Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji budi Šišmiše

Marcelino Garcia vraća Valenciju u vrh La Lige

Zadnja izmjena: 28. listopada 2017. Profimedia

Marcelino Garcia Toral uvijek je jako dobro znao da momčadi koje su sređene i posložene u načelu ne traže nove trenere. Oni rijetki klubovi kojima se posreći oformiti takve, što su najčešće i oni najuspješniji, svoje trenere ili zadržavaju ili, ukoliko ih već iz nekog razloga mijenjaju, zamjenike biraju iz klase crème de la crème. Kad god su ga tijekom njegove trenerske karijere zvali, danas 52-godišnji Asturijac jasno je shvaćao da dolazi u kaos.

U kaotičnim je okolnostima preuzimao Recreativo Huelvu 2005., koji je u prvoj sezoni uveo u Primeru, da bi ga u drugoj doveo do fantastičnoga osmog mjesta u kraljevskom razredu španjolskoga klupskog nogometa. Nadureni Fabio Capello nervozno je u prosincu 2006., izbacivši donju čeljust, kažiprstom utiskivao naočale u udubinu između obrva i početka nosne kosti; otprilike na početku treće petine sezone, koju će Real Madrid kasnije završiti šampionski, Marcelino ga je s Huelvom deklasirao na Bernabeuu slavivši 3-0.

Bila je to dobra sezona za obojicu. Capellu je otišao naslov prvaka, a Marcelinu prvi od dvaju Trofeja Miguela Muñoza, koji Marca svake godine dodjeljuje najboljim trenerima Primere, odnosno Segunde.

Iz sunčane je Andaluzije Marcelino, kako su ga prozvali još za igračkih dana, 2007. preselio u tmurniji Santander, gdje se zadržao samo jednu punu sezonu, dovevši Racing do najboljeg plasmana u povijesti. Šestim mjestom osigurao je klubu, za koji je tijekom 1980-ih godinu dana igrao u Segundi na mjestu ofenzivnog veznjaka, plasman u Kup UEFA, a dospio je i do polufinala Kupa kralja.

U tom je trenutku, uoči sezone 2008./2009., stigao prvi poziv od Valencije.

Marcelino ga je odbio, odabravši radije Real Zaragozu, klub koji se koprcao u Segundi očajnički tražeći povratak u društvo najboljih. Ne zna se što je trenera privuklo osrednjem drugoligašu umjesto u redove aktualnog pobjednika Cope del Rey. Dva milijuna i četiri stotine tisuća eura godišnje plaće, što je u ono vrijeme bio najbolje plaćeni trenerski posao na Iberijskom poluotoku, doima se, doduše, sasvim razumnim razlogom. Važno je jedino da je, kao gotovo u svakom klubu u koji je ulazio redovito obrćući stvari naglavačke, Marcelino napravio posao: Primera je izborena, a Marcelino je ugrabio svog drugog Muñoza.

Startna pozicija

Nakon otkaza nakon serije loših rezultata krajem 2009., Marcelino si je uzeo nešto poput sabatske godine. Aktivirao se ponovno tek u veljači 2011., opet u Santanderu, čisto da bi odradio sezonu do kraja.

Izazov karijere stigao je tog ljeta, ali je završio neslavno. Otkaz na kormilu Seville dobio je nakon 21. kola. Serija bez uspjeha jednostavno je trajala predugo, a Sevilla nije igrala dobro. Tek pred nekoji mjesec, nakon što se povukao s mjesta sportskog direktora kluba, glasoviti Ramón Rodríguez ‘Monchi’ priznao je da je grijeh zapravo bio njegov. “Prvi i vjerojatno jedini put u karijeri, jednome svom treneru nisam uspio omogućiti konkurentnu momčad”, rekao je.

Poslije traumatičnog iskustva u Andaluziji, Marcelino je ponovno odmarao godinu dana. A onda… Onda je po njega došao Villarreal.

Kad je u rujnu 2013. najskupljega svjetskog nogometaša Garetha Balea čekao debitantski nastup na El Madrigalu, s Otoka se na jug kontinenta spustilo 20-ak novinara. Došli su izvijestiti o Velšaninu, a vratili su se s velikim pričama o malom Villarrealu, čija čitava momčad nije vrijedila polovicu Realove odštete Tottenhamu. Nije bilo prvi, a bogme ni posljednji put da jedna Marcelinova momčad pomrsi račune kraljevskom klubu, odigravši sjajnu utakmicu za remi 2-2.

