HEP logo generalni partner Telesporta

Čovjek koji se nije smijao

Janne Ahonen bio je posljednji veliki finski skakač

Zadnja izmjena: 10. siječnja 2021. Vizual Vladimir Šagadin/Telesport

Živimo u vremenima u kojima ne samo da osjećamo strah, posebice oni među nama koji su se zatekli na područjima pogođenim potresom, već je i iznimno bitno razumjeti koliko je straha dobro osjećati. Evolucijski gledano, strah je dobra, poželjna emocija zahvaljujući kojoj smo preživljavali, ali kada se otme kontroli, tada nastaje i podloga za razvoj raznih psihičkih poremećaja. Nažalost, u nekih ljudi, pa i u nekim okolnostima, takvo što čini se neizbježnim. Postoje, međutim, ljudi koji jako dobro znaju ili bi barem trebali jako dobro znati koliko je straha dobro osjećati. Jedina razlika u odnosu na nas, male miševe koji nikad nećemo poletjeti, ta je što se oni svjesno izlažu opasnosti, vjerojatno zato što se tada osjećaju potpuno živima.

Ljudi često zaboravljaju na to, odnosno potpuno pogrešno mislimo da skijaši-skakači ne osjećaju strah; nakon što smo ispratili još jednu Novogodišnju turneju, gledajući kako se bacaju s brda jedan za drugim, vjerojatno stječemo dojam da se sve to odvija automatizirano, kao na pokretnoj traci. Da, ima nešto i u tome, ali gledajte — kad sjednete na onu rampu, pustite se i dosegnete brzinu od 90 ili 100 kilometara na sat, a onda se rastvorite poput jedra samo da biste plovili zrakom 100-injak, 200-injak ili koliko već metara, onda je valjda i poželjno osjećati strah.

Možda je bolje reći da morate imati strahopoštovanja prema brdu; i tako cijelo božje vrijeme, svaki božji skok, jer dovoljna je jedna kriva emocija, a onda i jedna kriva pomisao; pitajte samo Primoža Rogliča, danas najboljeg biciklista na svijetu, koji je počinio zapravo amatersku pogrešku — nije se bojao gorostasne Planice.

Bojao se i legendarni Matti Nykänen, pijanac među anđelima, koji je skakanje jednom opisao kao bijeg od stvarnosti, odnosno mjesto na kojemu ga nitko ne zamara.

Slomio se na gorostasnoj Planici, kad su on i njegov pajdo Risto Jussilainen večer prije natjecanja strusili svaki po 12 limenki piva

“Ali rekao je i da se malo boji”, kazao je davno tada jedan od vodećih ljudi skijaških skokova u Finskoj, Matti Pulli. “To je neka vrsta droge. Tu je samopouzdanje, ali tu je i strah”, dodao je. Nykänen je možda bježao od stvarnosti kroz skijaške skokove, ali je isto tako bježao i od skokova, od straha i stresa kojem je svakodnevno bio izložen, najčešće uništavajući se u alkoholu.

Nemali broj skijaša-skakača koji su osvajali sve i svašta bili su luđaci koji su stres liječili na razne, ali zapravo slične načine. Andreas Goldberger konzumirao je kokain, Primož Peterka pijančevao je i radio kaos na prometnicama, a Toni Nieminen je izgorio sa svega 17 godina, nakon što je poosvajao valjda sve što je te 1992. mogao osvojiti — uzeo je i Svjetski kup, i Novogodišnju turneju, i olimpijsko zlato u pojedinačnoj konkurenciji u Albertvilleu. Kažu da još uvijek nije izašao iz svoje Toyote, koju je o koncu te sezone dobio na poklon od svojeg sponzora…

Vrhunac koji je trajao 15 sezona

Bilo je tako — dobro, nije bilo baš točno tako, ali dopustite nam; bilo je tako sve dok nije došao On. Čovjek koji se nije smijao. Ili možda čovjek koji se nije bojao?

