Zadnja izmjena: 1. veljače 2023.

Malo kad ste na nekoj utrci mogli vidjeti tako malodušna lica kao te kolovoške nedjelje u Ferrarijevu boksu. U sezonu 1982. ušli su kao favoriti — koliko se to uopće može reći za godinu koja je dala 11 različitih pobjednika u 16 utrka — a sad su bili pred gubitkom svega. I to, za razliku od mnogih ranijih ili kasnijih gubitaka, bez vlastite krivnje. Scuderia bi bila u tmurnom raspoloženju i da nije bilo onoga što se zbilo dan ranije, Velika nagrada Njemačke padala je točno na tri mjeseca od smrti ljubimca momčadi i čitavog svijeta Formule 1, Gillesa Villeneuvea.

Neovisno o tome što mislili o njegovoj ulozi u toj smrti, drugi Ferrarijev vozač Didier Pironi vozio je sjajnu sezonu i komotno vodio u prvenstvu… sve do te subote, kada su mu tijekom besmislenih kišnih kvalifikacija u udaru u stražnji kraj Renaulta Alaina Prosta noge pretvorene u gotovo neprepoznatljivu masu mesa i kosti, a karijera zauvijek okončana.

No, legendu o Gillesu i Didieru vjerojatno ste čuli mnogo puta, ovo nije ta priča;ovo je priča o njihovu nasljedniku u crvenom bolidu, Patricku Tambayu.

Ferrari je, sveukupno gledano, imao najbolji trkaći paket sezone, ali u kvalifikacijama nije mogli parirati Renaultu — Pironijev pole, ostvaren na suhoj stazi prije nesreće, bio je tek drugi za Scuderiju u dotadašnjih 12 utrka. Tambay — solidan, ali ipak ne vozač Pironijeve klase — izvučen je iz privremene mirovine nakon Villeneuveove smrti i već je osvojio nešto bodova, ali ipak nije mogao ni blizu najboljim vremenima. Startao je tek iz trećeg reda, efektivno s četvrtog mjesta, pošto je pole bio prazan, iza oba Renaulta i Brabham-BMW-a aktualnog prvaka Nelsona Piqueta.

Tambay je bio veliki čovjek, nesumnjivo veći od mnogih koji imaju više pobjeda

René Arnoux poveo je utrku ispred Piqueta, Prosta i Tambaya, ali branitelj naslova već se u drugom krugu probio u vodstvo i kontrolirao utrku. Iza njega, Tambay se obračunao prvo s jednim, a potom i s drugim sunarodnjakom, ali činilo se da Piquet ide prema mirnoj pobjedi, sve do trenutka koji će ući u anale.

Brazilac je u 18. krugu, na ulazu u Ostkurve dostigao ATS-Ford Elisea Salazara. Nestrpljivo ga je i preambiciozno smjesta pokušao prijeći, što Čileanac nije očekivao. Naravno, u takvim situacijama zaostali je vozač uvijek u krivu, ali može se shvatiti da je bio uvjeren kako mu Piquet nije dovoljno blizu i da može proći šikanu ispred njega, te ga potom propustiti. Naravno, došlo je do sudara u kojem su oba bolida ispala iz utrke, a bijesni Piquet napao je Salazara šakama. Boksački duel postao je jedna od poznatijih slika sezone, a — mada današnji narativ govori o njemu kao tipičnom ‘lijevom smetalu’ — moram napomenuti da Čileanac uopće nije bio toliko loš vozač. Kad bi se okolnosti posložile, znao bi poneku poput Ensigna ili ATS-a dovući i u zonu bodova.

Gromoglasno zviždanje

U 53. utrci, pet godina nakon prvog nastupa u Formuli 1, Tambay se prvi put našao u vodstvu. Te ga mirno i staloženo održao do kraja. Nije bilo pretjeranog slavlja, ali ta pobjeda nije mogla doći u boljem trenutku za momčad, trgnula ju je iz letargije i do kraja sezone će — mada je Francuz zbog problema s leđima morao propustiti dvije utrke — Ferrarijeve zamjene uspjeti skrpati dovoljno bodova za osiguravanje utješne nagrade u vidu konstruktorskog naslova.

