Čovjek kojega volimo mrziti

Njega nitko zapravo ne voli. Najbolji je kad je nevidljiv. On je nogometni sudac

Zadnja izmjena: 7. lipnja 2020.

Nemojmo se lagati i recimo to odmah — njega zapravo nitko ne voli. Dapače, kao što u Nogometu na suncu i sjeni pjesnički raspoloženi Eduardo Galeano piše: “Njegov je posao učiniti da ga mrze. Jedini univerzalni osjećaj u nogometu je onaj da ga svi mrze. Uvijek i samo mu zvižde, nikad ne plješću.”

Vjerojatno i zato što ga smatraju diktatorom i tiraninom, iako on to nije, niti to smije biti. Zapravo, među svim tim mizantropima i ljudima sitnih duša, ljudima punim jedino nerazumijevanja, on je valjda jedina budala — iliti filantrop. On je čovjek pun razumijevanja za druge, pa i čovjek pun ljubavi. Jer kako drugačije objasniti ono da stoički trpi takvu torturu? Kako drugačije objasniti da trpi ono najgore što tijekom jedne nogometne predstave izlazi iz čovjeka? Čovjeka koji se prepušta životinjskim instinktima i niskim strastima, a prvi na udaru takve zvijeri upravo je on, valjda baš zato što je na njega najakše udariti.

Nemojmo se lagati, pa recimo i to odmah — on je kriv i onda kad nije kriv; on je kriv bez da mu se uopće sudi, iako je zapravo on taj koji odlučuje tko je i zbog čega kriv. Ta se njegova tragedija i krivnja sastoje od toga što je, za razliku od 22 hijene koje ga na terenu okružuju, njegov sport individualne prirode i on zbog toga ne smije uopće griješiti. Svaki njegov potez, svaka odluka od njih 245 koliko ih donosi tijekom jedne utakmice promatraju se mikroskopski. Trebao je, mogao je, nije trebao…

A onda je tu i ono: “Jebem ti mater lopovsku!”, ili najžešća optužba bijesne i unezvijerene rulje, na što ga hijene stanu opkoljavati i zajedljivo mu prigovarati. Jasno, dovoljna je jedna jedina kriva odluka ili, naravno, ono što rulja percipira kao krivu odluku. On je stoga i lopov i plaćenik i u to se uopće ne sumnja. On ‘igra’ za nekoga. Nema govora o tome da je nenamjerno počinio prekršaj. Kad rulji kažete da on svijet gleda drugačijim očima ili da možda i nije imao dobar takozvani kut gledanja, ona se još više uznevijeri i priprijeti.

“Biti sudac je kao onaj šaptač psima. Kad onaj tip okupi te nervozne pse, oni na njega reže, a on dođe miran i hladan, pa ostavi nevjerojatan utisak”

Pojedinci među tom uznevjerenom i ogorčenom ruljom, te sitne duše, nisu u stanju donijeti jednu ili dvije velike odluke tijekom cijelog svog života, a on ih treba donijeti nekoliko tijekom jednog susreta. Naravno, ako svojom odlukom, štono se voli reći, masakrira utakmicu, ta ista gomila najradije bi ga spalila na lomači. Mediji ga razapinju kao što hijene trgaju svoj plijen i cjelokupna se javnost nad njime iživljava kao da je kakav heretik. Mari li itko za to što je zbog jedne jedine krive odluke gotovo pa zapečatio ono što je godinama zidao?

Da njegova tragedija bude veća, onda kad ga definitivno proglase krivim, on se ne može čak ni obraniti, a nije mu svejedno ni kad ga susretnu na ulici. Što i kako da kaže – “Čujte, nisam namjerno”?; ili: “Znate, i ja samo griješim”?

Što ga više mrze, to ga više trebaju

Kao sol na ranu dođu mu i ovi njegovi bivši kolege koji ga bez imalo empatije, uvlačeći se u krilo krvožedne javnosti, također kritiziraju, tobože argumentirano. Na koncu, njegova tragedija poprima svoj konačni oblik u onome da, kad odlazi u mirovinu, jedino po čemu ga pamte jesu te njegove krive odluke i pogreške; jedino po čemu ga pamte jest da su ga mrzili ili ga još uvijek mrze.

