Nakon onoga što se dogodilo u posljednjih mjesec i pol dana, mogu reći kako sam poprilično uvjeren u to da će Coco Gauff pronaći put do svog cilja. Prije ili kasnije.
“Želim biti najbolja ikad”, izjavila je tad još uvijek nadobudna, tek 15-godišnja Coco. “Želim biti bolja od Serene.” U to hoće li biti bolja od žene zbog koje je u prvom redu uopće uzela reket u ruke ne bih htio ulaziti; ona sama danas bi vjerojatno dvaput razmislila hoće li ovo izgovoriti, a netko bi mogao zaključiti i da su je ovako visoko postavljeni ciljevi, a onda i očekivanja, sputavali u dosadašnjem dijelu karijere. Takvo što imalo bi smisla ustvrditi kad bismo zanemarili činjenicu da je Coco još uvijek djevojka od 19 godina i četiri mjeseca, trenutno je i šesta tenisačica na svijetu, a svojevremeno je bila i četvrta. Njeni visoko postavljeni ciljevi u jednu su ruku možda stvarno i bili uteg — i sama je o tome znala progovoriti — ali mora se priznati i da je to onda bio uteg s kojim se poprilično dobro nosila.
Gauff je, međutim, imala jedan problem i, kako to često i biva, taj je problem isplivao na površinu u onom trenutku kad se počela približavati samom vrhu svjetskog tenisa; u top 20 je ušla još lani u lipnju. Bio je to problem s kojim su se susretali mnogi, a radi se o tome da je Gauff u jednu ruku postala zarobljenik vlastite nevjerojatne atletičnosti.
“Mislim da svi znaju koliko sam brza”, rekla je jednom na tu temu. “Ne želim sada biti prepotentna, ali to je istina. To i sama znam. Mislim da ponekad dođem i samo stavljam lopticu u teren zato što znam da mogu puno toga istrčati. To je bio moj stari mentalitet. Ali mislim da sad pokušavam više riskirati i biti agresivnija. Jer igrajući sa starim mentalitetom definitivno mogu doći do četvrtog kola ili četvrtfinala Grand Slama, ali da biste došli do samog kraja, morate se pobrinuti za te detalje.”
Ono zbog čega sam uvjeren da će Gauff kad-tad ostvariti barem neke od svojih ciljeva upravo je to što je spremna mijenjati mentalitet s kojim je odrastala
Gauff je u karijeri protiv top 10 igračica na omjeru od 11 pobjeda i 20 poraza; računamo li od početka 2022., kad se polako počela približavati tom vrhu, te ne uzimamo u obzir tih posljednjih mjesec i pol dana, u 17 je susreta protiv top 10 tenisačica upisala tek četiri pobjede. Igrala je lanjsko finale Roland Garrosa, ali to je turnir na kojem nije upisala nijednu top 10 pobjedu (zapravo je tek jednu nositeljicu imala na putu do finala); jedinu je priliku imala u finalu, u kojem ju je u dva lagana seta svladala Iga Świątek, inače i djevojka protiv koje je sve donedavno imala omjer 0-7.
Gauff je postala top 10 tenisačica, pa i podosta konzistentna, ali je to postala sa svojim starim mentalitetom; znala je da na račun svoje fizike i trčanja može pobjeđivati veliku većinu tenisačica i to je bilo dovoljno da bi ušla u top 10. Problem je u tome što ona ne želi biti samo top 10 i što Grand Slamove osvajaju igrači i igračice koji mogu uzimati veću dozu rizika i agresivnosti ili su, ako hoćete, proaktivniji.
Preuzeti inicijativu
Novak Đoković možda prije svega slovi za Čovjeka koji ne promašuje, ali takozvani jeftini poeni koje zarađuje zahvaljujući svojem servisu i forhendu oni su koje manje pamtimo, iako su statistički gledano puno bitniji nego što se čini. Świątek možda nema ‘veliki’ servis kakav imaju Arina Sabaljenka i Jelena Ribakina, ali je i dalje poprilično agresivna; stoji blizu osnovnoj liniji, fantastično se kreće, rano kupi lopticu i svojim suparnicama oduzima vrijeme reakcije.
