Bila je večer 1. kolovoza 2002., a mladić koji je za tjedan dana navršavao 21 godinu histerično je trčao kroz masu ljudi na ulicama Toronta, gdje je već bio započeo sjevernoameričku turneju. Trčao je i plakao kao da ne postoji sutra. Njegov trener Peter Lundgren upravo mu je javio ono što je njemu samom malo prije toga javio Darren Cahill, njegov dugogodišnji poznanik i tada trener Andrea Agassija; umro je Peter Carter. Čovjek koji je stvarao tog — sad kad njegova dva najveća rivala odlaze u nove, neslućene visine, niste ga valjda već zaboravili — neponovljivog Rogera Federera.

Federer i Carter upoznali su se u Baselu; u cijenjenom, ali izgledom skromnom teniskom Old Boys Clubu, kad je Rogeru bilo devet ili 10 godina. Tenis je u klubu u kojem mu je majka bila učlanjena započeo igrati kad mu je bilo osam, i to paralelno s nogometom od kojeg će odustati tek u 12. godini; glavni razlog bio je taj što zbog tenisa i izostanaka s treninga nije dobivao veliku minutažu.

“Svaki put kad igram dobro ili kad odigram dobar udarac, sjetim se Cartsa. Pogledam gore i znam da me gleda i da bi bio ponosan na mene”

Carter je s druge strane u Baselu, a onda i ovom klubu, završio pomalo slučajno. Kad je upoznao malenog i pomalo hiperaktivnog Rogera, za kojeg je njegov prvi trener u Old Boys Clubu Adolf Kacovsky zaključio da stvari upija brzo kao niti jedan drugi njegov učenik, još je uvijek kombinirao igračku i trenersku karijeru. Nije im odmoglo ni to što je Roger dobro pričao engleski, prakticirao ga je doma s majkom koja je rodom iz Južne Afrike.

Carter je inače bio jedan od najboljih australskih juniora, ali se — razliku od svojeg najboljeg prijatelja Cahilla, kojeg je upoznao upravo u juniorskim danima u Adelaideu, gdje su trenirali zajedno kod kultnog Petera Smitha — nije uspio etablirati na ATP Touru. U singlu mu je career high bio 117., u dublu 173. mjesto. Oni koji su ga gledali kažu da je imao divan jednoručni bekend, općenito mekane ruke, volio je napadati mrežu, a i kretao se lakoćom po terenu. Ne dajte se zbuniti ako vam to zvuči poznato… Problem je bio u tome što nije imao nijedan vrhunski udarac, a često je bio i ozlijeđen. Uglavnom zbog toga, a onda i zbog činjenice da nije mogao živjeti samo od zarade na Touru, krenuo je igrati klupska natjecanja po Europi, ali i davati satove tenisa.

Klinac kojeg su ismijavali

Sudbina ga je tako dovela u Basel, u Old Boys Club, u zemlju u kojoj su se satovi tenisa dobro naplaćivali. Carter, međutim, nije bio jedan od onih trenera koji su razmišljali samo o novcu; bio je miran tip s izraženom radnom etikom koji je, osim u tom karakternom smislu, Federera oblikovao upravo i u tehničkom. Drugim riječima, ta Federerova elegancija i tečnost pokreta, divni poput kakve djevojke koju ne možete prestati gledati, dobrim su dijelom posljedica Carterova rada. Pa i taj jednoručni bekend koji se topi u očima baš kao što se pojedini tekstovi mogu topiti u ušima.

Taj je bekend, međutim, ujedno bio i Federerova velika mana u većem dijelu juniorske karijere, a znamo i da ga je u pojedinim match-upovima sputavao i kasnije, što je sad neka druga priča… Bilo kako bilo, maleni Roger je imao dobar slice, ali zbog određenih tehničkih poteškoća ne i backhand drive; imao je problema i često je zbog toga bio frustriran. I to je zapravo bio puno veći problem, činjenica da nije mogao kontrolirati emocije, pa i da nije znao gubiti.

