I većina njih, uz iznimku najzagriženijih fanova Michaela Schumachera, imaju samo birane riječi za Davida. U mnogim očima prošao je neobičan put od nekoga za koga smo smatrali da ne zaslužuje mjesto na gridu do veterana čije smo duhovite, iskričave komentare događaja na stazi i oko nje ponajviše čekali.

Rođen je 27. ožujka 1971. u škotskom selu Twynholmu, koje zamišljam otprilike poput Fernessa, onog imaginarnog sela u kojem se dešava radnja filma Local Hero, jednog od najdražih mi filmova 1980-ih. Twynholm ima tek nešto više od stotinjak žitelja, koji su se okupljali nedjeljom na zajedničko gledanje utrka dok je David vozio, te su prozvani Twynos. Pokojna Coulthardova sestra ostala je živjeti ondje i voditi muzej posvećen njegovim uspjesima, ali sada je, čini se, permanentno zatvoren. Mada su mu i djed, koji je čak nastupio i na Reliju Monte Carlo, i otac bili zaljubljenici i vozači oktanskih sportova, prilično je teško iz takve zabiti probiti se do Formule 1, što njegovoj karijeri daje dodatnu težinu. Na presicama 1990-ih uglavnom bih teško pohvatao njegove izjave, ali s vremenom se izgubio taj jaki škotski naglasak.

Možda nije bio materijal za prvaka, ali veliki vozač ipak jest. Samo je Stirling Moss ostvario više pobjeda od njega bez titule prvaka

Prvi je karting za današnje pojmove dobio prilično kasno, tek s 11 godina, ali ipak se uspješno probio kroz manje kategorije, te je 1989. postao prvi dobitnik prestižne Autosportove nagrade za najboljeg mladog britanskog vozača. Pogledamo li dobitnike i nominirane u kasnijim godinama, možemo reći da je ta nagrada svojevrsni Tko je tko britanskog automobilizma. Drugo što možemo uočiti (#theyvoteasone) jest da stanoviti tamnoputi momak po imenu Lewis Hamilton nikada nije izglasan niti među finaliste…

Iz mlađih dana svakako moram izdvojiti pobjedu na prestižnoj Velikoj nagradi Makaa, ali ključnim trenutkom karijere pokazao se poziv iz Williamsa 1993. da postane testni i razvojni vozač.

Golijat i David

To će postati njegov forte — ne smijemo pričati samo o trkaćim rezultatima i zaboraviti koliko je dobar bio kao razvojni vozač, što će ga pretvoriti u omiljenog suradnika velikog konstruktora Adriana Neweya, kojeg je pratio od momčadi do momčadi i imao ključnu ulogu u pretvaranju prosječnih momčadi u pobjedničke.

No, u tim će se trenucima pokazivati još jedna Coulthardova specifičnost, njegova nesposobnost da ‘pokupi vrhnje’ nakon razvoja bolida. Kada bi bolidi koje je vozio bili osrednji ili tek dobri, David je iz njih znao povremeno izvući maksimum i donijeti kakvo neočekivano postolje ili pobjedu, nerijetko pritom posramljujući uglednije momčadske kolege. No, ako bi bolid njegove momčadi postao najbolji na gridu, momčadski bi kolega ‘eksplodirao’ i počeo osvajati utrke u nizu, a Coulthard bi ostao na svojoj jednoj do dvije godišnje (tri u najboljoj sezoni, 2000.)

Priliku za debi dobio je nakon smrti Ayrtona Senne, kada su Williamsu propali pokušaji postizanja dogovora s nekim iskusnijim vozačem. Osobno se nisam mogao oteti dojmu da nije zaslužio takvu priliku i trebat će proći godine dok ga ne počnem cijeniti. Do kraja prve sezone se smjenjivao u bolidu s Nigelom Mansellom i, premda je odvezao osam utrka spram Mansellove četiri, u bodovima je bio bolji samo 14:13, uz tek jedan plasman na podij.

Na kraju te sezone pokušao je napustiti Williams te potpisao ugovor s McLarenom, ali sve se pretvorilo u sudsku trakavicu: kako je imao još važeći ugovor, Williams ga nije želio pustiti i morao je ondje odraditi još jednu sezonu. Zašto su ga uopće željeli zadržati, tada mi nije bilo jasno. Danas pretpostavljam kako je bila riječ o kombinaciji inata Franka Williamsa i Patricka Heada i već spomenutih neupitnih razvojnih kvaliteta. No, bodovno je njegov učinak bio preslab za nekoga tko je u najboljem bolidu, čak i ako uzmemo u obzir i faktor debija i stresa u momčadi nakon Sennine smrti. Momčadsku titulu Williams je obranio samo zahvaljujući tome što su Schumacherovi kolege u Benettonu bili još gori Jos Verstappen i JJ Lehto, tek su za posljednje dvije utrke angažirali pristojnog vozača, Johnnya Herberta.

