U preko 95 posto slučajeva u košarci porazi nisu nimalo ugodni; ponekad se zna poklopiti da je poraz vrijedan kao pobjeda, ali ovo je vjerojatno prvi put da je jedan poraz, i to domaći, značio veći uspjeh nego bilo koja pobjeda u čitavoj povijesti reprezentacije. Crna Gora je u pravom trileru izgubila od Latvije 74:80 i plasirala se na Svjetsko prvenstvo u Kini.
Vjerojatno ste bezbroj puta čuli tezu kako je Hrvatska mala zemlja s malim brojem stanovnika i stoga su njeni sportski dosezi čudo neviđeno u svijetu. U tu se priču nakon trijumfa na prošlom Eurobasketu uključila i Slovenija, na račun čije se veličine u Hrvatskoj pričaju vicevi — a što tek reći o Crnogorcima?
Netom po stjecanju neovisnosti, Crna Gora se isprofilirala u vaterpolsku svjetsku silu, a posljednjih se nekoliko godina događa strašan košarkaški uspon. Plasman na SP u ovakvim okolnostima može se okarakterizirati jedino čudesnim. Naime, opće je prihvaćeno mišljenje da su u ovakvom FIBA-inom sustavu nagrabusile one reprezentacije koje nemaju širinu, odnosno koje imaju slaba domaća prvenstva. To je glavno opravdanje iz hrvatskog i slovenskog Saveza nakon tragičnog raspleta za te dvije reprezentacije.
Kako onda objasniti uspjeh Crne Gore, zemlje od 600.000 stanovnika? Crnogorci igraju istu tu ABA ligu kao i Slovenci i Hrvati, a od potonjih imaju i manje klubova-sudionika. Što se tiče domaćeg prvenstva, nedvojbeno je slabije od hrvatske i slovenske lige. Treba napomenuti da je i njih zakačio izostanak NBA i euroligaških igrača: All-Star centar Nikola Vučević nije nastupio ni u jednom susretu; Marko Todorović uključio se tek u posljednjem prozoru, a Valencijin centar Bojan Dubljević propustio je prvu polovicu kvalifikacija.
Svemu tome dodajte da se skupina sa Španjolskom, Turskom, Latvijom, Slovenijom i Ukrajinom bez zadrške može nazvati “skupinom smrti”. Ako ste pratili Eurobasket 2017., vjerojatno se sjećate epskog četvrtfinalnog dvoboja Slovenije i Latvije; osobno, to je možda i najbolja utakmica koju sam gledao u životu. Crnogorci su kao okorjeli partibrejkeri i jedne i druge umjesto u Kinu poslali u naslonjače.
Ne smije se zanemariti ni utakmica osmine finala Eurobasketa, koje se vjerojatno ne sjećate, kada je Latvija lakoćom deklasirala Crnogorce, koji su bili u najjačem sastavu, rezultatom 100:68. Nakon ovakvog potopa očekivali biste žestoke reakcije domaće javnosti, ali toga nije bilo ni u tragovima. Ljudi su naprosto vidjeli preveliku razliku u kvaliteti; čak ne toliko individualnoj, koliko u nadmoći po stilu igre — arhaična teretna košarka Boše Tanjevića i run & gun Ainarsa Bagatskisa bili su kao papir i škare.
Čvrsta jezgra
Nakon Eurobasketa obje su reprezentacije dobile nove trenere (Zvezdan Mitrović i Arnis Vecvargas), ali je unatoč svim kadrovskim promjenama bilo teško očekivati da će se omjer snaga tako drastično promijeniti. Upravo se to dogodilo — Mitrović je pronašao kamen za letonske škare. Najveći dio posla Đetići su odradili krajem studenog u Rigi. Vecvargas je, vjerojatno misleći da je posao doveden gotovo do samog kraja, okupio bitno slabiju momčad nego u proteklim prozorima očekujući da će letonska filozofija igre svejedno ponovo prevladati.