“Znao sam što mogu raditi na terenu i neuspjeh bi me činio bijesnim“, referirao se jednom na svoje mlađe dane, kako piše u biografiji The Master; najnovijoj te vjerojatno i najkvalitetnijoj biografiji o Federeru, čiji je autor Cristopher Clarey, dugogodišnji novinar New York Timesa. “Imao sam dva glasa u sebi. Vraga i anđela, pretpostavljam, i jedan nije mogao vjerovati koliko je glup onaj drugi. ‘Kako si mogao to promašiti?’, rekao bi jedan od njih. Zatim bi samo eksplodirao. Mog je oca na turnirima znalo biti tako sram da bi mi se znao derati sa strane, govoriti mi da umuknem, a onda kad bi se vraćali doma znalo bi se dogoditi da sat i pol ne progovori niti jednu riječ.”

U kolovozu 1995., taman što je navršio 14, Federer je otišao u Nacionalni teniski centar u Eclubensu, pregrađu Lausannea. Bila je to pomalo traumatična promjena za jednog dječaka, dobrim dijelom i zbog jezične barijere s kojom se suočio; iz Basela u kojem su ljudi govorili švicarski njemački, došao je u francusko govorno područje. Došao je i sam, u obitelj s kojom se jedva sporazumijevao prvih nekoliko mjeseci, a ništa lakše mu nije bilo ni u lokalnoj školi.

“Bio sam klinac s njemačkog govornog područja kojeg su svi ismijavali”, rekao je Clareyju. “I jedva sam čekao vikende kad bi se vlakom vraćao u Basel. (…) Doma sam bio i najbolji, šampion, dok sam sada bio okružen drugim šampionima i to je nešto s čime sam se teško nosio.”

U Eclubensu nije bilo ni Cartera, pa iako nije trenirao u uvjetima u kakvim su trenirali mnogi igrači s ovih prostora, niti je prolazio torturu nekog strica Tonija, bile su to dvije godine koje su ga izgradile kao osobu i tenisača, baš zato što je izašao iz zone komfora.

Najbolji junior na svijetu

Dobrim dijelom i zbog tih jezičnih problema Švicarski teniski savez premjestio je Nacionalni teniski centar u Biel, na francuskom Bienne, u grad u kojem je na djelu bila dvojezičnost. Federer je u tzv. Kuću tenisa došao sa 16, kad je odlučio prekinuti formalno obrazovanje te se u potpunosti posvetiti tenisu.

U Bielu je upoznao i Lundgrena, bivšeg 25. igrača na svijetu — tada u Švedskoj tek valjda šestog ili sedmog najboljeg — i čovjeka koji je pomaknutog Marcela Riosa uspio dovesti u red te dotegliti do 10 najboljih tenisača na svijetu. Lundgren je napustio obitelj samo zato što je htio raditi s Federerom, i to na poziv Svena Groenevelda, Nizozemca koji je birao i upravljao trenerskim kadrom u Centru, inače i bivšeg trenera Mary Pirece koja je s njime u stožeru 1995. osvojila Australian Open. Dotični je u Kuću tenisa doveo i Cartera, pa su on i Lundgren radili s mladim igračima, među kojima je inače bio i teniskim sladokuscima dobro poznati Marco Chiudinelli.

“Stvari bi mu brzo dosadile”, priča o nestašnom Rogeru Groeneveld. “Radije bi igrao PlayStation ili radio nešto drugo. I ako bi mu bilo dosadno ili nije bio raspoložen, vjerojatno je bilo najbolje da uopće nije na terenu, jer bi svima upropastio dan. Ali bio je tako dobro dijete da se zapravo niste mogli naljutiti na njega.”

Potonje baš i nije bilo točno; Lundgren i Carter dobro su shvaćali da moraju pronaći granicu između toga da ne budete previše popustljivi, ali i da se ipak prilagođavaju; u tom su smislu smišljali raznovrsne i kreativne treninge kako bi mu držali fokus, ali katkad ni to nije bilo dovoljno. Federer je jednom prilikom pukao nakon što je imao loših pola sata na treningu te zafitiljio reket u zastor iza terena koji je smanjivao buku i nosio na sebi imena sponzora od Saveza; bacio ga je tako da je rasparao zastor.