“Prepoznao sam kakve su probleme imali Matti i Toni”, rekao je tada još 17-godišnji i balavi Janne Ahonen. “Ali ako ću jednog dana i biti uspješan poput njih, mišljenja sam da ću premostiti te probleme”, dodao je hladno, pa i poprilično drsko.

Ako je Nykänen bio čovjek koji nije živio za sutra, Ahonen je bio sušta suprotnost, pa i pomalo netipično ‘normalni’ finski skakač. Sjećamo ga se upravo kao nekoga tko se uopće nije smijao, kao potpuno dehumaniziranog tipa, a što je prigodno upotpunjavala ona Darth Vader kaciga koju je neko vrijeme nosio, a iza koje nam se valjda cijelo vrijeme kesio, misleći u sebi kakve smo budaletine i da zašto bi se čovjek morao smijati.

Navodno je jednom i izjavio da nije ovdje došao smijati se, već skakati — što je, priznat ćete, prilično točan opis njegova posla. Upravo ga je činjenica da je bio takav, hladan pa i psihički stabilan, učinila velikim skakačem, definitivno jednim od najboljih svih vremena, a onda i skakačem koji je neuobičajeno dugo opstao u vrhu.

Opstati dugo u vrhu ili pak baš dominirati u ski-skokovima iz nekog je razloga, često neshvatljivog i samim stručnjacima, gotovo pa nemoguće; vjerojatno je jedan od razloga i taj što razliku čine sitni detalji — uzmite za primjer desetinku prerani odraz koji može značiti nekoliko metara kraći skok ili pak da nije nevažno imate li 67 ili 67,2 kilograma i slično. Tim je nevjerojatnija ona činjenica da je Ahonenov vrhunac trajao praktički 15 sezona, od 1993. do 2008.; natjecao se pritom s trojicom skakača koji su obilježili skijaške skokove kao rijetko tko drugi, svaki u svoje vrijeme. Bio je u vrhu kad je na vrhuncu bio Goldberger, bio je u vrhu kad je na vrhuncu bio Adam Małysz, a bio je tu i kad je svoju dominaciju započeo Gregor Schlierenzauer.

Mijenjala su se pravila, mijenjala se tehnika, mijenjala se tehnologija, a on je cijelo vrijeme bio tu. Čak 14 sezona završavao je u ukupnom poretku Svjetskog kupa među prvih 10 — nikom drugom to nije uspjelo. Osam je puta završavao među prva tri — nikom drugom to nije uspjelo; 108 puta bio je na postolju — nikom drugom to nije uspjelo i pitanje je hoće li; 248 puta završavao je u prvih 10 — nikom drugom to nije uspjelo i nikad neće. Osvajao je, hvalabogu, i Svjetski kup u dva navrata, a Novogodišnju turneju rekordnih pet puta.

Svakako da mu je u tome pomogla činjenica da je rijetko bio ozlijeđen, a možda i to što nije bio osobito talentiran, iako je, kad razmislite, zanimljivo pitanje što je uopće talent u skijaškim skokovima — je li to možda urođena sposobnost letenja ili, pak, to što ste se rodili tako, malo poremećeni?

“Mislim da nisam jako talentiran”, i sam će priznati. “Kad sam bio mlad, morao sam trenirati puno više od drugih skakača. Moje tijelo nije stvoreno za skijaške skokove, pretežak sam”, dodao je, iako je, s druge strane, to značilo da je veliku snagu crpio iz nogu, imao je dobar odraz, ali ostavimo to sad po strani.

Hod po užetu

Finac Samppa Lajunen je na Olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju 2002. pobijedio u nordijskoj kombinaciji — miksu skijaškog trčanja i skijaških skokova. Čovjek je inače s kolegama skijaškim skakačima i trkačima svirao u bendu Vieraileva Tähti, koji je imao pjesmu Suomen kevein mies (Najlakši čovjek u Finskoj); ona je zapravo progovarala o glasinama koje su pratile skijaše-skakače, onima da su patili od poremećaja u prehrani, to jest da su bili premršavi.