Baš zato što je toliko osamljena ličnost, on ima jednu nakaradnu tendenciju, tendenciju koju upravo ne bi smio imati — on se želi zbližiti s nekim. I koliko si god utvarao i hinio da je nepristran, on to zapravo nije. Dapače, nerijetko ga slama ta bijesna i uznevjerena gomila; ona mu se zavlači u podsvijest i tjera ga da sudi domaćinski. Tjera ga da svira taj vražji penal ili da udijeli taj vražji karton. Jer, pobogu, kako da tome odoli? Kako da odoli tome da se barem nakratko nekome svidi?

Osim te anomalije, još jedan njegov neprijatelj jest onaj dobro nam poznati čin kompenzacije. I on mu dolazi podsvjesno. On se s njime bori, ali ga katkad ponese ta vražja zviždaljka. Stvar je u tome što, kada kompenzira, on pokazuje da je ipak od krvi i mesa; pokazuje da ga njegova prethodna kriva odluka izjeda i proganja, a to je nešto što bi trebao obilato izbjegavati. Jer hijene će takvo što odmah namirisati, opkoliti ga, a nogometna predstava mogla bi mu u tren oka iskliznuti iz ruku. Da, nogometni sudac je institucija koju gotovo pa nitko živ ne cijeni: “Da stvarno ne postoji, navijači bi ga trebali izmisliti. I što ga više mrze, to ga više trebaju”, piše Galeano.

Citiram ovo kultnom Edi Trivkoviću — jednom od onih koji je, reći će vam svaki bolji poznavatelj povijesti HNL-a, griješio malo te, što je još važnije, nikad nije griješio namjerno.

“Ka’ suca, uvik te voli mater, žena ako ‘oće, a dica ako misle da si in otac”, okreće na šalu gospodin Trivković, pa odmah staje u obranu kolega, kazavši da nisu baš takav predmet mržnje. U gospodinu Trivkoviću odmah prepoznajete temeljitost, pedantnost i osjećaj za detalje; na vlastito inzistiranje prvih mi pola sata, od gotovo sat i pol koliko smo razgovarali, diktira natuknice koje je pripremio uoči razgovora, a koje bi se mogle podvesti pod Malu školu suđenja.

“Ključ svakog uspjeha jest sposobnost izražavanja i kontrola vlastitih emocija”, navodi jednu od njih čovjek koji je u HNL-u sudio od 1992. do 2008., a u europskim natjecanjima od 1998. do 2008.; naravno, zbog toga što je bio Splićanin, nikada nije imao priliku suditi derbi, osim jednom na Trofeju Marjan. “I sposobnost razumijevanja tuđih emocija”, nadovezuje se na prethodno izrečeno.

Gost na terenu

“Suci obično imaju pojačan doživljaj kod najobičnijih prigovora”, priča zapravo o onome da bi se, kad hijene stanu jamrati, mogli osjetiti pretjerano ugroženima i krivo odreagirati. “Pravi, mudar sudac zna zanemariti takve situacije. One su uobičajene”, priča o kvocanju kod najobičnijeg prekršaja. “Često se događa da oni na pogrešan način opravdavaju vlastite odluke. Da se izgube u tim sitnim čarkama, a prvo što ne smiju biti jest sitničavi”, kaže, misleći na to da sudac svoj ego mora ostaviti u svlačionici.

“To nije njegova igra, on je gost na terenu”, recitira dalje. “Igračima ne treba objašnjavati odluku naširoko, nego ukratko, i pritom treba biti susretljiv, ne treba poticati sukob.” Drugim riječima, sudac bi trebao biti i malčice šarmantan; bolje rečeno, trebao bi biti socijalno i emocionalno inteligentan. “Biti sudac je kao onaj šaptač psima. Kad onaj tip okupi te nervozne pse, oni na njega reže, a on dođe miran i hladan, pa ostavi nevjerojatan utisak.”

Dakle, sudac ne smije biti diktator i tiranin?

