U 71. minuti susreta na stadionu Lusail tribine su poludjele. Barem ono što je od njih bilo popunjeno Portugalcima, kao i onim kežualnim, influencerskim ‘navijačima’ kakvi uglavnom čine većinu publike na ovoj nakaradi koju zovemo Svjetsko prvenstvo u Kataru. Upravo su takvi počeli vrištati i klicati jer se njihov heroj — ne samo nogometaš, već pop ikona i pojam društvenih mreža — skinuo iz markera i spremio za ulazak u igru. Pri 5-1, nakon što je samo četiri minute ranije svjedočio kako mladi Gonçalo Ramos, onaj koji mu je ovaj put bio pretpostavljen, hat trickom dodaje višnju na tortu savršene utakmice.
Veselio se golovima, poslušno otišao na zagrijavanje pa se skinuo i ipak je dobio svojih 20-ak minuta. Na lice je stavio masku zadovoljnog čovjeka kojeg sve to ne dira i koji se stavio u službu momčadi, kao da je normalno to što nakon 14 godina sjedi na klupi reprezentacije čiji je kapetan i neprikosnoveni vođa. No, znali smo, a znao je i on: gotovo je, stvarno je gotovo. Ulazi na 5-1 kad je već sve gotovo umjesto heroja utakmice, kao nekakav junior kojeg su poveli da malo osjeti atmosferu pravog nogometa.
To su bile mrvice kakve je Fernando Santos ponudio Cristianu Ronaldu.
Već nekoliko akcija po njegovu ulasku u igru u tom gaženju Švicarske dalo nam je odgovor na pitanje zašto, ako je takvog bilo. Najprije je bio za dva koraka prespor u hvatanju jedne oduzete lopte; da ju je dohvatio, mogao se sjuriti na gol. Potom je uhvaćen za valjda metar i pol u zaleđu kad je zabio, a onda je u svom stilu uzeo slobodnjak s 30 metara i, uz nove krikove s tribina, zakucao ga u živi zid.
Nogomet je došao do točke u kojoj je Ronaldo, ovakav Ronaldo, praktički neupotrebljiv. CR7 mora prihvatiti da od tog nadimka ostaje samo marketinški brend
Ništa bolje nije bilo ni nekoliko dana kasnije protiv Maroka. Krenuo je na klupi, ali ovaj put ga je Santos uveo dosta ranije, u 51. minuti. Bio mu je to 196. nastup za reprezentaciju, što je po FIFA-inu tumačenju i izjednačenje rekorda. Za bilo koju reprezentaciju. Ikad. Posao, kad je ulazio, ovaj put nije bio ni izbliza gotov, Marokanci su vodili nebeskim letom Youssefa En-Nesyrija i bili su na putu do senzacije. Ušao je, ali s njim Portugal nije bio ništa opasniji ili manje bezidejan. Sekunde su prolazile, ovako iz glave nećete se ni sjetiti prave prilike koju je najveći portugalski nogometaš ikad složio (osim ostavljene lopte Joãu Félixu za šut iz daljine). Koliko god veličanstven u povijesnom smislu, toliko je taj nastup bio i gorak jer lako je moguće da je i posljednji, a završio je velikim porazom favorita.
I na kraju: suze. Toliko je velik Ronaldo da je režiser zanemario slavlje prve afričke nacije u polufinalu Mundijala, već je jedna kamera pratila samo njega, uplakanog u hodu s terena do svlačionice. Ipak, nije dovoljno velik da u pet Svjetskih prvenstava zabije u nokaut fazi i dovede svoje do trona, niti danas dovoljno dobar da išta pridonese u opstruiranju ponajveće senzacije u povijesti ovog natjecanja.
Više nema evolucije
To je slika današnjeg Cristiana Ronalda, slika ostarjelog idola koji se odbija prilagoditi, čovjeka koji pokušava stvari raditi na isti način kao prije četiri ili 10 godina, ali ne može. Ujedno je to i razlog zašto je ostao na klupi, zašto je Portugal (barem na prvu) prodisao bez njega i zašto je onaj intervju kod Piersa Morgana i tjeranje iz Manchester Uniteda samo kulminacija višemjesečnog, pa i višegodišnjeg procesa.
