Čovjek protiv kontinenta

Fenomen zvan Transcontinental Race

Zadnja izmjena: 22. svibnja 2020.

Svaka biciklistička utrka, reći će vam vjerojatno svaki iole iskusni biciklist, ima svoju dušu. Ima nešto što je čini više ili manje prepoznatljivom. Koliko je teška i zahtjevna, kakva je ruta pa i prateći pejzaž, njeni renome i tradicija, pa i ‘živahnost’ i mentalitet onih koji su uz cestu, tik uz vozače — sve su to obilježja koja utiru put onome kako je doživljavamo, smatramo li je šarmantnom, atraktivnom, monotonom, surovom, grubom, nepravednom…

Uzmite za primjer kultni Tour de France; ostavimo li po strani ovaj epitet ‘kultni’ te suzdržimo li se strahopoštavanja koje izaziva samo zazivanje ove utrke, možemo spoznati kako je njezina duša zapravo okaljana i nečista, te ima problem druge prirode.

Podsjetimo da je nastala 1903., isključivo iz marketinških motiva jednog novinskog lista, te je zbog toga osmišljena kao iznimno teška, pa i krvava utrka kroz cijelu Francusku, sve kako bi postala što atraktivnijom, ali i profitabilnijom. Naravno, osim prestiža, utrka je zbog novčanih nagrada privlačila siromašnije slojeve i radničku klasu, pa je posijano sjeme da varanje na razne načine, nerijetko kroz vožnju vlakom i autom, postane utkano u njenu dušu. Također, vozači su znali voziti pijani i drogirani, što je zabranjeno 1965., ali je unatoč svemu taj dekor ovoj utrci davao neki neobični, teško izrecivi i opipljivi šarm.

Bilo je tako sve do 13. etape Toura iz 1967., kad se, ako je i postajala iluzija da je ova utrka čista ili poštena, ona sasvim rasprsnula. Tog je dana Britanac Tom Simpson preminuo na biciklu, blizu vrha Mont Ventouxa koji se nalazi na 1.911 metara nadmorske visine. Već je nekoliko dana Simpson imao proljev, bio je na rubu snaga, a autopsija je pokazala da je konzumirao i brandy, kao i pozamašne doze amfetamina; od utrke nije odustao jer je bio pod pritiskom ekipe i menadžera, i u tome što je vozio pijan i drogiran više nije bilo ničeg neobično šarmantnog.

“Ta je utrka pitanje časti. Nagrada je što si je uopće mogao voziti”

S druge strane biciklističkog spektra nalazi se Transcontinental Race.

To je takozvana ultra-distance biciklistička utrka, utrka na koju se možemo prijaviti vi i ja, iako ćemo ubrzo shvatiti kako se to vjerojatno neće dogoditi. TC Race je nastao u svojevrsnom otporu profesionalizmu, iako se, naravno, inspirirao njegovom surovošću. Dapače, ovakve ultra-distance utrke nerijetko su i surovije od Grand Tourova. Međutim, postoji jedna bitna razlika — TC Race je, doduše, kao i Tour, “veći od života”; ljudi ginu i na ovakvim utrkama, iako rijetko, ali ne ginu zbog pritiska menadžera, već ginu na svoj način, po vlastitom izboru.

Najmračniji kutak vlastite podsvijesti

Cesta je naprosto takva i katkad ne prašta; TCR-ov idejni začetnik Michael Hall poginuo je u utrci iste prirode u Australiji, kad je 500 kilometara prije cilja na njega naletio auto. Ista je sudbina zadesila i jednog natjecatelja na TC Raceu, pet sati nakon starta u Belgiji. Pa opet, upravo je u tom smislu ona čišća i poštenija; nema nadrogiranih ili nadopingiranih vozača već samo onih koji pate za nešto veće od novčane nagrade.

Jer novčane nagrade niti nema. Nema ni dopinške kontrole. Ima prestiža, ali ni on nije glavni motiv za veliki, možda i najveći dio onih koji se prijavljuju na utrku.

“Želio sam se svjesno podvrgnuti stresu”, kaže mi, primjerice, Marin Roso, jedini Hrvat koji je uopće uspio završiti utrku koju obično polovica od 200 ili 300 natjecatelja ne završava. “Htio sam testirati vlastitu otpornost na stres, da jednostavno vidim gdje sam”.