“Dobar se sudac ne bi smio ponašati kao mali Napoleon, s cijelim nizom represivnih mjera”, odgovara. Zapravo, ako krene previše šefovati, on ujedno otkriva i koliko je ranjiv, koliko ga je strah, što je obrambeni mehanizam koji hijene odmah prepoznaju. “Svaka gesta, trzaj, izričaj lica može pokazati neku nesigurnost, a onda i potaknuti sumnju u njegovu odluku”, kaže gospodin Trivković, dotičući se onog da je jezik suca poseban; navodi da čak 55 posto njegove komunikacije otpada na onu neverbalnu, tj. na govor tijela kojim dopušta, ili bi barem trebao dopuštati, da igra teče.

“Biti sudac je način i stil života”, nastavlja Trivković, misleći na ono da postajete sudac i izvan terena, što katkad zna rezultirati neugodnostima. “Najuspješniji suci znaju upravljati ljudima.” Trivković je prilično rano, s 18 godina, shvatio da to zna, odnosno da ima talenta za suđenje, a onda i da jako dobro osjeća igru; prvotno je htio biti trener, a bio je i u Hajdukovim mlađim kategorijama. “Sudac se rađa”, reći će. “Možeš ga ti oblikovati, ali oni koji ne osjećaju igru, oni neće proći selekciju.”

“I ja volim miris trave”

Naravno, jedna od vrlo podcijenjenih stavki u sudačkom poslu upravo je ona o pritisku i stresu koje nosi sa sobom. Trivković o tome ne želi previše pričati iz jednostavnog razloga što bi se morao dotaknuti domaćeg sudačkog konteksta, a upravo zbog toga niz godina nije medijski istupao.

“Ne želim biti sobarica koja je otišla u mirovinu, a sad žali što je radila nedjeljom”, kaže te ukratko dodaje da je suđenje ostavilo traga kako na njemu samom, tako i na njegovoj obitelji. Trebalo mu je devet godina rada da s 28 postane najmlađi sudac u HNL-u. Ono što, međutim, cijelo vrijeme naglašava jest da je posao suca stalni proces učenja. Ili, kako on naziva, “progresivno skrivanje vlastitog neznanja”.

“Gdje god ti ja nešto taknem, tu je veliki rad u priči“, kaže pa ističe da je kao profesor tjelesnog odgoja poslije nastave odlazio na treninge te potom usavršavao engleski, te da većina sudaca ne može istovremeno graditi karijeru i obitelj; osim toga, 2,800 kuna po utakmici ne zvuči puno kad shvatite koliko vremena ulažete u obuku, koliki su vam troškovi, ali i koje su sve već spomenute posljedice…“Naučiš se ti nositi s pritiskom”, progovara ipak u jednom trenu. “Očvrsneš kroz suđenje ovih nižerazrednih utakmica gdje je svaki sudac zlostavljan i vrijeđan. Tko se ne može nositi s tim, taj odustaje”, govori pa dodaje da ga je i samog gledatelj jednom davno udario šakom u glavu.

Pa dobro, pitam ga, zašto bi uopće netko htio biti sudac? To su ljudi koji su najbolji onda kad su nevidljivi — nije li to nepravedno? “I ja volim miris trave”, kaže otkrivajući sanjarsko lice, ali možda i pomalo uvrnutu stranu sudaca.

Jer, zbog toga što svojim odlukama kroji kako vlastitu, tako i tuđu sudbinu, on je zapravo egzistencijalno ugrožen. On je u stanju oduzeti ili donijeti one po život važne trofeje. On smješta otkaze. On bijesnoj i unezvijerenoj rulji nanosi bol i patnju. On ovisi o svojoj odluci koju donosi u djeliću sekunde. Pa unatoč tome, on se svjesno izlaže toj pomalo crnoj sudbini te svjesno ulazi u žižu zbivanja. Ulazi onamo gdje velika većina te bijesne i uznevjerene rulje, tih sitnih duša koje mu uvijek zvižde i nikad ne pješću, za života ne bi zašla.

Možda baš zato jer su, za razliku od njega, obične kukavice.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.