Ne tako davnog polufinalista Lige prvaka Marcelino je vratio u vrh španjolskog nogometa. Od 2014. do 2016. Žuta podmornica nije završavala La Ligu ispod šestog mjesta, pri čemu je u posljednjoj sezoni ostvareno četvrto, a time i kvalifikacije za Ligu prvaka, dok je u Europa ligi momčad dogurala sve do polufinala.

Marcelino nikad prije Valencije u rukama nije imao momčad s toliko kvalitete i vrijednosti, kao ni s takvom snagom logistike i navijačke podrške

I to je uspješno iskustvo, međutim, počelo u Segundi, ekspresnim povratkom među elitu. U kaosu.

S te strane, u njegovu odazivanju na drugi Valencijin poziv nema ništa revolucionarno. Kao i svi klubovi u koje je dolazio, možda s izuzetkom Seville, Valencia je bila klub u krizi. Ono što se revolucionarnim može smatrati, odnosno ono što se događa prvi put u Marcelinovoj karijeri, startna je pozicija: unatoč 12. mjestima iz proteklih dviju sezona, fakt je da Marcelino nikad prije u rukama nije imao momčad s toliko kvalitete i vrijednosti, kao ni s takvom snagom logistike i navijačke podrške.

Instant-rezultat

Otkako je singapurski magnat Peter Lim 2014. preuzeo većinski vlasnički paket financijski ugroženog kluba, nagodivši se nekako s uzvrpoljenim vjerovnicima, krenulo je milijunaško orgijanje na klasični način. Tijekom ljeta 2015. u Valenciji su na pojačanja potrošili za njih nepojmljivu svotu od gotovo 150 milijuna eura. Pokazalo se također da je Lim (ili možda netko od njegovih pouzdanika) pretjerano revno pratio sportsku politiku Golden State Warriorsa, pa je obrazac angažiranja bivših igračkih zvijezda s karijerama izgrađenim trkeljanjem na televiziji nemušto primijenjen na klub s Mestalle. Gary Neville trebao je u najmanju ruku ispasti Valencijinim Markom Jacksonom, ako već ne Steveom Kerrom. Četveromjesečni je eksperiment završio katastrofalnom serijom rezultata i opasnim koketiranjem sa zonom ispadanja, a time i otkazom Nevilleu.

U idućih 14 mjeseci bez ikakvoga naročitog pomaka klubom su prostrujala trojica trenera, pri čemu vršitelj dužnosti i aktualni Marcelinov pomoćnik Salvador Gonzalez ‘Voro’ dvaput. Prethodna dva ljeta Limova je administracija provela u poravnavanju bilanci, vraćajući klub polagano prokušanim receptima uspjeha: mudrim investicijama u igrače, oslanjanjem na potencijal vlastite akademije i, na koncu, angažiranjem najboljega mogućeg trenera s obzirom na humak u koji su se bili do vrata zakopali.

Kako i dolikuje njegovu trenerskom pedigreu, Marcelino je, uz uvjet minimalnog provjetravanja svlačionice, donio instant-rezultat.

Igralo se drugo kolo Primere kad je sa svojom novom momčadi stigao Real Madridu na Santiago Bernabeu. Na jednoj je strani terena Marcelino nemoćno gledao domaće zvijezde kako stvaraju nered u njegovoj obrani, nižući prigodu za prigodom. Gledajući, međutim, na drugu stranu, vidio je svoju momčad kako sinergičnim kolektivnim naporima stvara još veći nered u obrani najbolje španjolske i europske momčadi, nižući prigodu za prigodom. Moglo je završiti pobjedom, čak uvjerljivom, bilo koje od momčadi. Završilo je 2-2. Kroničarima koji prate događanja u Valenciji FC napokon je laknulo.

“Imamo momčad. Točka. Nakon dvije godine čekanja, to je ozbiljan napredak”, napisao je jedan. “Ovaj remi miriše na povratak”, naveo je drugi. “Imamo se čemu veseliti, a najviše osjećaju da ono najbolje tek dolazi. Dobro došla natrag, Valencijo!”, prorokovao je treći.

Prečica do uspjeha

U trenutku kad je ta utakmica igrana, momčad još nije bila kompletirana. Marcelino, primjerice, tada nije imao na raspolaganju Gonçala Guedesa, 20-godišnju portugalsku senzaciju pristiglu iz PSG-a na jednogodišnju posudbu.