Na drugoj strani spektra imamo igrače poput Borne Ćorića, pa i Gaël Monfils je zapravo dosta dobar primjer. Sve dok nije počeo surađivati sa svojim sad već bivšim trenerom Riccardom Piattijem, Ćorić je imao isti problem kao Gauff — bio je prepasivan, što se u muškom tenisu iz valjda razumljivih razloga još više kažnjava. Jedan poprilično bitan razlog zašto Monfils nije napravio (još) veću karijeru leži upravo u tome što je, generalno gledajući, pasivan igrač i to je zapravo uvijek bila njegova zona komfora; više je uživao u toj ulozi heroja koji spašava nemoguće, iako je, pogotovo dugočno gledajući, teže biti igrač koji teži preuzimanju inicijative.
Upravo tu dolazimo do jako bitnog dijela; ono zbog čega sam uvjeren da će Gauff kad-tad ostvariti barem neke od svojih ciljeva upravo je to što je spremna mijenjati mentalitet s kojim je odrastala.
Osobno mi je pomalo nejasno i to zašto joj se u tih posljednjih mjesec i pol dana nije postavilo pitanje koliko je to zapravo teško činiti, još pogotovo tijekom sezone. To automatski otkriva njenu još jednu vrlinu, onu da je spremna pogledati se u ogledalo i reći si istinu. Zapravo je fascinantno slušati na koji način još uvijek tako mlada djevojka priča o svojoj igri.
“Svi pokušavaju igrati na forhend”, izjavila je nakon što je nedavno osvojila WTA 500 u Washingtonu, dotad svoj najveći turnir. “Mislim, neću sjediti ovdje i praviti se kao da je to neka tajna.”
Jedan od razloga zašto je bila prepasivna, slično kao i kad pričamo o Ćoriću, bio je upravo taj forhend koji udara s puno topspina i na kojem joj treba puno vremena prije samog kontakta, te koji bi u tim velikim mečevima često pucao pod pritiskom. Netko će onda možda pomisliti da je to udarac koji je ‘promijenila’ u tih zadnjih mjesec i pol, ali takve značajne tehničke promjene — promjena grifa i praktički izgradnja sasvim novog pokreta — nije baš uputno raditi tijekom sezone; o tome koliko je to velika, pa i riskantna promjena pričao je i Ivan Ljubičić.
U svijetu odraslih
Najveća promjena bila je upravo u njenu mentalitetu, odnosno to da je sama sa sobom odlučila biti agresivnija ili proaktivnija. To je onda uključivalo i nešto brži prvi servis, ali i intenciju da nakon tog prvog udaraca bude agresivnija na forhendu, kao i općenito da na račun svog neupitno fantastičnog kretanja pokušava svoje suparnice stavljati pod veći pritisak.
Te su promjene pospješili i njeni novi treneri, bivši španjolski top 100 igrač Pere Riba i legendarni Brad Gilbert, s kojima surađuje posljednja dva-tri mjeseca. Iako je normalnije da one sporije daju plodove, nakon što je iznenađujuće ispala u prvom kolu Wimbledona, Gauff je osvojila spomenuti Washington, a na US Open sad dolazi i kao novopečena pobjednica Mastersa 1000 — prije devet dana osvojila je Cincinnati, pobijedvši u polufinalu konačno i Świątek.
Sinoć je u prvom kolu imala porođajne muke protiv Laure Siegemund, ali sad kad je to uspjela prebroditi, možda je i još opasnija; ionako je puna samopouzdanja, već neko vrijeme djeluje kao da se sve bolje nosi s (vlastitim) očekivanjima i u najmanju je ruku pritajeni favorit za osvajanje naslova. Doduše, rezultat na ovom Grand Slamu u nekoj široj slici nije ni toliko bitan jer taj potez na koji se nedavno odlučila po mom će skromnom mišljenju neminovno imati svoje dugoročne posljedice.
I samo četiri godine nakon što je na Wimbledonu započeo hype oko te nadobudne 15-godišnjakinje, isti onaj koji je u međuvremenu malo zamro, slobodan sam reći da je Coco ušla u svijet odraslih. I ako već i prije nisu postojali znaci da je na neki način Predodređena, mislim da bi sada i slijepci mogli progledati. Pitanje je samo: prije ili kasnije?