Sezona 1995. bila je mnogo bolja, David je u Estorilu ostvario prvu pobjedu i završio prvenstvo kao treći, samo 20 bodova iza Damona Hilla, a ispred Herberta. No na kraju sezone otišao je u McLaren, momčad s kojom će ostvariti najveće uspjehe i u kojoj će ostati čak devet sezona. I tu smo vidjeli najbolji primjer one teorije o Golijatu u slabijem i Davidu u najboljem bolidu.

Incident sa Schumijem

Momčadski kolega Mika Häkkinen ga je bodovno uvelike nadmašio 1996., ali najbolji McLarenov rezultat sezone bilo je Davidovo drugo mjesto u Monaku. Sljedeće je sezone Mika imao puno pehova, ali prve dvije pobjede za McLaren nakon nekoliko godina suše upisao je Coulthard. Jedina Häkkinenova pobjeda uslijedila je u posljednjoj utrci sezone i to nakon što ga je David propustio po naređenju momčadi. A onda je došla 1998. i u kontroverznoj se prvoj utrci sve prelomilo i preokrenulo.

McLaren je te godine imao najbolji bolid na gridu, dominirao je već na otvaranju sezone u Melbourneu. Mika je vodio, ali onda je neočekivano pozvan u boks, a kada je vidio da momčad nije spremna za njega, provezao se kroz pitlane i vratio na stazu, izgubivši pritom poziciju. Ron Dennis i danas tvrdi da nije bilo nikakvog poziva, odnosno da je netko hakirao radijsku frekvenciju momčadi…

Kako god, Coulthard je na stazi džentlmenski propustio momčadskog kolegu, shodno prethodnom dogovoru — drugi put u dvije uzastopne utrke. To je izazvalo bujicu bijesa u medijima, pa i službenu FIA-inu istragu. Häkkinen je, mada na stazi nije direktno zaslužio niti jednu od prve dvije pobjede u karijeri, dobio vjetar u krila i de facto postao prvi vozač momčadi, a Coulthard se pretvorio u vodonošu. Do kraja sezone Mika će uzeti još sedam pobjeda, a David samo jednu, u Imoli. Bi li išta bilo drukčije da u te dvije utrke nije morao propustiti momčadskog kolegu, ili je to za sva vremena odredilo njegov mentalni sklop, možemo samo nagađati.

Na ekstremno kišnoj utrci u Spa te se godine dogodio i najzloglasniji trenutak njegove karijere. Prvo je već u prvom startu izgubio kontrolu nad bolidom i inicirao jedan od najspektakularnijih masovnih sudara u povijesti, u kojem je sudjelovalo čak 13 vozača. Nakon ponovljenog starta Schumacher je poveo i u 24. krugu za krug sustigao Coultharda. Dobivši naredbu da ga propusti, David je to učinio na katastrofalno pogrešan način, usporivši, ali ostajući pritom na trkaćoj liniji. U uvjetima grozne vidljivosti Schumacher se zabio u stražnji kraj njegovog bolida i terminalno oštetio svoj Ferrari.

Furiozni je Schumacher odjurio do McLarenova boksa, želeći se i fizički obračunati s Coulthardom, a mnogi su njegovi fanovi do danas uvjereni kako je potez bio namjeran, učinjen kako ne bi pretjerano bodovno odmaknuo Häkkinenu. Godinama potom, Coulthard je priznao krivnju za incident i svjestan je kako je napravio budalaštinu, ali niječe ma kakvu namjeru ili momčadsku naredbu.

I ja mu u potpunosti vjerujem.

Da je bilo suprotno, da je Schumacher prikočio, a Coulthard se zabio u njega, vrlo bih vjerojatno mislio drukčije. No, ne sjećam se niti jednog namjerno opasnog ili nesportskog poteza u 15 godina karijere, David nije bio nimalo prljav vozač i ovakvo što mi se naprosto ne uklapa u njegovu osobnost, nego se čak i potpuno kosi s njom. Svjestan sam da mnogi i danas misle suprotno, ali apsolutno sam siguran kako je pogreška bila posve spontana i nenamjerna. Dodatno, dva kruga nakon ovog incidenta dogodio se gotovo identičan u kojem je Giancarlo Fisichella naletio na Minardi Shinjija Nakana, pa nitko nikoga nije optuživao da je pokušao ubiti onoga drugog, niti mu je prijetio.

Od najantipatičnijeg do najsimpatičnijeg

Sljedeće je sezone Mika obranio naslov, a David se zadovoljio dvama pobjedama i tek četvrtim mjestom u prvenstvu. No, to je bila samo uvertira za najburnije sezone u karijeri.

Drugog svibnja 2000. preživio je pad posuđenog privatnog zrakoplova, u kojem su pilot i kopilot poginuli. Do sredine sezone ostvario je tri pobjede i bio najbliži Schumacherov pratitelj, a onda ga je Mika počeo sustizati i pretekao. Iz te sezone pamtimo i 36 krugova vožnje u Monaku iza 4,5 sekunde po krugu sporijeg Arrowsa Enriquea Bernoldija, kojeg nije uspio preteći. Sljedeće je sezone završio drugi u vozačkom poretku, ali s gotovo upola manje bodova od dominantnog Schumija. U 2002. je u Monaku donio jedinu pobjedu McLarenu, koji je sada uz njega vozio novi Finac, golobradi Kimi Räikkönen.