No, nije moralo biti tako, Ronaldu se karijera u ozbiljnom europskom nogometu nije morala preko noći raspasti i na klupskom i na reprezentativnom planu. Protiv biologije stvarno nekad ne možete i CR7 s 37, a uskoro i s 38 godina više nije onaj isti igrač koji je bio s 28, ali i dalje može biti vraški dobar nogometaš. I bio je u Unitedu i u Portugalu, na dva mjesta gdje bi mu se oprostilo praktički sve. No, za sve ostalo je ipak sam kriv.
Potpuno je logično da, nakon nevjerojatne karijere duge 20 godina sa stotinama utakmica i pogodaka, smatra da je i dalje najbolji igrač na svijetu kojem se geometrija njegove momčadi mora prilagođavati i u kojoj mora biti nezamjenjiv. Koliko god to danas imalo malo veze sa stvarnošću, Ronaldov status i značaj to u neku ruku zaslužuju, a do svega toga doveli su ga njegov ego i neutaživa želja za uspjehom.
Kažu da za uspjeh, ali onaj povijesni uspjeh u profesionalnom sportu morate imati onu, za običnog čovjeka, nenormalnu karakternu crtu. Ta patološka glad za dokazivanjem i pobjeđivanjem, to uporno odbijanje statusa quo u kojem je netko drugi u tom trenutku bolji i jači dovela je Michaela Jordana, Kobeja Bryanta, Toma Bradyja i Cristiana Ronalda do statusa legendi i božanstava. Još od djetinjstva u Madeiri, preko Sportinga pa Uniteda do Real Madrida, Ronaldo je uvijek pomicao granice realog i činio ono što je dotad izgledalo nemoguće. Do svega toga Cristiano je došao sa stavom da odbija nekome priznati kako je bolji, ljepši, poznatiji, važniji i da više radi. Pa je shodno tome i logično da isti mindset Ronaldo gaji i danas.
No, medalja ima i drugu stranu. Ona o Ronaldu koji se stalno razvijao i nadograđivao, o Ronaldu koji je uvijek i na vrijeme shvaćao što mora biti sljedeći korak u njegovoj nogometnoj evoluciji. Krenuvši kao klasično krilo, a postavši Football Manager rječnikom wide target man, pa i ‘prava’ devetka, Ronaldo se uvijek prilagođavao kontekstu tražeći najbolju verziju sebe u danom trenutku, shodno godinama, momčadi i svojoj ulozi u njoj. Kako su i u Juventusu snaga i brzina kopnjele, barem za Ronaldove standarde, prihvatio je rolu u vrhu napada s manjim radijusom kretanja kao klasični napadač i uvijek je iznova nalazio načina za trpati.
Mijenjao se i evoluirao, a sada to više ne radi.
Tempirana bomba
Možda smatra da je dosegnuo točku u svojoj evoluciji iz koje više ne može naprijed, u jednu ili u drugu stranu, a korak natrag odbija napraviti, ma kako se činio potrebnim. Možda smatra da je sve ono što je dao klubu i reprezentaciji zalog za to da se ona i dalje prilagođava njemu, a ne on njoj. U svakom slučaju, Ronaldo je danas igrač koji guši igru te odbija sudjelovanje i kombinatoriku, pokušavajući dobar dio posla odraditi sam.
Portugal bez njega, barem na ovom malom uzorku, djeluje kao napadački puno raznovrsnija ekipa, što je i Hrvatska mogla spoznati u jednoj od svojih katastrofa u Ligi nacija. S njim je Portugal sada ekipa u kojoj su svi ostali podređeni jednome koji još uvijek želi biti heroj, a u tome ne uspijeva kao što je uspijevao dugi niz godina.
Suvremeni je nogomet došao do točke u kojoj je Ronaldo, ovakav Ronaldo, praktički neupotrebljiv.