Međutim, nije računao na klasu Bojana Dubljevića, koji je većinu susreta neumorno trpao iz reketa dok su Latvijci još neumornije promašivali trice. Onda kada su se u posljednjoj četvrtini konačno zahuktali s perimetra te nagužvali reket, Dubi je mrtav hladan izašao na sedam metara i u potpunom egalu povezao dvije trice, premda je prve četiri promašio. Nalet domaćina je odbijen te su Crnogorci prikupili devet poena kapitala koji će se pokazati presudnima.
U goruću Moraču Latvijci su došli pojačani euroligaškim klasama Jānisom Strēlnieksom, Jānisom Timmom Dairisom Bertānsom, a kao potpora je došla i skupina vjernih navijača koji su potegli s dalekog Baltika. Imali su Latvijci uraganski start (4:16), u trećoj četvrtini i maksimalnih 13 razlike, a, povrh svega, držali su potrebnih +9 na ulazu u posljednju minutu. Nisu izdržali — presudilo je to što je Bertāns, jedan od najskupljih šutera u Euroligi, trice gađao 0/8, dok je veteran Aleksa Popović, krilo cetinjskog dvabaligaša Lovćena, kojeg se čitavo desetljeće sprdalo po društvenim mrežama zbog slabog šuta, driblingom polomio Mārtiņša Meiersa i ne trepnuvši stavio odlučujuću tricu.
Ovakav je epilog je posve zaslužen. Već sam pisao o usponu crnogorske klupske košarke, a plasman u Kinu dolazi kao prirodni nastavak nadahnjujućeg procvata. Najveći dio zasluga sigurno treba pripisati treneru Mitroviću koji nije kukao zbog izostanaka, već je stvorio čvrstu jezgru koja je iznijela većinu kvalifikacija (Suad Šehović, Nemanja Radović, Nemanja Đurišić, Nikola Ivanović, Derek Needham, Petar Popović i Nemanja Vranješ), a ostatak kombinirao ovisno o potrebi, bez previše filozofiranja oko mladih i starih — u svakom prozoru igrali su najbolji dostupni igrači koji su bili voljni odazvati se. Njegova za ovo podneblje atipična hladna proračunatost najbolje se oslikala po okončanju trilera u Morači kada je smjesta krenuo pružiti ruku Vecvargasu i bezizražajnog lica mu dobacio nešto u stilu “A jebiga, brate”.
Bili spremni ići u ekstreme
Najbolji igrač? Jamačno Dubljević. Da Valencia nije ispala iz Eurolige, ovakav scenarij ostao bi u snovima. Otkako se fantastični centar u rujnu priključio momčadi, Crnogorci su dobili dimenziju više i upisali vrijedne trijumfe nad Ukrajinom (dva, od kojih gostujući nakon što je prva četvrtina završila 34:17 za Ukrajince), Latvijom i Turskom, a njegove brojke jasno govore (18,2 poena, 6,8 skokova i 1,7 ukradenih lopti) kako se puno ugodnije osjeća kada ne mora mnogo vremena igrati na četvorci, što je slučaj kada je u kadru Vučević.
Neki će zamjeriti što je veliku ulogu u pohodu imao Needham, ali ako uzmete u obzir da su Crnogorci ‘izgubili’ Nikolu Mirotića i Bogdana Bogdanovića, onda im se može progledati kroz prste zbog angažmana dinamitnog Amerikanca koji je trag ostavio u barskom Mornaru.
I na kraju, nipošto se ne smije zaboraviti na zapanjujući potez bez presedana: igrači Budućnosti Ivanović, Popović, Filip Barović i Suad Šehović igrali su u Rigi 29. studenog, da bih odmah sutradan odletjeli u Atenu i bili u kadru Aleksandra Džikića u euroligaškom susretu s Olympiacosom, a zatim se vratili u Podgoricu gdje su dva dana kasnije igrali protiv Turske. Ivanovića je taj nadljudski, suludi napor koštao ozljede od koje se još uvijek nije oporavio. Od svih reprezentacija samo su Crnogorci bili spremni otići u ekstreme da bi se snašli u sukobu FIBA-e i Eurolige.
Uzevši u obzir sve nabrojano, naprosto smo dužni nakloniti se momcima do poda i poželjeti im svu sreću u Kini. Crnogorci su je, bez ikakve dvojbe, zaslužili.