“Mislio sam da će me izbaciti jer smo bili upozoreni da to ne radimo”, rekao je Clareyju. Groeneveld ga je kaznio tako što mu je dao zadatak da cijeli tjedan ustaje ranom zorom te čisti terene i prostorije centra, uključujući i zahode, znajući i da je noćna ptica te da kasno ustaje. Tu treba reći da u takvom ponašanju Federer nije bio usamljen; mnogi njegovi kolege bili su jednostavno djetinjasti i problematični, ali Groeneveld, Lundgren, Carter te njegovi roditelji ipak su zaključili da treba pomoć psihologa, iako se u ono doba takvo što smatralo pokazivanjem slabosti.

Tako je mladi Federer dvije godine radio s Christianom Marcollijem, 25-godišnjakom koji je samo nekoliko godina ranije zbog ozljeda završio nogometnu karijeru u Baselu, inače i čovjekom koji će kasnije raditi i s Yannom Sommerom, vratarom švicarske nogometne reprezentacije. O detaljima njihova rada nijedan ni drugi nikad nisu javno pričali, ali Roger je ubrzo postao najbolji junior na svijetu; 1998. osvojio je juniorski Wimbledon — krajem godine i Orange Bowl, u onom plavokosom izdanju — i tjedan dana kasnije debitirao na ATP Touru, pred domaćom publikom u Gstaadu; zvuči poznato…

Igrač koji trati svoj talent

Dva mjeseca kasnije u svom je Baselu igrao protiv Agassija, glatko je izgubio, samo da bi idućeg tjedna uslijedio povratak u surovu stvarnost; na jedan od satelita, tada najnižih profesionalnih turnira, koji se igrao u malenom švicarskom mjestu s manje od 1.000 stanovnika. Suparnik mu je u prvom kolu bio Armand Brunold, malo poznati 21-godišnji sunarodnjak, 768. na svijetu, i Federer je bio veliki favorit.

Kako to često i biva kad dođete na profesionalnu razinu, stvari nisu tekle glatko; Federer je prvi set izgubio u tie-breaku, samo da bi počeo tankirati, odnosno divljački raspucavati loptice na sve strane. Lundgren je bio na tribinama te i sam prolazio kroz blagi živčani slom, a kad mu je supervizor najavio da će njegovom igraču dati opomenu, pozdravio je to s oduševljenjem. Federer se do kraja meča nešto sitno primirio, ali je glatko izgubio te zaradio važnu lekciju; zaradio je i 100 dolara kazne, što je bilo manje od prize moneyja za ispadanje u prvom kolu, a incident su zabilježili i švicarski mediji. Lundgren i Carter pak rekli su mu da neće više s njim putovati ako se slična stvar još jednom ponovi.

“Stvari treba nazvati pravim imenom”, rekao je za biografiju Paul Dorochenko, kondicijski trener koji je također zbog Federera došao u Biel, a prethodno je radio sa Sergijom Bruguerom. “Roger je bio emocionalno krhak. Nije mogao prihvatiti poraz i bio je prosječan na treningu. Nije bio veliki radnik. Glupirao se većinu vremena. U smislu kondicije, zahtijevao sam puno od njega i davao sam mu po sat vremena trčanja što nije imalo koristi za tenis, ali je bilo dobro u psihološkom smislu, da ojača”“

Jedno od mojih prvih sjećanja na Federera datira s Wimbledona 2002., kad je u prvom kolu potpuno neočekivano i glatko izgubio od našeg Marija Ančića. Federer je slovio za jednog od favorita za osvajanje turnira, pogotovo nakon što je prethodne godine u četvrtom kolu eliminirao dotadašnjeg kralja Wimbledona Petea Samprasa, ali se u potpunosti raspao; nije mu to bilo prvi put da je zakazao na Grand Slamu i bilo je očito da ne može dobro kontrolirati emocije.

Federer je inače imao problema i s time što je na 800 načina mogao završiti poen, odnosno sa shot selectionom, što nije netipično za mladog igrača; iz današnje perspektive sve se to čini normalnim, normalno je da je pucao pod pritiskom očekivanja, ali stvari tada nisu djelovale sigurnima; problemi su bili opipljivi, a dojam je bio i da, s obzirom na to da je u stanju igrati tenis kakav nitko nikad nije igrao, presporo napreduje. Pogotovo pored Lleytona Hewitta, svojeg prvog velikog rivala koji je vrlo rano osvojio dva Slama te bio svjetski broj 1; čak je i Marat Safin već imao Grand Slam, pa i Juan Carlos Ferrero i u javnosti se već pričalo o igraču koji trati svoj talent.