A kad je neupotrebljiv, onda je i frustriran i onda svaki kolektiv ima sve manje razloga trpjeti ego uz koji više ne dolazi onaj svemogući skillset. Nekoć Superman s kompleksom Boga, on je danas tempirana bomba u svakoj svlačionici, barem onoj koja želi nalikovati nečemu ozbiljnom u svijetu vrhunskog nogometa.
Prvi je to prepoznao onaj koji mu ne duguje ništa, Erik ten Hag. Njegov tempom i pritiskom nabijen nogomet ne trpi takvu centralnu figuru — pogotovo ne takvu koja s 37 godina nije prošla ni pripreme s momčadi — i da se pitalo samo Nizozemca, vjerojatno bi CR7 još ljetos letio u Saudijsku Arabiju ili gdje god bi ga već htjeli. No, sam Manchester United, a još više Portugal i Santos osobno, duguju mu mnogo i zato su bili oprezni pri vaganju i oklijevali s odlukom presjeći ili ne. Zato su odluke donesene zadnjih tjedana ogromne i važne, mnogo važnije od raskida ili premještanja na klupu.
Kad donesete odluku da križate Ronalda, onda ste prije toga sigurno svjesni što s tim činite u nogometnom i nenogometnom smislu. Pogotovo medijski, jer vojske novih generacija navijaju za igrača, a ne za kolektiv; one će vas prezreti, postat ćete glavna priča i fokus tabloida koji samo čekaju na skandal. Vrlo lako ćete naštetiti svom brendu, a možda i doći na zao glas kao institucija koja ne poštuje svoje legende i zaslužnike, već i najvećeg među njima odbacuje kao staru krpu.
Teško je uopće zamisliti da će Ronaldo pristati na sekundarnu ulogu ili na, nedajbože, rolu s klupe. Nije ni u Unitedu, već je bacao histeričnu epizodu za histeričnom epizodom, a neće ni u Portugalu i svima je jasno da je ovo kraj. Zato ovakve odluke ne donosite ako ne postoji apsolutni konsenzus i stav cijelog kolektiva da drugačije više ne ide.
To će nam potvrditi i Santosove riječi nakon ispadanja, kad je priupitan žali li za odlukom što protiv Maroka nije uvrstio Ronalda u početnih 11: “Nimalo”. Kraće i jasnije nije moglo.
Heroj i zločinac
A onda možete i zamisliti i to do koje je točke došlo sve skupa kad su se i svlačionice bez puno (javnog) dramatiziranja složile s time da se presjeći treba. Marcus Rashford, Jadon Sancho, Harry Maguire, Bruno Fernandes, João Félix samo su neka od imena koja su dijelila svlačionicu s njim, vjerojatno su i sanjala da će jednog dana biti kao on, a možda i nosila upravo njegove dresove na lokalnim dječjim igralištima. On je za njih, kao i za one tisuće na tribinama i milijune na društvenim mrežama, Bog i idol.
Santos je zato bacio ogromnu kocku, ako već Ten Hag nije jer njemu je Ronaldo sam dao povoda za nepopularne odluke. Santos je do Katara ostao izbornik vjerojatno samo zbog onog Eura 2016. i dobrog odnosa s Ronaldom, ali je u službi rezultata ubacio Ramosa i, barem na prvu, pogodio. Ramos je bio sve ono što bi Ronaldo u ovom trenutku karijere trebao biti: napadač koji će se kretati u slobodnijoj roli, spuštati i razigravati s ‘lažnim’ krilima poput Fernandesa i Félixa, otvarati im prostor i tražiti završnicu. Sve je to mogao i Ronaldo, i u Manchesteru i u Portugalu, jer pozicija devetke u obje je momčadi najslabija i najotvorenija točka. No, odabrao je to ne činiti.