Usprkos spomenutim zdravstvenim problemima, u tim je čudnim vremenima najneizvjesnije Formule 1 u povijesti Tambay neko vrijeme bio najkonzistentniji vozač na gridu. Postoje dokoni statističari koji računaju alternativna F1 prvenstva po principu jesen-proljeće, i u takvom bi imaginarnom prvenstvu, sastavljenom od drugog dijela 1982. i prvog dijela sljedeće sezone, Tambay bio svjetski prvak. U stvarnosti, prvu je od tih sezona završio na sedmom, a drugu na četvrtom mjestu. Novi momčadski kolega Arnoux nametnuo se kao brži vozač te je na kraju 1983. Tambay svoje mjesto u Ferrariju morao ustupiti novoj talijanskoj zvijezdi Micheleu Alboretu. No, ne prije nego što je u Imoli ostvario svoju drugu i posljednju F1 pobjedu, ponovo u trenutku nevjerojatnog emocionalnog intenziteta.

Sad već 40-ak godina kasnije, mnoge se od utrka koje sam u ono vrijeme pobožno gledao prepliću i miješaju, ali obje Tambayeve pobjede i dalje su mi kristalno čiste u sjećanju, kao da sam ih odgledao prošlog tjedna.

Godinu dana nakon zloglasnog sukoba Villeneuvea i Pironija, Formula 1 vratila se u Imolu. Stvari su krenule sjajno po Ferrari, Arnoux je bio prvi u kvalifikacijama, a drugoplasiranom Piquetu se na startu ugasio motor, tako da se Tambay odmah probio na drugo mjesto. No, onda se pojavio neočekivani problem, inspirirani Riccardo Patrese. Na startu je prošišao pored Prosta, a do šestog kruga obišao i obojicu Ferrarijevih vozača.

Pomislili biste, dakako, da je publika bila u ekstazi vidjevši domaćeg vozača u vodstvu. Bilo gdje drugdje u svijetu, zasigurno, ali ne i u Italiji. Patrese je vozio ispred oba Ferrarija, a plasman crvenih bolida neusporedivo je važniji od toga što je Talijan bio u vodstvu. Tifosi su počeli zviždati jadnom Brabhamovu vozaču. Ne neki od njih, nego svi — bilo je to gromoglasno zviždanje koje se jasno čulo čak i u televizijskom prijenosu… Arnoux je prvi išao u boks i potom zapeo u prometu, Tambay se nakon svog zaustavljanja vratio na drugo mjesto, a Patrese je u 34. krugu promašio svoj boks za nekih 70-ak centimetara i time si značajno produljio zaustavljanje.

Na sveopće oduševljenje publike, crveni Ferrari s legendarnim brojem 27 našao se u vodstvu. U Imoli, na poziciji na kojoj je, po uvjerenju tifosa, trebao biti i na kraju lanjske utrke. Ali još nije bilo gotovo, Patrese je počeo sustizati Tambaya, te ga je pet krugova prije kraja uspio i preteći na izlazu iz Tamburella… samo da bi već u istom krugu napravio pogrešku u Acque Minerali, te izletio i završio u zidu od guma. Erupcija oduševljenja s tribina popratila je udes i nije stala sve do Tambayeva prolaska kroz cilj.

Skijanje, Amerika, probijanje

Te dvije pobjede u emocijama najnabijenijim trenucima središnji su dio svake priče o Tambayu, velikom vozaču koji je potkraj prošle godine izgubio višegodišnju borbu s Parkinsonovom bolešću.

Rođen u Parizu 1949, ali odrastao na Azurnoj obali, Tambay je bio jedan od mnogih francuskih vozača koji su proboj doživjeli zahvaljujući razvojnim programima koje je organizirala naftna tvrtka Elf. Bilo je to zlatno doba francuskog automobilizma, Elfovi su programi doveli velik broj vozača u najviše kategorije, uključujući i Formulu 1. No, Tambayeva je priča ipak bila drukčija: on se pokušavao probiti u francusku skijašku reprezentaciju, specijaliziran za — pogodit ćete — spust, a za automobilizam se zagrijao tek kada mu prvotni plan nije uspio, već u trećem desetljeću života.

Studirao je u Americi, a paralelno gradio trkaću karijeru u manjim europskim formulama. No, 1977. se probio osvajanjem prestižne Can-Am titule, koja mu je omogućila financiranje prvih nastupa u Formuli 1. Serija Can-Am je dotad već bila prošla vrhunac popularnosti, ali je i dalje pobjeda u njoj nosila određenu težinu. Nakon jednog neuspješnog pokušaja u Surteesu, momčadi na zalasku, našao se kod Teddya Yipa u ambicioznoj hongkonškoj momčadi Theodore i već u prvoj sezoni počeo redovno osvajati bodove. Bio je dovoljno impresivan da privuče i Ferrarijevu pozornost, ali u potezu koji mu je definitivno bio najgori u karijeri, umjesto u Maranello odlučio je otići u McLaren.

