Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji se posrao u dimnjak

Priča o najjadnijoj proslavi gola ikad

Zadnja izmjena: 15. listopada 2017. Profimedia

U listopadu 2013. engleski Sunday Sport objavio je priču koja je izazvala jako puno pozornosti na društvenim mrežama. Bio je to pravi hit tabloida – inače u vlasništvu Davida Sullivana, najkrupnijeg dioničara West Ham Uniteda i šefa Slavenu Biliću – koji objavljuje senzacionalističke priče za koje se rijetko može, onako na prvu, utvrditi jesu li istinite ili ne. Usprkos imenu lista, mnoge od njih imaju malo ili nimalo veze sa sportom.

Find the Bastard Who Shat Down My Chimney!“, vrištao je naslov, opremljen fotografijom mladića koji, kako se čini, vrši veliku nuždu direktno u nečiji dimnjak. Taj „mystery dumper“ i „foul-bowled hooligan“, kako ga se naziva u opremi teksta, ispustio je „big, steaming SHIT“ u dimnjak kuće nekog Mikea Williamsa iz Aberdeena u Škotskoj, a pritom ga je svojim mobitelom navodno snimio susjed. Ljutiti Williams rekao je Sunday Sportu: „Ako se dočepam tog gada, udarit ću ga tako jako u guzicu da više nikad neće srati.“

Iako se gotovo sigurno radilo o potpunoj izmišljotini, ‘misteriozni’ The Chimney Shitter of Aberdeen nakratko je postao internetska zvijezda; budući da je malo tko vjerovao u istinitost priče, fokus je bio na domišljatosti autora i urednika, ali navodno je potaknula nekoliko imitatora koji su ovaj smrdljivi čin obavili u stvarnom životu.

Znate kako vam nekad posve nebitne i opskurne stvari ostaju u dugom sjećanju? Poput, recimo, one izjave Davora Šukera kako u „svakom kukolju ima žita“ ili, ne znam, premijerskog staža Tima Oreškovića?

Meni se to redovito događa, pa sam tako upamtio i Aberdinskog Serača. Ne znam je li tehnički moguće pokenjati se u dimnjak – za dodatne informacije obratite se svom dimnjačaru – i unaprijed se ispričavam ako se ova paralela čini suviše nategnutom, ali na to me je ovog tjedna podsjetio Tim Cahill. On se u neku ruku posrao nogometu u dimnjak.

Akrobatika i homoerotični prizori

Nogomet se promijenio.

Odavno to više nije „balet za radničku klasu“, kako su ga nekoć zvali; veliki novac, profesionalizam i sponzorski ugovori promijenili su doživljaj barem kad govorimo o elitnoj razini i nekoliko njih ispod, ali promijenili su i ponašanje samih igrača – za što je, naravno, daleko najzaslužnija televizija. Kad igrači znaju da su sve kamere i svjetla reflektora uperene u njih, a mnogi od njih su mladi, nezreli i nedovoljno obrazovani, onda osjećaju potrebu za blesiranjem. Pogotovo kada postignu gol – onda žele da ta scena ostane ovjekovječena u snimci i da, jednom kad je opet budu gledali, u njoj umjesto nekontroliranog skakutanja i homoerotičnih prizora sa suigračima vide neku značajnu gestu.

Cahill se pokenjao na ono što bi trebala biti jedna od posljednjih zona izvornosti u nogometu, njegov dimnjak iz kojeg nekontrolirano sukljaju emocije

Nitko taj duh ‘novog’ nogometa ne utjelovljuje više od Cristiana Ronalda; čitavo njegovo ponašanje na terenu uragan je izvještačenih emocija i preglumljavanja megazvijezde koja je savršeno svjesna da je u svakom trenutku snima kamera. Ali primjera je koliko hoćete. Klinci koji danas treniraju da bi jednog dana postali profesionalni nogometaši već od malih nogu uvježbavaju i poze poput one Ronaldove kod izvođenja slobodnih udaraca ili karakteristične proslave pogodaka. Danas i u najnižim ligama vidimo strijelce koji s dva ispružena kažiprsta pogledavaju u nebesa, zahvaljujući dragom Bogu ili pokojnoj babi; viđamo one koji ‘ne slave’ gol iz respekta prema suparniku u čijim su redovima nekoć igrali, one koji jedni drugima ‘glancaju kopačke’ u sklopu proslave ili one koji ljube grb na dresu.

Pogledate li crno-bijele snimke starih utakmica, po svoj prilici će vam upasti u oči to koliko su onomad proslave golova izgledale kao nepatvoreni i nekontrolirani izljevi emocija.

Igrači bi skakali u zrak kao da je travnjak ispod njih nekakav užareni rešo, bježali bi od suigrača urlajući iz sveg glasa sve dok ih neki od njih ne bi uhvatio za gaće i oborio, a onda svi skočili na hrpu izmjenjujući poljupce i druge nježnosti. Često bi to potrajalo puno predugo i sudac bi ih morao razdvajati da bi se igra mogla nastaviti. Kasnije su počeli kliziti na koljenima i izvoditi ‘lastavice’; onda su zvijezde poput Huga Sancheza popularizirale salto, a druge, poput Rogera Mille, afričke plesove uz korner-zastavicu. Često bi se igrači popeli na ogradu koja ih je dijelila od navijača, mahnito vitlajući rukama ili grleći se s njima. Neki bi i uskočili među ultrase. Neki bi u napadaju egzibicionizma skinuli majicu, drugi skinuli gaće da bi se njihovo dlakavo dupe zabjelasalo prema pristašama rivala.

