čime su gotovo bliže Cityjevoj rekordnoj količini od 2,4 bodova nego što su Tottenham na trećem (1,3) i pogotovo Liverpool (1,1) na četvrtom mjestu blizu njih.
Naravno, u mnogo je tih utakmica unatoč bodovima United djelovao frustrirajuće nedorečeno i iritantno oprezno, ali to samo govori koliko još uvijek, unatoč svim kritikama, Mourinhov istančani trenerski makijavelizam prolazi.
Rušenje rekorda
Da u idućih pet kola do kraja ne osvoji ni boda, Unitedovih trenutnih 71 bili bi dovoljni za drugo mjesto čak dvaput u posljednjih sedam sezona. Ukoliko bi pobijedio u svim preostalim susretima – što, s obzirom na raspored, i nije tako nemoguće – United bi s tih 86 bodova izjednačio zalihu bodova koja je bila potrebna za naslov prvaka u dvije od prethodnih četiriju sezona, a u zadnjih je 10 godina pobjednik Premier lige osvajao dvaput po 89, dvaput po 87, dvaput po 86 bodova te jednom 90. United je 2011. bio prvak s 80, a Leicester City preklani s 81. Tek je lanjski Chelseajev trijumf bio onaj u kojem je prvak sakupio više od 90 bodova (93) i to po prvi put još od 2006. Za sve, često i opravdane kritike na Mourinhov i Unitedov račun, u pitanju je svejedno itekako zavidan učinak.
No, i to samo u prvi plan gura nevjerojatnu razinu Cityjeve dominacije kao razlog zbog kojeg ni u jednom trenutku nakon studenog nismo imali realne natruhe prave utrke za naslov. Guardiola već sad ima 87 bodova.
Ako iz računice čak izuzmemo stilske preferencije i uvođenje trenda u kojem jedna ekipa u ligi ima rekordnih 65,9 posjeda lopte u prosjeku, kao i 733 dodavanja po utakmici, Manchester City je svejedno prvak koji je i brojčano porušio praktički sve rekorde. On sredinom travnja ima 16 bodova prednosti nad prvim pratiteljem, a čak 27 nad aktualnim prvakom; on će, ostvari li najmanje tri pobjede u pet preostalih prvenstvenih susreta, postati prvak s najvećim brojem bodova u povijesti; zabije li još 11 golova, bit će i najefikasniji svih vremena. Lako je moguće i da na kraju dođe i do najveće razlike između prvoplasirane i drugoplasirane ekipe – rekord zasad stoji na 18 bodova, koliko je baš Manchester United imao prednosti nad Arsenalom na kraju sezone 1999./2000.
Guardiolin City svojim stilom možda frustrira dio ljudi, dok drugima sam klub zbog svoje vlasničke pozadine izaziva potrebu za pronalaženjem mana tamo gdje ih baš i nema, ili ih ima u promilima, ali to je momčad koja je i brojkama i stilom promijenila uvriježene paradigme engleskog nogometa.
Nedostatak prave borbe za titulu očigledno je razočarao sve fanove engleskog nogometa, nenaviknute na ovakav jednosmjerni razvoj situacije. Nitko ne želi da Premier liga, kao najizjednačenija od top europskih nacionalnih prvenstava, potpadne pod trend po kojem je prvak više-manje unaprijed poznat. No, krivo bi bilo reći da ja ovosezonski izostanak utrke za naslov korak u tom smjeru – baš zbog toga što je u pitanju Premier liga, on samo dodatno potvrđuje koliko ja ovakav trijumf Manchester Cityja nešto zaista posebno.
Pa iako je završio bizarnim antiklimaksom za koji kao da je sam Mourinho napisao scenarij.