Slavna ga je britanska momčad razmatrala još u vrijeme kada je dala prvu priliku Villeneuveu. Kanađanin je tih godina postao i najbolji Tambayev prijatelj, a nakon Gillesove će smrti Francuz ostati blizak s obitelji i nerijetko služiti kao gotovo zamjenski otac sinu Jacquesu.

Dvije sezone koje je Tambay proveo u McLarenu nisu protekle prema očekivanjima, mada mu je jedna podigla, a druga srozala ugled. Tijekom 1978, na poziciji drugog vozača momčadi mijenjao se s Brunom Giacomellijem. Talijan nije osvojio ni boda, ali Francuz ih je skupio solidnih osam, isto koliko i prvi vozač momčadi James Hunt, koji je nastupio u svim utrkama. Nažalost, loša forma momčadi se nastavila i u 1979, u kojoj je Tambay ostao bez osvojenog boda. Kako ih je novi momčadski kolega John Watson prikupio čak 15, bilo je jasno da su Francuzu dani u momčadi odbrojani. Kako god, dijelovi u kojima opisuje druženje s Huntom i pojašnjava kako je i zašto je razbio čak tri bolida u jednom vikendu među najzabavnijim su dijelovima sjajnog podcasta Beyond the Grid s Tambayem, za koji svakako probajte odvojiti nešto vremena.

Intervju za školske novine

Utočište je opet potražio kod Carla Haasa u seriji Can-am — i osvojio još jedan naslov prvaka, čak i dominantniji od prvog. Nakon godinu dana vratio se u Formulu 1. Prvu polovicu 1981. opet je proveo u Theodoreu i osvojio jedan bod, a onda je dobio priliku dotadašnje karijere i prešao u jaki Ligier. Problem je bio u tome što je to de facto bila momčad koja je brinula o jednom bolidu, onom Jacquesa Laffitea, koji je do posljednje utrke bio u borbi za titulu prvaka, dok nitko od njegovih kolega tijekom čitave sezone nije osvojio ni boda. A nisu to bili neki anonimusi; prije Tambaya su se ondje izredala dva Jean-Pierea, Jarier i Jabouille. Tko ga god vozio, drugi Ligierov bolid kao da je bio uklet.

Nakon propalih dogovora s Arrowsom, u 1982. je Tambay ušao bez F1 ugovora, ali onda je pokrenuta niska nesretnih događaja, te je pozvan za Villeneuveovu zamjenu u Ferrari. Sljedećih godinu i pol bili su vrhunac njegove karijere, a nakon odlaska iz Maranella odvezao je još dvije osrednje sezone u često brzom, ali rijetko kada pouzdanom Renaultu, te jednu kod starog gazde Haasa, u momčadi Lola, uz povratnika Alana Jonesa.

Nakon odlaska iz Formule 1 zagrijao se za reli Pariz-Dakar, na kojem je dvaput završavao među prvom trojicom. Vozio je utrke motornih saonica i jet skijeva, a potom dugo vremena bio stručni komentator Formule 1 na francuskoj televiziji. Sredinom 2000-ih nastupio je na nekoliko utrka serije Grand Prix Masters, natjecanja koje je pokušalo okupiti nekadašnje F1 zvijezde. I sin Adrien je dosta uspješan vozač, nekoliko je sezona proveo u DTM-u. Nekoliko je desetljeća Tambay bio aktivno uključen u politički život Le Canneta, mjesta u kojem je živio, sjeverno od Cannesa. Nažalost, prije dosta godina dijagnosticirana mu je Parkinsonova bolest, te je posljednje razdoblje života proveo u borbi s njom, do smrti početkom prosinca 2022.

Nakon čega su uslijedili nekrolozi.

Dakako, kada god netko umre, počinje ga se u određenoj mjeri idealizirati i lijepa sjećanja na njega nadmaše ona negativna. No, moram vam reći da je u Tambayovom slučaju to uistinu bilo nešto posebno: danima sam čitao iskustva ljudi koji su ga upoznali i ostali oduševljeni njegovom spremnošću da odvoji vrijeme za njih. Možda je najdirljivija bila priča jednog fana koji je sredinom 1980-ih kao osnovnoškolac došao na utrku u Monako s ambicijom da napravi prilog za školske novine. Vidjevši pred sobom dijete, ostali su ga vozači ili ignorirali ili u najboljem slučaju potpisali autogram, pa zbrisali, a Tambay je, čuvši dječakov plan, sjeo s njim i odradio pravi polusatni intervju, kao da je za neki utjecajni medij.

Upravo takvi detalji čine razliku među ljudima i jasno nam pokazuju zašto je Patrick Tambay bio veliki čovjek, nesumnjivo veći od mnogih koji imaju više pobjeda od njega.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.