Avioni, štrcanje i poker face

A onda su, tamo u 1990-ima s velikim usponom live prijenosa na televiziji, krenule proslave koje očito šalju poruku ne nužno navijačima ili suparnicima – nego medijima, kritičarima, članovima obitelji… Neko su vrijeme majice s raznoraznim natpisima bile iznimno popularne, dok ih FIFA i nacionalni savezi nisu počeli kontrolirati i zapravo suzbijati, ali geste su bile i ostale glavno sredstvo izražavanja.

Neke od tih proslava ušle su u opću nogometnu kulturu.

Primjerice, l’aeroplanino Vincenza Montelle, premda je njega prethodno zapravo popularizirao Brazilac Careca kad je s Diegom Maradonom igrao u Napoliju, cuclanje palca (između ostalih) Francesca Tottija, ‘streličarstvo’ Robbieja Keanea, ‘utišavanje’ publike Gabriela Batistute i tako dalje. Onda su krenule i koreografirane proslave koje uključuju više igrača, poput ‘kolijevke’ u kojoj su na Svjetskom prvenstvu 1994. sudjelovali Bebeto, Romario i Mazinho (jer se jednom od njih rodilo dijete), ili štrcanja vode u usta ležećeg Paula Gascoignea na Euru 1996. (jer je prethodno tabloid objavio fotke igrača u noćnom klubu kako leže na zubarskom stolcu dok im štrcaju alkohol u usta). Pa su kasnije došle i kojekakve nižerazredne momčadi s koreografijama toliko elaborativnim da ih je to proslavilo u eri društvenih mreža i sajtova kao što je 101GreatGoals.

Sve se pretvorilo u cabaret, koji je nadahnuo i kampanje multinacionalnih kompanija koje su FIFA-ini partneri. Tako je ovaj performativni izričaj unutar nogometne igre došao do svog kraja, kad je teško ponuditi nešto zaista originalno. Zadnjih su godina možda najviše pozornosti privlačile one smrtno ozbiljne, poker face proslave golgetera kao što su Zlatan Ibrahimović i Mario Balotelli od kojih su nastali internet memeovi, premda je i njih puno ranije patentirao možda Eric Cantona, ako ne netko prije njega. Stvarno mi se ne da lijepiti linkove za sve ovo, jer ionako gotovo svi znate o čemu pričam.

Originalnosti praktično više i nema i to su, čini se, shvatili i nogometaši. Osim spomenutih, već standardnih, u zadnje vrijeme ne viđamo previše autentičnih pokušaja. Čini se da je moda prošla, ostavivši za sobom nekoliko ikoničkih gesti koje sada koriste svi.

Međutim, onda se pojavio Tim Cahill i napravio najjadniju stvar ikad.

Konjina za šaku australskih dolara

Za one koji možda ne znaju, treba reći da Cahill nije neki nadobudni mladac koji samo želi postati slavan. Kroz svoju karijeru nije bio ni budalaš kao, na primjer, Nicklas ‘Lord’ Bendtner, koji je prije pet godina postigavši gol za dansku reprezentaciju otkrio logo kladioničarske kompanije na svojim gaćama, što ga je (zapravo kompaniju) koštalo 100.000 eura i donijelo jako puno publiciteta.

Cahill je 37-godišnja veteranska konjina, proslavljeni australski reprezentativac i kapetan sa 103 nastupa i 50 golova, koji je tijekom karijere igrao za Everton, New York Red Bulls i u Kini, sasvim sigurno zaradivši basnoslovni novac. Ipak, Cahill je ovaj tjedan, proslavljajući pogodak za reprezentaciju, ruke postavio u obliku slova ‘T’ – da bi, kako se kasnije ispostavilo, reklamirao turističku agenciju čije ime počinje tim slovom.

Kasnija – i u međuvremenu izbrisana – korespondencija te tagiranje između kompanije i igrača jasno daje do znanja da je takvo nešto bilo planirano, odnosno da je kompanija platila Cahillu za tu vrstu oglašavanja i prozvala ga svojim ‘brand ambasadorom’. Ona će, naravno, i pokriti troškove kazne ako ih bude. Da stvar bude gora, bilo je to na kvalifikacijskoj utakmici protiv Sirije – zemlje razorene ratom i masovnim zbjegom, u kojoj turistička putovanja doista zvuče kao vrlo neukusna šala.

Netko će možda reći da sve to i nije neki big deal, jer današnji je nogomet ionako posve komercijaliziran i poravnat s industrijom zabave. Osobno nemam nikakvih problema s time da je tako, jer stvari odavno idu tom pravcu, dok god postoji i alternativa. Međutim, poruka koju Cahill šalje je nevjerojatno cinična i sebična.

On se time za šaku australskih dolara – koja mu vjerojatno uopće nije nužna – pokenjao na ono što bi trebala biti jedna od posljednjih zona izvornosti u nogometu, njegov dimnjak iz kojeg nekontrolirano sukljaju emocije. Zabivši važan gol za svoju reprezentaciju i posvetivši ga nekoj turističkoj agenciji, on se posrao na svoju zemlju, suigrače, navijače i uopće nogomet kao takav, bez imalo obzira prema svima koji sve to doživljavaju malo dublje.

Ovaj australski seronja time je postao još jedan imitator čuvenog Aberdinskog Serača.

Ne propusti top članke