Sad mu slijedi novi set teških odluka i, u suštini, odabir kakvog Ronalda ćemo zadnjeg pamtiti, kakav će igrač biti na samom zalasku karijere. Odbio otići slavljen i obožavan, u zenitu vlastite moći, umjesto toga krenuvši spaljivati mostove na mjestima gdje je to donedavno bilo nezamislivo. Otišao je u suzama nakon blamaže, i to blamaže u kojoj je bio sporedan lik. U europskom nogometu nepoželjan, u reprezentaciji naizgled potreban i bitan, ali nedovoljno dobar da u teškim trenucima momčad izdigne iz mulja.
Ronaldo kao ozbiljan igrač je gotov jer još smo ljetos vidjeli da ga nitko na visokoj razini u Europi ne želi ni vidjeti. Slijedi li mu Saudijska Arabija ili ne, CR7 mora prihvatiti da od tog nadimka ostaje samo marketinški brend, a sve manje sportska ikona. Pitanje je može li se s time pomiriti.
Ostaje i još jedno pitanje, ono o percepciji koje je uvijek bilo strašno bitno kad govorimo o suvremenom nogometu čiji je Ronaldo bio pionir u svom duopolu s Leom Messijem.
Godinama se gradio kult Ronalda kao zločestog dečka koji je ipak predobar nogometaš. Nasuprot Messiju, koji je i nevjerojatno talentiran i zet kakvog bi svaka majka poželjela, Ronaldo je onaj lik koji uz sve svoje kvalitete ima i mračnu stranu. Ponudit će vam avanturu i zapaliti vas, sve dok ne odrastete i shvatite da je taj lik u svakom pokušaju ozbiljnog odnosa jednostavno toksičan.
Svijet, nogomet, pa tako i publika drastično su se promijenili u ovih 15-ak godina otkako je Ronaldo stupio na sam nogometni Olimp. Mlađe generacije danas stvarnost oko sebe konzumiraju metaforama iz pop kulture koje im uglavnom nude superherojski filmovi, a tako se grade i narativi. Tražimo heroje i zločince, polarizirana javnost sve manje trpi sivu zonu, ljude koji imaju vrline i mane. Na temelju onoga što prevlada, javnost će požuriti da vas proglasi dobrim ili lošim likom. Kod Ronalda će se taj sud donijeti uskoro i uvelike će biti uvjetovan načinom na koji jaše u suton.
Nije bilo velikog povratka
Do prije samo dva tjedna bio je nedodirljivi idol, statua nogometnog imperatora. Hoće li taj imidž zamijeniti njegova slika kako odlazi s Unitedove klupe u svlačionicu, slika kako sjedi nasuprot tabloidnog ‘novinara’ najniže vrste i pljuje po klubu u kojem je nogometno formiran i koji ga je nakon svega opet prigrlio?
Ma koliko god bio nasljeđe radničke klase i danas korišten kao sredstvo uključivosti i integracije, nogomet inherentno nije demokratičan. U nogometu se pobjednik ne bira popularnim glasanjem, nema podjele dobara potrebitima. Nogomet kao takav odiše mačizmom, traži se onaj najgladniji i sredstva se ne biraju, to je preživljavanje najjačih i vladavina najboljeg po principu “tko jači, taj tlači”. U toj tiraniji najboljih i najbogatijih Messi i Ronaldo su godinama apsolutistički vladali igrom i industrijom, a znate kako je s tiranima. Ili ih svrgne biologija, odnosno smrt, ili razularena masa koja urla da se pobije i pogazi ono čemu se godinama klanjala.
Ronaldo je danas svrgnuti idol, pao je nasilno i svojom krivicom, ali svoj konačni odlazak i dalje može odabrati sam.
U Kataru je propustio zacijelo posljednju priliku da uzdignute glave ode s reprezentativne scene. Nije bilo velikog povratka (super)junaka u trećem činu, kad protiv svih izgleda pronalazi unutarnju snagu i uz pomoć prijatelja potuče horde zla. Jedan gol Maroku u ključnim trenucima vjerojatno bi prebrisao sve, podsjetio nas na to koga smo zapravo cipelarili dok je na koljenima.
No, nije se dogodio. Idol je pao i nije se uzdigao.