Wake up call

Neki kažu i da nije zazirao od partijanja te da nije bio 110 posto posvećen. Inače, još u travnju 2000. odlučio se odvojiti od Saveza te stvoriti svoj tim, a za trenera je između Cartera i Lundgrena izabrao potonjeg, dobrim dijelom zbog njegova igračkog iskustva te epizode s Riosom. Bila mu je to jedna od najtežih odluka u životu, a kasnije je posredovao u tome da Carter postane izbornik Davis Cup reprezentacije — iako ne službeno, pošto nije imao državljanstvo, a što su tada nalagala pravila ITF-a. Svoj drugi ogled pod njegovim ravnanjem, onaj protiv Maroka u rujnu 2002., nije dočekao.

Peter Carter poginuo je na današnji dan prije 20 godina u automobilskoj nesreći u Južnoj Africi, na putu za Nacionalni park Kruger. Bilo mu je 37 godina.

Carter je bio na medenom mjesecu sa ženom Silvijom koja je bila u drugom automobilu te samo promatrala kako njen muž i njegov prijatelj koji je upravljao Land Roverom odlaze u smrt; u želji da izbjegne vozilo koje je dolazilo, naglo su skrenuli, izgubili kontrolu te tik prije mosta završili u provaliji. Peter i Silvia ondje su inače otišli jer su im Federerovi pričali da moraju posjetiti Južnu Afriku, a majka Lynette pomogla im je isplanirati putovanje. Bilo je to prvi put da se Federer suočio sa smrću bliske osobe. Neki kažu i da je to bio dan kad je maleni Roger postao veliki Federer.

“Bio je potpuno uništen”, prepričao je Yves Allegro, jedan od kolega u Kući tenisa koji je prisustvovao sprovodu u Baselu, s oko još 200 ljudi. “Vidjeli ste mu to u govoru tijela, a i nije mogao prestati plakati. Msilim da je plakao za vrijeme cijelog sprovoda, ravno sat i pol. Bilo je teško gledati takvu tugu. Ali stvarno mislim da je Roger postao muškarac u trenutku Peterove smrti. To je praktički bilo prvi puta da se morao suočiti s nečim teškim ili užasnim. Brzo je došao u top 100, brzo je počeo zarađivati. Svi u obitelji su mu bili zdravi. Roditelji su mu bili skupa. Upoznao je Mirku (Wawrinec op.a.) i s njom je bio sretan. Sve je išlo kako treba ići, znate? I zatim je izgubio jednu od najvažnijih osoba u životu.”

Još i prije Carterove smrti Federer je polako počeo mijenjati ponašanje na terenu, ponukan snimkama mečeva koje su u njemu izazivale sram. Nije tajna da je još tada počeo razmišljati o svom imidžu. Međutim, ovo je bilo nešto sasvim drugo; bio je ovo, kako je to sam opet kroz suze rekao, “wake up call”. Bio je to dan kad je shvatio koliko je život krhak, pa i koliko je lagano potratiti talent. Bio je to dan kad je naglo odrastao te doživio svojevrsno prosvjetljenje.

Bi li postao tako velik da Carter nije toga dana poginuo? To je nešto što je u suštini nebitno. Federer je iduće godine osvojio Wimbledon, i to igrajući tenis kakav nitko nikad nije igrao; nekoliko dana kasnije poslao je mail spomenutom gospodinom Smithu: “Svaki put kad igram dobro ili kad odigram dobar udarac, sjetim se Cartsa. Pogledam gore i znam da me gleda i da bi bio ponosan na mene”, pisalo je.

I nije ni taj plač nakon osvajanja Wimbledona imao čisti okus sreće, a kamoli da ga se moglo ili trebalo sakrivati. Kao zapravo niti jedan njegov plač; plač u kojem je pokoja suza uvijek namijenjena pokojnom Carteru. Čovjeku koji je stvarao tog, niste ga valjda već zaboravili, neponovljivog Rogera Federera.