A onda je David uprskao ono što mu je trebala biti možda i najbolja prilika u životu.

U sezoni 2003. Ferrari više nije bio dominantan bolid, i Williams i McLaren bili su tu negdje. No u borbi za titulu nije bio Davidov srebrni bolid, nego Kimijev. Ako nam se iz ove perspektive čini da je Iceman bio premlad da ugrabi ponuđenu priliku, a Juan Pablo Montoya prelud za to, Coulthard nema takvih opravdanja. U bolidu sposobnom za titulu pobijedio je samo na otvaranju sezone, što mu je bila i posljednja pobjeda u karijeri, a godinu je završio na sramotno niskom sedmom mjestu. Nakon još jedne sezone u dubokoj Kimijevoj sjeni, otišao je iz Wokinga i priključio se novoj momčadi svog starog suradnika Neweya, Red Bullu. Što je dovelo do one posljednje faze u pretvaranju iz jednog od najantipatičnijih u jednog od najsimpatičnijih vozača na gridu.

Već i u strogo korporativnom McLarenu povremeno bi iz njega progovorio onaj sjajni britanski humor, ali uglavnom je morao biti duboko zatomljen. Poznata je anegdota kada su ga nakon neke utrke pitali što misli o nekakvom incidentu tijekom nje, koji nije niti vidio, a kamoli sudjelovao u njemu — česta pogreška u percepciji, kada mislimo da su vozači vidjeli utrku na način sličan nama, pred TV ekranima, zaboravljajući da oni najčešće nemaju pojma ni o čemu, osim o onome što se događalo neposredno ispred njih.

“Ne znam, ali siguran sam da je Schumacher kriv”, odgovorio je. Taj je komentar zapravo bio žestoka kritika britanskih medija koji su godinama predstavljali Schumija kao svojevrsnog bondovskog zlikovca i optuživali ga za sve i svašta. Coulthard je bio i ostao posve svjestan toga, a nakon nesreće na skijanju 2013. napisao je vjerojatno najdirljiviji i najdojmljiviji tekst o njemačkom majstoru koji sam ikada pročitao. Zapravo, najdirljiviji tekst jednog vozača o nekom drugom koji sam ikada vidio. Bez obzira na sukob u Spa, respekt je bio uzajaman: Ferrari je pokušao dovesti Coultharda na mjesto testnog vozača 2005., jer su i Schumi i mnogi drugi bili svjesni koliko bi momčad dobila njegovim uvidom.

Oslobođen okova

Po dolasku u Red Bull Coulthard je postao posve drukčiji čovjek, a korijen toga leži u njegovom prvom razgovoru s Dietrichom Mateschitzom. Nakon devet godina drilanja Rona Dennisa Coulthard je došao na inicijalni razgovor s Red Bullovim vlasnikom očekujući nešto posve drugo od onoga što će mu biti rečeno. Nakon upoznavanja upitao je Mateschitza kakvu javnu sliku o Red Bullu treba promovirati, koje vrijednosti odražavati u PR aktivnostima, kako se ponašati… Milijarder ga je blijedo pogledao.

“Ako kažeš da je Red Bull smeće od napitka, dat ću ti otkaz. Što se svega ostaloga tiče, pričaj što i kako hoćeš.”

U četiri godine u austrijskoj momčadi Coulthard će osvojiti samo dva podija, ali te su sezone postavile temelje dominacije koju će Red Bull ostvariti tek nakon Davidova vozačkog umirovljenja. Ne potpunog, odvezao je kasnije i nekoliko sezona DTM-a. No, oslobođen okova Dennisovih PR ograničenja, pretvorio se u najzabavnijeg i najduhovitijeg sudionika oktanskog cirkusa, što je nastavio biti i nakon što se prebacio u televizijske komentatore. Ne moramo se uvijek slagati s njegovim mišljenjima, ali nakon smrti Nikija Laude malo je ljudi, ako itko, u svijetu Formule 1, koje ću saslušati s većim zanimanjem.

Uspješan i u privatnom hotelijerskom biznisu, ambasador Mercedesa, promotor još nekih trkaćih serija, predsjednik BRDC-a, britanskog kluba vozača utrka… Možda nije bio materijal za prvaka, ali veliki vozač ipak jest. Samo je Stirling Moss ostvario više pobjeda od njega bez titule prvaka, mada bi ga Max Verstappen i Valtteri Bottas uskoro mogli dostići. Vodio je u čak 62 utrke, po čemu je osmi svih vremena, uvjerljivo prvi među ljudima bez titule. Zaželimo mu sretan 50. rođendan i još dugi boravak u svijetu Formule 1 koja bi i danas bila znatno dosadnija bez njega.