Nisu to bile samo glasine, jer je na istim igrama čak 22 posto skakača imalo Indeks tjelesne mase manji od onoga koji preporuča Svjetska zdravstvena organizacija, odnosno bili su premršavi u odnosu na svoju visinu. Taj je problem skokove zahvatio još nekoliko godina ranije, kad se tijekom 1990-ih konačno ustalio V stil, a skakači su počeli naglo mršavjeti uvidjevši koliko je kilaža bitna komponenta sporta; pojednostavljeno, jedan kilogram manje značio je otprilike dva i pol metra duži skok.

Ahonen je inače visok 184 centimetra, a izvan sezone običavao je težiti 73 kilograma, što će reći da je spadao u kategoriju visokih i teških skakača. Kad bi sezona počela, morao je biti na 65 kilograma, ili je barem javno govorio da ih ima toliko; lako je moguće i da je upravo on bio nadahunće za pjesmu Lajunenova benda jer su glasine govorile da je nekoliko tjedana prije sezone unosio svega 200 kalorija dnevno. On sam kasnije će reći da se radilo o otprilike 500 dnevno, a uzmite u obzir da minimalna preporučena dnevna doza za odraslog čovjeka iznosi 1.200-1.600, i to za nekog tko se uopće ne kreće i ne troši ih; za aktivnog sportaša njegove visine i težine to se penje na 2.750.

“Moj princip bio je takav da ako jedeš puno, dobit ćeš i puno kilograma”, započeo je jednom. “Ako jedeš malo, dobit ćeš malo. A ako ne jedeš uopće, ili ćeš ostati na istoj kilaži, ili ćeš nešto sitno izgubiti.”

Kako je to izgledalo u stvarnosti opisao je u svojoj autobiografiji na njemačkom nazvanoj Königsadler (Kraljevski orao). Tijekom tri tjedna uoči sezone doručak bi bio jogurt s malo masnoća i müsli, ručka ne bi bilo, a za večeru bi jeo isto što i za doručak. Uzimao je i one tablete koje navodno sagorijevaju masnoću, pio bi i puno kave da se dehidrira, ali i energetske napitke, a u ubijanju apetita pomagala mu je činjenica i da je bio pušač.

“Teško je… Morate paziti da ne izgubite previše mišića i snage. To je kao hod po užetu”, kaže. Bio je to princip po kojem je zapravo funkcionirala finska reprezentacija, pa i neke druge, vjerojatno se i prešutno očekivalo od skakača da idu ispod preporučenih granica, a Međnarodna skijaška organizacija problemu je doskočila tako što je Indeks tjelesne mase povezala s dužinom skija, koje su također ‘jedro’ u letu. Ahonen je znao kritizirati vrhušku da ne pazi na zdravlje skakača, ali u suštini je bio spreman platiti cijenu uspjeha. Svoj vrhunac doživio je 2005. kad je osvojio svoj drugi Svjetski kup, četvrtu Novogodišnju turneju i drugo pojedinačno zlato na Svjetskom prvenstvu na velikoj skakaonici.

Drvene olimpijske medalje

Pa ipak, baš tad kad je bio na vrhu, kad se doimao sasvim dehumaniziranim, Ahonen se slomio i pokazao da je i on samo čovjek, čovjek koji se boji i puca.

Te 2005. u prvih je 13 natjecanja upisao 11 pobjeda i dva druga mjesta, a do kraja sezone skakao je takoreći sebi za gušt; u preostalih 15 natjecanja upisao je svega dva postolja, pa i dalje na kraju imao gotovo 300 bodova prednosti pred drugim. Slomio se, kao i Roglič, na gorostasnoj Planici koja se poslovično održava na samom kraju sezone, kad su on i njegov pajdo Risto Jussilainen večer prije natjecanja strusili svaki po 12 limenki piva. Drugi dan Ahonen je sjeo na onu rampu i, kako to već i biva kad ste dobrano mamurni, osjetio se bezobrazno samopouzdanim, pa i laganim poput perca, pomislivši valjda bi mogao oboriti i svjetski rekord.

Drugim riječima, zaboravio se bojati.