Da, nekima možda zvuči čudno, ali htio je otići u onaj namračniji kutak vlastite podsvijesti, upoznati samog sebe onako kako to nikad nije učinio. Ako hoćete, htio je plesati po rubu, koketirati s ‘drugom stranom’, samo zato da bi se osjetio što življim. TCR je zbog svega toga više od utrke; u svega dva ili tri tjedna ona rađa onoliko iskustva koliko ga neki ne dožive za čitav život, a osim što uistinu može ogoljeti koliko je netko genijalan i snalažljiv vozač, ona je i čista i poštena, baš zato jer stavlja odgovornost u ruke pojedinca.

Roso je inače 35-godišnji Osječanin, specijalac i bivši kick-box reprezentativac, a svoj je put započeo u Geraardsbergenu u Belgiji 2015. te ga završio za 21 dan, 11 sati i 40 minuta u Istanbulu. Naime, TCR se, ovisno o izdanju, vozi od 3.200 do 4.200 kilometara kroz Europu, utrka je jednoetapna, što znači da sat ne staje od grupnog starta pa sve do cilja. U TCR-u baš i ne vole pravila i njih je zapravo malo; u najkraćim crtama, poanta je da vozite sami, u privatnom aranžmanu, odnosno to je takozvani unsupported race. Sami određujete rutu — izuzev četiri kontrolne točke i dionice vezane na njih, obično povijesno značajne poput Mont Ventouxa, sami određujete gdje i kada ćete spavati ili odmarati, sami određujete gdje i kada ćete jesti, sami popravljate eventualne kvarove na biciku ili plaćate popravak…

Zabranjena je vožnja u grupi, koja u profesionalizmu znatno olakšava posao kapetanima, odnosno liderima ekipe, a to samo po sebi znači i veću potrošnju energije, to jest težu vožnju. Bilo kakva pomoć od strane prijatelja ili obitelji nije dopuštena ili, pojednostavljeno rečeno, sve ono što donosi nepoštenu prednost ujedno znači i diskvalifikaciju; jasno je stoga da smijete, primjerice, popiti vode koju vam je ponudio stranac jer se ta mogućnost pruža svima.

Voziti dan za danom po 200 kilometara

Prošlogodišnja pobjednica — da, prva ženska pobjednica — 24-godišnja njemačka liječnica Fiona Kolbinger odvezla je rutu od otprilike 4.000 kilometara, s 40.000 metara uspona, iz bugarskog Burgasa do francuskog Bresta, za nehumano kratkih 10 dana, dva sata i 48 minuta. Za usporedbu, prošlogodišnji Tour se vozio 3.365 kilometara, uz ‘laganu’ 21 etapu u 23 dana. Neuhvatljiva Fiona vozila je 19 sati dnevno ili više od 400 kilometara dnevno, a kao jedan od bitnih detalja — uz minimum opreme koji se podrazumijeva — istaknula je ono da je banane, sendviče i ostali uglavnom junk food i brze šećere jela dok je vozila.

Ulazak u cilj je, pak, bio je baš onakav kakvog je Fiona poželjela — nije bilo zaludjelog mnoštva, pa ni ispisanog čeka. Tek organizatori koji su joj udarili posljednji žig u knjižicu, ona im je vratila GPS kojim su je pratili te je potom otišla malo odspavati.

“Ta je utrka pitanje časti. Nagrada je što si je uopće mogao voziti”, kaže Roso.

“Dovoljan je jedan trenutak nepažnje da se sve završi loše”, priča o onome kako je plesati po rubu, ili voziti po lošim, grbavim i prometnim cestama u Albaniji i Turskoj, gdje se baš i ne obaziru na natjecatelje. Roso je jedan od onih koji mnogo vremena provode na biciklu; bicikl je njegovo prijevozno sredstvo u koje se, doduše, zaljubio tek koju godinu prije utrke, tada trećeg izdanja TCR-a, spoznajući valjda i onaj dašak slobode koji donosi.

“Kad putuješ biciklom, putuješ dovoljno brzo da se krećeš, a opet dovoljno sporo da si u interakciji s okolinom“, kaže. Na ovaj čin, kakav bismo mi obični smrtnici koji tavorimo u svom konformizmu nazvali suludim, odlučio se baš zato jer se htio preispitati, ali i zato jer je osjetio snažnu želju za putovanjem. Imao je već određeno iskustvo vožnje po Hrvatskoj, ali za TCR se spremao tri mjeseca s bivšim biciklističkim reprezentativcem Danijelom Jelićem, vozeći dionice po Slavoniji i Baranji te učeći pravilne tehnike vožnje i pedaliranja, nešto što mnogi rekreativci krivo rade.