Nekoliko treninga kasnije i Guedes je već jurio terenom. Nestvarnog ubrzanja i još nestvarnijega dugog sprinta, poput onih 50 i kusur metara pretrčanih u četvrtoj minuti sudačke nadoknade protiv Betisa, kada je asistirao Andreasu Pereiri za šesti Valencijin gol na utakmici, Portugalac je trenutačno osvojio srca Valencijinih navijača. Čovjek koji izgleda kao hibrid Ruija Coste i Luisa Figa u mladim danima najednom je i Portugal, uz dodatak dvojice Silvi, Bernarda i Andrea, učio jednom od najseksi momčadi u osvit Svjetskog prvenstva u Rusiji. Nije Guedesa, naravski, Marcelino naučio igrati nogomet, ali mu je, kao i tolikima u karijeri – primjerice, krakatome Bruni Sorianu i njegovoj srodnoj duši iz srca Villarrealove veze, Rubénu Graciji ‘Caniju’ – u rekordno kratkom roku dao uvjete da se igrački izrazi na najuvjerljiviji način.

Čim ga čovjek pogleda, onako suhonjava, skoro pa na rubu pothranjenosti, bude mu jasno da je Asturijac fanatik zdrave i kontrolirane prehrane, svakodnevnih kontroliranja tjelesne mase i krvnih testova. Vjerujući u onu Hipokratovu, “neka ti hrana bude lijek, a lijek neka bude tvoja hrana”, Marcelino vjeruje da optimalno tjelesno stanje igrača podiže njihovu pokretljivost i izdržljivost, što su preduvjeti koje treba da bi njegove momčadi igrale agresivno, brzo i učinkovito. I da bi bile moćne u tranziciji, što je osnovna postavka igre svih njegovih momčadi i situacija na terenu koju Marcelino najviše priželjkuje, znajući da će momčad iz nje najviše izvući.

Do uspjeha se dolazi, siguran je Valencijin trener, ukoliko momčad uspijeva stvarati što više prilika za gol. Što veći taj broj može biti, to je vjerojatnost da suparnik stvara jednako dobre prigode manja. U svim svojim klubovima stoga je koristio, po njemu, formaciju koja omogućava najlakšu prilagodbu igrača na zahtjeve njegove igre, ali je i najkraća prečica do uspjeha. To je 4-4-2.

Iskrenost kao oruđe kontrole

Ključ svega je u veznom redu. Zato je u Villarrealu izgradio igru na Sorianu i Caniju, dok to u Valenciji nastoji kombinacijom opako moćnog destroyera Geoffreyja Kondogbije i čovjeka zaduženog za donošenje odluka, kapetana Danija Pareja. Izuzetno bitnu ulogu, kao što je nije imao nigdje prije, u Marcelinovu sustavu igra Rodrigo Moreno Machado, najskuplji igrač u povijesti kluba koji je pod novim trenerom napokon došao sebi, te svojim spuštanjem i pomaganjem u kreaciji, služeći kao relej u završnici napada, omogućava fluidnost brzim akcijama novog hita La Lige.

Do uspjeha neće nužno dovesti, reći će ovaj sjajni 52-godišnji trener, vrhunski igrači – jer oni ne čine nužno momčad vrhunskom. Momčad će vrhunskom napraviti dobri igrači koji su kompatibilni jedni drugima. Navezano na to, kako se izazio Sidu Loweu u jednome davnom intervjuu, dobar trener od igrača smije tražiti samo ono što im je pokazao na treningu.

“Ono na čemu nismo radili ja nikad ne tražim od svojih igrača. Talentiran igrač, naravno, može napraviti nešto neočekivano, iznenaditi nečime što nismo trenirali, ali to nipošto ne može biti obvezan činiti.”

Marcelino Garcia Toral krajnje je transparentan trener u smislu komunikacije sa svojim igračima. Ništa od onoga što nekome od njih kaže u četiri oka ne skriva pred ostatkom momčadi, pa čak ni i u sobi za press-konferencije. Iskrenost je vrlina s kojom računa da će uspostaviti kontrolu, disciplinu i autoritet u svlačionici. Pojavi li se igrač koji disciplinu i autoritet ne može poštivati, trener će učiniti sve da ga korigira i priključi zdravom tkivu momčadi. Ako se pak od zdravog tkiva odmetne pet ili šest igrača, za trenera će stvari poći po zlu i on će uskoro završiti na ulici. Marcelinu se to već događalo.

“Događa se stalno”, kazat će Asturijac. “Svake godine, u svakoj zemlji na svijetu.”

Ne propusti top članke