Koju sekundu kasnije, već je bio u letu kad je finski komentator, shvativši da leti duže nego itko ikada, stao ekstatično urlati — doskočio je na 240 metara, tadašnji svjetski rekord, ali koji se toga dana neće priznati jer se po telemark-doskoku raspao kao da je večer prije popio jedno 12 piva. Srećom, samo je dobrano natukao trtičnu kost, ali je odbio ići u bolnicu jer se bojao da bi mu mogli pronaći tragove alkohola u krvi. Da, pokazalo se tako da i Ahonen, taj čovjek sa živcima navodno mrtvim poput čelika, puca.

Da je samo čovjek sugerira i to da na koncu nije osvojio olimpijsku medalju u pojedinačnoj konkurenciji, pa ga tako danas krasi ona nepopularna titula najvećeg skakača koji nije osvojio pojedinačno odličje na Igrama. Doduše, postoje i olakotne okolnosti — skijaški skokovi naprosto su nepošteni jer, eto, jednom u četiri godine imate te Igre na kojima biste u svega dva skoka trebali potvrditi svoju kvalitetu. Da, u redu, postoji mala i velika skakakonica, ali opet su to samo dva skoka u jednom natjecanju.

U Naganu je 1998. bio četvrti, kad je zlato, baš zbog ta samo dva skoka, osvojio njegov sunarodnjak Jani Soininen — inače jako dobar skakač, ali ni blizu dobar poput Ahonena. Četiri godine kasnije u Salt Lake Cityju Ahonen je završio opet četvrti. Četiri godine kasnije, u Torinu, bio je drugi nakon prve serije, a nakon druge završio šesti. Dvije godine kasnije otišao je u mirovinu, samo da bi se vratio za Igre u Vancouveru 2010.; i samo da bi ondje završio — pa, četvrti. Bilo je to zapravo to, iako je još jednom odlazio u mirovinu, još se jednom vraćao, te upisao samo nastupe na Igrama 2014. i 2018., u Sočiju i Pyeongchangu.

Utjelovio sisu

Prije dvije godine konačno je raskrstio sa skokovima, a danas živi poprilično skromno, djelomično i zato što za karijere nije bogznašto zaradio; imao je svojevremeno ponudu da reklamira Red Bull na kacigi, radilo se o 300.000 eura po sezoni, ali finski savez imao je ugovor s Finnairom i tako je stvar propala. Uzbuđenje već duže vrijeme traži u utrkama dragstera, a osobni rekord sad se mjeri u kilometrima na sat — iznosi 512 km/h, a 100 metara uspio je prijeći u 0,4 sekunde.

“Brzina, naravno”, odgovor je na pitanje što ga privlači tom sportu. “A sigurno i rizik, uzbuđenje zbog opasnosti.”

Ahonen se toliko puta vraćao iz mirovine dijelom i zato što je htio oživjeti skijaške skokove u Finskoj, koji su u međuvremenu postali gotovo pa nebitni; nema više ni birtije u kojoj možete pogledati skokove, a o razlozima toga mogao bi se napisati zasebni tekst. Tako ispada da je Ahonen posljednji veliki finski skakač, ali od svih tih otkačenih tipova, možda i onaj koji nabolje utjelovljuje značenje finskog izraza sisu; radi se, naime, o pojmu za koji ne postoji doslovni prijevod, a koji u sebi sažima karakterne osobine Finaca; pričamo i o kulturološkom konstruktu koji je uvjetovan teškim klimatskim uvjetima u kojima su Finci obitavali i obitavaju, pa i činjenicom da su stoljećima bili izloženi okupatorskim tendencijama Rusa i Šveđana.

Pa iako je taj pojam nešto širi i kompleksniji, možda nije loše saslušati Ahonenovu interpretaciju za kraj, pogotovo s obzirom i na vremena u kakvima živimo.

“Huh, kako da to objasnim?”, i sam se pogubio. “To znači da mi Finci nikad ne odustajemo, već guramo dalje — bez obzira koliko je teška situacija u kojoj se nalazimo. Radi se o ustrajnosti.”

Ne propusti top članke