“Ja se uopće ne smatram biciklistom”, kaže. “Nisam ni konstitucijom građen kao biciklist”, veli jer je visok 186 centimetara, a težak 85 kilograma. “Gledaj, svatko se u mentalnom smislu može natjerati odvoziti 200 kilometara u komadu. Ali voziti dan za danom po 200 kilometara… Pogotovo kad ne znaš gdje ćeš spavati, hoćeš li spavati, hoćeš li imati dovoljno hrane, uopće pronaći nešto za jesti, ostati bez vode, pogubiti se…”, priča o nezivjesnosti koju nosi cesta. “Ti na poznatom terenu možeš lagano doći od točke A do točke B, ali na nepoznatom terenu ne možeš znati što te čeka i tada treba ostati jak u glavi.“

Osjetiti se življim

Razgovor koji vodim s Rosom silom prilika se odvija telefonski, pa možete misliti kako tri tjedna avanture baš i nije lako umetnuti u njega, niti takvo što ima smisla prepričavati

“Očekuj neočekivano i svu elektroniku testiraj u svim uvjetima”, reći će nešto što su i njemu savjetovali. “Radio sam, ajmo reći, greške u navigaciji jer sam prolazio kroz velike gradove tipa Lyon, Torino, Milano…”, kaže kako baš i nije do u detalja planirao rutu pa i da je zato došao gotovo 10 dana kasnije od pobjednika, te zakasnio na završni party. “Da sam to izbjegao, mogao sam uštediti daleko više vremena i energije, da ne pričam o manjem riziku. S druge strane, kad sam već bio tako blizu, nisam mogao da se ne provozam kroz te gradove”, dodaje opušteno. „Bilo mi je bitno da uživam, a bila je bitna i sigurnost. Kad bih vidio da više ne mogu prebaciti brzinu, da sam mrtav umoran, jednostavno bih odmorio.”

Između livada i grmlja, spavao je u Golfu Dvojci u BIH – treći control point je inače bio u Vukovaru — koji mu je ustupio mladić koji je u Gacku radio na benzinskoj pumpi.

“I to više nego dobrih pet sati. Ostavio sam mu dobru bakšu”, smije se, pa kaže da je dnevno vozio preko 200 kilometara. “Nakon utrke su mi noge počele trnuti i to je trajalo neka tri mjeseca”, priča o fizičkim poteškoćama, ali svjestan je da je to zapravo sitnica. Čak i oni najspremniji odustaju zbog niza razloga – zbog dehidracije, sunčanice, iscrpljenosti, upale pluća ili prehlade, želučanih problema, pa do onih više biciklističkih ozljeda poput problema s neudobnim sjedalom, potpuno utrnutom rukom od konstantne vožnje i slično.

Koliko je bio prisutan strah, pitam.

“Vjerujem da laže tko god kaže da ne osjeća strah”, iskren je, pa nastavlja neočekivano. “Nisam mislio da ću ikad bježati od pasa”, priča o divljim psima koji su ga naganjali na svakom ulazu i izlazu iz grada, od Bosne pa do Turske. “Nisu to mali psi, to su oni veliki kangali”, priča ozbiljno dok lagano privodimo razgovor kraju.

Sad već davno, onaj ćaknuti tip koji se u potrazi za Staklenim gradom uputio biciklom od Zagreba do Teherana, ustanovio je da je bicikl vrlo pošteno prijevozno sredstvo, jer nakon uzbrdice uvijek slijedi nagrada u vidu nizbrdice. Za onog Simpsona, nažalost, to i nije bilo tako, a na vrhu uzbrdice ostao je samo njegov spomenik. Za njega je bicikl postao sredstvo kojim će pokušati doći do novog ugovora, što ga je na kraju i ubilo.

Da, i TCR ubija, ali ubija na svoj način, čišći i pošteniji. Uostalom, u ljudskoj je prirodi ispitivati vlastite granice mogućnosti pa i odlaziti na ta mračna mjesta, samo zato da bismo se osjetili življima. Na koncu, smisao TCR-a nije ni u tom prestižu, ni u toj prvoj poziciji; smisao je upravo spoznati vrijednost koju u monotonoj svakodnevici većina nas ne može spoznati.

“Naučiš uživati u malim stvarima i podsjetiš se koliko si ranjiv”, kaže Roso. “I koliko ti malo treba da budeš sretan.”

Ne propusti top članke